Erwin Johannes Eugen Rommel (15. novembar 1891 – 14. oktobar 1944) bio je njemački vojskovođa. Jedan je od najcijenjenijih njemačkih feldmaršala u Drugom svjetskom ratu. Zbog izvrsnih dostignuća u Africi dobio je nadimak Wüstenfuchs (Pustinjska lisica). Rommel se često spominje ne samo zbog izuzetne vojničke vještine, nego i zbog viteštva prema suparnicima, budući da je bio jedan od njemačkih zapovjednika koji su odbili poslušati Kommandobefehl. Također se pretpostavlja da je učestvovao u zavjeri da se ubije Hitler, zbog čega je prije kraja rata bio prisiljen na samoubistvo.
Mladi Rommel
Erwin Johannes Eugen Rommel bio je iz prilično bogate porodice. Otac, po kome je dobio i ime, bio je profesor i matematičar. Njegova majka, Helena, bila je najstarija kćerka Karl von Luza, predsjednika regionalne (Württembergške) vlade. Imao je stariju sestru, Helenu i dva mlađa brata, Karla i Gerhardta; njegov stariji brat, Manfred, je umro kad je Erwin još bio novorođenče.
Kao dijete često je obolijevao i pokazivao je malen intelektualni kapacitet. Pošto nije bilo osnovne škole u Heidenheimu, imao je privatnu poduku. Iako se pokazao dovoljno pametnim da upiše srednju školu (Realgymnasium) u Aalenu, gdje je njegov otac bio direktor, on nije držao korak sa svojom generacijom. Stekao je reputaciju lijenog i nediscipliniranog učenika. Jednom je jedan njegov profesor izjavio da će, ako mu ikada Erwin donese neki sastav bez ijedne greške, cijeli razred otići na jednodnevni izlet. Čuvši to, Erwin se trgnuo iz svog nemara prema školi i napisao je sastav bez pogreške. Pošto se nakon toga izlet nije ostvario, Rommel je ponovno utonuo u nemar i lijenost.
Naglo se promijenio u petnaestoj godini života. Počeo je pokazivati interes za matematiku, sport i izradu zračnih jedrilica. S prijateljem je konstruirao jedrilicu koja je mogla letjeti. Htio je studirati aeronautiku, ali mu je otac savjetovao da otiđe u vojsku. Erwin je poslušao očev savjet i prijavio se u württembergški ured za odbranu. 19. jula 1910. godine ušao je u sastav 124. württembergške pješadijske regimente. Nakon općeg regrutskog treninga, poslan je u kraljevsku kadetsku školu u Danzigu (Gdanjsk). Tamo je upoznao ljubav svog života, Luciju Mariu Mollin. Iako je Rommel bio protestant, a ona katolkinja, vjenčali su se 1916. godine. U junu 1914. godine njegova regimenta je mobilizirana.
Planinski ratnik Kada je rat započeo Rommel je bio niži oficir u 124. württembergškoj pješadijskoj regimenti. Njegovo vatreno krštenje dogodilo se 22. augusta 1914. godine, kada mu je naređeno da krene sa svojim vodom prema francuskom selu Bleidu. U septembru Rommelova jedinica je premještena na planine oko Varennesa, blizu šume Aragonne. Napredovanje je bilo neprestano, ali su rasli i gubici. U to vrijeme front još nije prešao u rovovski rat. Bilo je pješadijskih napada i protivnapada podržanih artiljerijom i konjicom. U jednom takvom napadu, na rubu Aragonske šume, Rommel je po prvi puta bio ranjen. Za taj napad je dobio Željezni križ druge klase.
Rane su mu zacijelile u januaru 1915. i kada se vratio u svoj bataljon (i dalje u Aragonskom sektoru). Način borbe se promijenio. Rovovi i bodljikave žice zamijenile su otvoreno ratovanje iz protekle godine. Upravo je ta promjena iz mobilnog u statično ratovanje uticala na Rommelovo taktičko razmišljanje do kraja njegove vojne karijere. Nagrađen je Željeznim križem prve klase za uspješan napad na francuske položaje u Aragonskoj šumi. Njegova jedinica ostala je u Aragonskoj šumi cijele jeseni. Odbrambeni položaji su ojačani, a gubici su i dalje rasli.
Dana 15. jula 1915. godine ranjen je po drugi put. Kada se oporavio nije vraćen staroj regimenti, već je poslan u novoosnovani württembergški planinski bataljon s unaprijeđenjem u poručnika. Nakon treninga u Austriji, bataljon je poslan na zapadni front, ali nije vidio mnogo akcije. U oktobru 1916. godine premješteni su na istok, da učestvuju u završnoj fazi kampanje protiv Rumunije. U to vrijeme Rommel je osmislio svoju taktiku uvlačenja iza neprijateljskih linija koja se pokazala jako uspješnom. U augustu 1917. osvojio je uzvisinu Cosna uvlačenjem između neprijateljskih položaja.
Nakon Rumunije, bataljon je poslan na italijanski front na planine sjeverno od rijeke Soče. Tamo je Rommel postigao velik uspjeh. Osvojio je brežuljak 1192, planinu Mataiur i Kolovrat, te brežuljak 1114. Za te pothvate nagrađen je od Cara Wilhelma II. sa Pour le Mérite – najvećim njemačkim ordenom za pojedinačna herojska djela.
Rommel je na italijanskom frontu dočekao kraj rata u novembru 1918. godine. Nakon rata premješten je natrag u 124. württembergšku pješadijsku regimentu i unaprijeđen u čin kapetana. Rat ga je naučio zapovijedati vojnicima u toku bitke i naučio je zadobiti njihovo povjerenje i u najtežim trenucima. Iskustvo je zadobio u Aragonskoj šumi, paralizirajući i demoralizirajući protivnika umjesto da troši vrijeme i municiju izravnim, frontalnim napadima.
Ako se mala, dobro trenirana i disciplinirana jedinica, pod dinamičnim vodstvom, može uvući iza neprijateljskih linija, dobijemo element iznenađenja i rastrganu liniju otpora koju uništavamo brzim pokretima. Erwin Rommel, iz knjige "Infanterie greift an" (Pješadija napada)
Međuratne godine
Nakon rata, Rommel je vraćen u svoju prvobitnu regimentu, ali samo do ljeta 1919. Tada je prebačen u 32. četu za unutrašnju sigurnost u Friedrichshafenu. U početku ga drugo osoblje nije previše voljelo jer je bio strog i tražio visoku disciplinu. Nakon par mjeseci zavoljeli su ga i imali vrlo visoko mišljenje o njemu.
Dana 31. marta 1920. Versajski ugovor je stupio na snagu i time se njemačka vojska smanjila na samo 100.000 ljudi, što je bilo daleko manje od 2 miliona vojnika plus carska vojska iz 1918. Pošto je general-pukovnik Hans von Seeckt, zapovjednik Reichswehra, trebao reorganizirati vojsku, odlučio je postaviti Rommela na čelo 13. pješadijske regimente u Stuttgartu. Rommelova stara regimenta, 124. württembergška pješadijska regimenta, je tokom reorganiziranja raspuštena. U toj regimenti služio je devet godina. Tada su se drugi oficiri počeli zanimati za Rommela. Izvještaji napisani o njemu govorili su o "izvanrednom čovjeku, velikom taktičaru, istaknutom borcu za vrijeme Prvog svjetskog rata, dobrom instruktoru i treneru svojih trupa". To je miran dio u njegovom životu, za vrijeme kojeg sa ženom Lucijom ide na razna putovanja, posjećuje stara bojna polja u Italiji, slave rođendan svog jedinog sina Manfreda koji je rođen u decembru 1928. godine.
Godinu dana kasnije Rommel je postao instruktor u školi za pješadiju u Dresdenu. Bio je poštovan od strane školskih kolega i ratni heroj u očima polaznika škole. Za to vrijeme on počinje pisati svoju knjigu "Infanterie greift an" (Pješadija napada), koja je izdana tek 1937, nakon što ju je usavršavao tokom podučavanja u Potsdamu. Knjiga priča, kako se to može i po naslovu shvatiti, o akcijama koje je Rommel vodio tokom Prvog svjetskog rata. Knjigom, punom anegdota i skečeva, je oživio bojna polja iz "Velikog rata". Knjiga se odmah pokazala bestselerom.
Godine 1933. Rommel je unaprijeđen u čin potpukovnika (Oberstleutnant) i dobija komandu nad 3. Lovačkim bataljonom iz 17. pješadijske regimente. Taj bataljon nalazio se u planinama Harz. Rommel se osjećao kao kod kuće. Uživao je tokom dvogodišnje službe u tom bataljonu. Jednom su ga drugi oficiri pozvali da se s njima popne na obližnju planinu i spusti niz nju na skijama. Rommel je prihvatio poziv, spustio se s oficirima tri puta i pozvao ih da se po četvrti put spuste, ali su oni to zadihano odbili iako su bili puno mlađi od njega.
Kada je Adolf Hitler došao na čelo Njemačke stvari su se počele mijenjati. 1934. godine njemačka armija dvostruko je povećana, a 1935. godine je utrostručena, te je počela proizvodnja tenkova i aviona. U septembru 1934. godine Rommel se susreo s Hitlerom po prvi put. Bio je zadužen za njegovu sigurnost tokom posjeta Glosara, grada u podnožju planina Harz.
Dana 15. oktobra 1935. godine postavljen je na mjesto instruktora u ratnoj akademiji u Potsdamu. Još je jednom pokazao svoju vještinu i znanje. Rommelov drugi susret s Hitlerom dogodio se u kasno ljeto 1936. kada je bio zadužen za organiziranje osiguranja tokom jednog Hitlerovog putovanja. Hitler ga je lično pohvalio za odlično organiziranje oružane pratnje. Godine 1937. izlazi Rommelova knjiga "Infanterie greift an" koju je Hitler pročitao s velikim oduševljenjem. Nakon toga, Hitler sve češće poziva Rommela iz Potsdama radi osiguranja tokom njegovih putovanja.
Dana 10. novembra 1938. godine unaprijeđen je u čin pukovnika i postavljen je na čelo ratne škole u Wiener Neustadtu. Hitler ga je pozvao još par puta da organizira njegov eskort dok je putovao vozom (Hitlerov pokretni štab), što je rezultiralo unaprijeđenjem u čin majora.
Početak rata – Rommelova Fantomska divizija
Zaprepašćujuća brzina Blitzkriega kroz Poljsku 1939. i Francusku 1940. pokazale su svijetu svu moć oklopnih jedinica i njihovih zapovjednika, poput generala Mansteina i Guderiana. Rommel je tada još bio nepoznat u svijetu. Tokom napada na Poljsku zapovijedao je Hitlerovim pokretnim štabom (vozom). Hitler je u njemu vidio vjernog poljskog zapovjednika. 1940. dodijeljena mu je jedna oklopna divizija koja će ga dovesti do svjetske slave. Bila je to 7. Oklopna divizija, kasnije nazvana Divizija duhova jer je Rommel njom penetrirao duboko iza neprijateljskih linija, a da to neprijatelj nije ni znao. Ured za vojno osoblje htio mu je dodijeliti neku planinsku diviziju, što bi ga učinilo najefikasnijim na terenu, maksimalno iskorištavajući njegovo iskustvo iz Prvog svjetskog rata, međutim najvjerovatnije se tu umiješao Hitler lično, koji mu je htio dodijeliti upravo ono što je Rommel i tražio. Sedma oklopna divizija je bila dio petnaestog oklopnog korpusa pod zapovjedništvom generala Hermanna Hotha. Diviziju je činilo: trideset i četiri oklopna vozila tip I (PzKpfw I), šezdeset i osam oklopnih vozila tip II (PzKpfw II), dvadeset i četiri oklopna vozila tip IV (PzKpfw IV) i devedeset i jedan tenk 38t (Pz 38t, tenk čehoslovačke proizvodnje koji je početkom rata bio bolji od bilo kojeg njemačkog tenka). Zapovjednik tenkovske regimente bio je pukovnik Karl Rothenburg, jedan od najiskusnijih i najboljih zapovjednika oklopnih jedinica u Njemačkoj.