Karlo I (19. novembar 1600 – 30. januar 1649) bio je vladar Engleske, Škotske i Irske od 27. marta 1625. do njegovog pogubljenja 1649. Bio je drugi sin škotskog kralja Jakova VI. Nakon što je njegov otac naslijedio engleski tron 1603. godine, on se preselio u Englesku gdje je proveo veći dio svog života. Postao je nasljednik engleskog, škotskog i irskog prijestolja nakon smrti njegovog starijeg brata Henrika Fridrika, princa od Velsa, 1612. Nakon neuspješnog pokušaja ženidbe sa španskom princezom 1623, ženi se dvije godine kasnije s francuskom princezom Henrikom Marijom.

Nakon dolaska na prijestolje, Karlo se posvađao sa Parlamentom Engleske, koji je nastojao da ograniči njegova kraljevska prava. Karlo je vjerovao u Božansko pravo kraljeva i mislio je da može vladati prema svojoj savjesti. Mnogi njegovi podanici su bili protiv njegove politike, posebno zbog naplate poreza bez parlamentarnog pristanka. Njegove postupke su smatrali postupcima apsolutne monarhije. Njegova vjerska politika, koja je bila naklonjena rimokatoličkoj crkvi, je regenerisala antipatiju i nepovjerenje reformisanih grupa kao što su puritanci i kalvinisti. Njegovi pokušaji da prisilili crkvu Škotske da usvoji anglikansku praksu je dovela do Biskupskih ratova, jačanja moći engleskog i škotskog parlamenta i ubrzavanja njegove propasti.

Karlo se od 1642. godine borio protiv vojske engleskog i škotskog parlamenta u Engleskom građanskom ratu. Nakon poraza 1645. godine, predao se škotskoj vojsci koja ga je predala engleskom parlamentu. Karlo je odbio da prihvati zahtjeve tamničara za ustavnom monarhijom, i privremeno je pobjegao iz zatočeništva u novembru 1647. godine. Pobjegao je na ostrvo Wight gdje je kovao zavjeru kako bi se vratio na tron. Nakon što je Oliver Cromwell konsolidovao svoju kontrolu u Engleskoj, Karlo je uhvaćen i pogubljen zbog veleizdaje u januaru 1649. godine. Ukinuta je monarhija i proglašena je republika pod nazivom Commonwealth Engleske. Monarhija je obnovljena 1660. godine kada na vlast dolazi Karlov sin, Karlo II.

Mladost i razdoblje do vladavine

Rođen je u palači Dunfermline 19. novembra 1600. godine kao drugi sin engleskog kralja Jakova I i Ane od Danske. Bio je prilično nerazvijeno dijete, pa se navodi da nije mogao hodati niti govoriti do dobi od tri godine. Kada je u martu 1603. godine umrla engleska kraljica Elizabeta I, a njegov otac postao kralj Engleske, Karla su zadržali u Škotskoj na medicinskoj skrbi jer su smatrali da bi put od Škotske do Engleske mogao biti koban za njegovo zdravlje. U Englesku je došao tek 1604. godine. Kada je odrastao Karlo je bio visok svega 162 centimetra.

Njegov stariji brat, Henrik Fridrik, bio je službeno proglašen nasljednikom krune i dobio titulu princa od Velsa, dok je Karlo 1605. godine dobio titulu vojvode od Yorka. Dvije godine prije, u Škotskoj je dobio titulu vojvode od Albanyja. Godine 1612. Henrik Fridrik umro je od tifusa, čime je Karlo postao službeni nasljednik krune, pa je 1616. dobio titulu princa od Velsa.

Karlo je bio pod velikim uticajem Georgea Villiersa, 1. vojvode od Buckinghama, omiljenog dvorjanina i savjetnika njegovog oca. Sa Villiersom je 1623. godine krenuo u Španiju, kako bi dogovorili eventualni brak između Karla i španske princeze, kćerke kralja Filipa III. Kako su na španskom dvoru zahtijevali da se Karlo preobrati na katoličanstvo, brak je odbijen. Obojica su nakon povratka u Englesku od Jakova I zahtijevali objavljivanje rata sa Španijom.

Vraćajući se iz Španije, Karlo je u Parizu upoznao Henriku Mariju, sestru francuskog kralja Luja XIII. Pon povratku u Englesku zatražio je od parlamenta da mu odobri brak sa Henrikom Marijom, što je ovaj i učinio.

Vladavina

mini|250p|Karlo I, portret Anthonisa van Dycka

Karlo je preuzeo kraljevske ovlasti 27. marta 1625. godine nakon očeve smrti, a 13. juna iste godine vjenčao se sa Henrikom Marijom. Prvi parlament izabran nakon njegove inauguracije u maju te godine bio je protivan njegovom braku sa Henrikom Marijom jer je smatrao da će katolkinja na mjestu kraljice uticati na Karla, te ukinuti ograničenja vjerskih sloboda za katolike i potkopati protestantizam kao službenu vjeru. Karlo je okrunjen 2. februara 1626. godine u Westminsterskoj opatiji, ali sam, budući da Henrika Marija kao katolkinja nije prisustvovala protestantskoj krunidbenoj ceremoniji i nije krunisana kao kraljica pratilja.

Protestantske sumnje u Karla povećale su se nakon što se okružio osobama sklonim Katoličkoj crkvi, a naročito klerikom Richardom Montaguom koji je u jednom svom pamfletu napao Calvinovo učenje. Tim pamfletom Montagu je postao ozloglašen među tada vrlo uticajnim puritancima u parlamentu. Karlo je Montagua uzeo u zaštitu što je dodatno pojačalo sumnje i neprijateljstvo prema njemu.

Sukobi sa parlamentom

Jedna od Karlovih preokupacija tokom vladavine bila je vanjska politika. Želeći pomoći mužu svoje sestre Elizabete, Fridriku V, izbornika Palatinata, koji je upravo bio izgubio češku krunu. Zaratio je sa španskim kraljem Filipom IV, što mu je bila želja još od njegova neslavnog boravka u Madridu, kada je pokušao isprositi ruku njegove sestre. Nadao se da će katolički španski kralj, usput, intervenisati kod cara Svetog Rimskog Carstva i vratiti Fridrika na češki tron.

Međutim, i u slučaju rata sa Španijom, Karlo i parlament nisu našli zajednički jezik. Naime, parlament je preferirao jeftin pomorski napad na španske kolonije u Novom Svijetu, u nadi da bi se pljačkom španskog blaga moglo finansirati rat sa Španijom. Karlo je, sa druge strane, preferirao agresivniji (i skuplji) rat na kontinentu, pa mu je parlament izglasao nedovoljna novčana sredstva za takav rat, a i onemogućio ga u autonomnom prikupljanju sredstava za svoje potrebe što su vladari prije njega mogli činiti. Karlo se oglušio na tu odluku parlamenta te postupio mimo te odluke.

Tokom januara 1629. godine otvoreno je drugo zasijedanje parlamenta tokom Karlove vladavine. U svjetlu nedavnog ubistva vojvode od Buckinghama Karlo je taj parlament nazvao buntovnim. Jedna od glavnih tema tog zasijedanja bio je slučaj jednog građanina kojem je sva imovina bila konfiscirana budući da je odbio platiti kralju prilikom njegova autonomnog prikupljanja sredstava za rat protiv Španije. Parlament je izglasovao rezoluciju kojom je svakog onoga ko plaća kralju porez i davanje koje nije odobrio parlament proglašava "izdajicom i neprijateljem". Karlo je time bio onemogućen u provođenju svoje ratne politike pa je razriješio parlament.

Rat sa Španijom završio se krajnje nepovoljno po Englesku, najviše zahvaljujući nesposobnosti vojvode od Buckinghama. Karlo je potakao nove nemire uvođenjem poreza sa kojim se parlament nije složio. Iako je njime uspio sakupiti nešto novca potrebnog za nove vojne pohode, vojvoda od Buckinghama ga je spiskao u još jednom vojnom fijasku. Vojvoda od Buckinghama je ubijen 23. augusta 1628. godine i njegovom smrću završeni su katastrofalni ratovi, ali ne i sukobi između Karla i parlamenta po pitanjima poreza i religije.Kenyon, J.P.; 1978, Stuart EnglandSchama, Simon; 2001, A History of England

Vladavina bez parlamenta

Karlo je odlučio postati finansijski nezavistan od parlamenta, te je sklopio mir sa Francuskom i Španijom, a narednih jedanaest godina vladao je apsolutistički, bez parlamenta. Te godine poznate su kao "jedanaest godina tiranije".

Vladajući bez parlamenta Karlo je nastavio svoju politiku nemilosrdnog uvođenja novih nameta kako bi popunio svoju kraljevski blagajnu. Pri tome je u upotrebu vratio davno zaboravljene feudalne propise njegovih prethodnika koji su bili opterećujući za narod, a i djelovali kao anahronizam. Tako je novčano kaznio sve koji nisu prisustvovali njegovoj krunidbi 1626. godine, a novce je prikupljao i na druge nepopuarne načine što je izazvalo revolt i otpor. Mnogi su se pokušali oduprijeti plaćanju, a kažnjavanje je ovisilo o Karlovoj "dobroj volji", jer je porez, prema njegovom tumačenju, bio kraljevska privilegija i pravo.

Vjerski sukobi

mini|200px|Karlo I iz 1631. godine

Karlo je imao namjeru Anglikansku crkvu udaljiti od učenja Jeana Calvina i preusmjeriti ju u nešto tradicionalnijem smijeru. Važan uticaj na Karla po tom pitanju imao je njegov politički savjetnik, William Laud, nadbiskup canterburyjski. U tom smislu je 1633. godine Karlo započeo nepopularne vjerske reforme koje su Englesku crkva trebale izmijeniti u ceremonijalnom dijelu liturgije. Nadbiskup Laud je vjersku ujednačenost pokušao osigurati otpuštanjem svećenstva koje nije pristajalo uz reforme, te gašenjem i zabranjivanjem puritanskih vjerskih organizacija. To su bili otvoreno neprijateljski potezi prema svim novim vjerskim tendencijama koje su nastajale u krilu kalvinističkog vjerskog pokreta u Engleskoj i Škotskoj u tom vremenu.

Dodatno ulje na vatru dolijevalo je uvođenje posebnih sudova koji su trebali kažnjavati protivnike vjerskih reformi, a kazne su sezale do fizičkog mučenja, jedino isključujući smrtnu kaznu. Bezakonje i voluntarizam tih sudova ponekad su premašivali sva bezakonja i samovolje njegovih prethodnika. Optužene su redovito privodili na sud bez optužnice, osuđivani su bez suočavanja sa svjedocima, a priznanja su dobijana mučenjem.

Prve godine Karlove jedanaestogodišnje apsolutističke vladavine odlikovale su se relativnim mirom u kojem su tek pojedinačni otpori pokazivali nezadovoljstvo naroda i vjerskih krugova. Međutim, kada je Karlo svoju vjersku politiku pokušao provesti u Škotskoj suočio se s brojnim teškoćama. Uvođenje novog molitvenika u vjerski obred Škotske crkve shvaćeno je kao nametanje anglikanskog modela u Škotsku, što je izazvalo otpor nižeg svećenstva. Godine 1638. ovaj otpor kulminirao je smjenom Karlu lojalnog biskupa i uvođenjem prezbiterijanske vlade u Škotskoj crkvi pomoću koje je Karlu nelojalno niže svećenstvo upravljalo crkvom. To je Karlo shvatio kao pobunu i ustanak protiv kraljevske vlasti.

Godine 1639. izbio je Prvi biskupski rat. Karlo je bezuspješno pokušao novac sakupiti oporezivanjem svojih podanika. Rat je završio ponižavajućim porazom u junu iste godine, pa je Karlo bio primoran zagarantovati građanske i vjerske slobode svojim škotskim podanicima. Vojni neuspjeh u ovome ratu označio je kraj Karlove vladavine bez parlamenta. Godine 1640. bio je primoran opet sazvati sjendicu parlamenta kako bi povećao prihode i prevladao finansijsku krizu. Bilo je to prvo sazivanje parlamenta nakon jedanaest godina samovoljne vladavine znane kao "jedanaest godina tiranije", a sve zahvaljujući njegovoj nemilosrdnoj poreznoj politici i vjerskim reformama pod uticajem canterburyjskog nadbiskupa Williama Lauda.

Sukob sa Škotskom i ponovno sazivanje parlamenta

Na zasjedanju parlament i Karlo su zauzeli različite stavove o ugovoru između Karla i Škota. Usprkos tome što je Karlo pristao obustaviti svoju kontroverznu poreznu politiku, a parlament pristao povećati novčana izdvajanja za nastavljanje Karlove ratne politike, neslaganje je nastalo kad je parlament potegao pitanje kraljevskih zlouporaba vlasti tokom jedanaest godina svoje apsolutističke vlasti. Kako Karlo opet nije našao zajednički jezik sa parlamentom, u maju 1640. godine ga je opet razriješio i nastavio sa svojom samovladom. U međuvremenu Karlo je pokušao poraziti Škote, ali taj je pokušaj neslavno propao. Ponižavajućim ugovorom potpisanim u septembru 1640. godine Karlo je morao pristati platiti troškove škotske vojske koje je ona imala braneći se od njegovih napada.