Bajkalsko jezero () smješteno je u južnom Sibiru, u azijskom dijelu Ruske Federacije i ujedno je najdublje jezero na svijetu. Upravno se nalazi u dvije upravne jedinice, u Irkutskoj oblasti i u Burjatiji.
Ime dolazi od tatarskog "bai-kul", "bogato jezero".
Poznato je pod nazivom "plavo sibirsko oko". S obzirom na svoju izrazitu dubinu od 1620m i veliku površinu (31.500km2), nešto veću od Belgije, sedmo je najveće jezero na svijetu po površini, te drugo najveće jezero u Evroaziji nakon Kaspijskog mora. Pošto je to ujedno i najdublje jezero, sa maksimalnom dubinom od 1.642 metra, Bajkalsko jezero je najveće slatkovodno jezero na svijetu po zapremini, koje sadrži 23.615,39 km3 vode ili 22-23% svjetske slatke površinske vode, više od svih Sjevernoameričkih Velikih jezera zajedno. To je ujedno i najstarije jezero na svijetu sa 25-30 miliona godina starosti, i među najčistijim.
Bajkalsko jezero je dom hiljadama vrsta biljaka i životinja, od kojih su mnoge endemske za regiju. Također je dom plemena Burjata, koja uzgajaju koze, deve, goveda, ovce i konje na istočnoj strani jezera, gdje srednja temperatura varira od zimskog minimuma od -19 °C do ljetnog maksimuma od 14 °C. Regija istočno od Bajkalskog jezera naziva se Transbajkalija, a labavo definisana regija oko samog jezera ponekad je poznat kao Bajkal. UNESCO je Bajkalsko jezero proglasio mjestom svjetske baštine 1996.
Geografija i hidrografija
Bajkalsko jezero se nalazi u rift dolini, nastaloj od strane Bajkalske rift zone, gdje se Zemljina kora polako raspada. Sa 636 km dužine i 79 km širine, Bajkalsko jezero ima najveću površinu od bilo kojeg slatkovodnog jezera u Aziji, na 31.722 km2, i najdublje je jezero na svijetu sa 1642 metra dubine. Površina jezera je na 455,5 m nadmorske visine, dok je dno jezera 1186,5 m ispod nivoa mora, a ispod toga se nalazi nekih 7 km sedimenta, postavljajući dno rifta nekih 8–11 km ispod površine, najdublji je kontinentalni rift na Zemlji.
U geološkom smislu, rift je mlad i aktivan – širi se za oko 4 mm godišnje. Zona rasjeda je također seizmički aktivna; topli izvori se javljaju u tom području, a značajni potresi se dešavaju svakih nekoliko godina. Jezero je podijeljeno na tri bazena: sjeverni, centralni i južni, sa dubinama od oko 900 m, 1600 m, odnosno 1400 m. Zone smještaja kontrolirane kvarom koje se penju do dubine od oko 300 m razdvajaju bazene. Sjeverni i Centralni bazen su odvojeni Akademskim grebenom, dok područje oko delte Selenge i sedla Buguldejke razdvaja centralni i južni bazen. Jezero se uliva u Angaru, pritoku Jeniseja. Reljefni oblici uključuju rt Riti na sjeverozapadnoj obali Bajkala.
Starost Bajkala se procjenjuje na 25-30 miliona godina, što ga čini najstarijim jezerom u geološkoj historiji. Jedinstveno je među velikim jezerima na visokoj geografskoj širini, jer njegovi sedimenti nisu pročišćeni prevladavajućim kontinentalnim ledenim pokrivačima. Ruske, američke i japanske kooperativne studije sedimenata jezgra dubokog bušenja 1990-ih pružaju detaljan zapis klimatskih varijacija u posljednjih 6,7 miliona godina.Kravchinsky, V.A., M.A. Krainov, M.E. Evans, J.A. Peck, J.W. King, M.I. Kuzmin, H. Sakai, T. Kawai, and D. Williams. Magnetic record of Lake Baikal sediments: chronological and paleoclimatic implication for the last 6.7 Myr. Palaeogeography, Palaeoclimatology, Palaeoecology, 195, 281–298, 2003. Kravchinsky, V.A., M.E. Evans, J.A. Peck, H. Sakai, M.A. Krainov, J.W. King, M.I. Kuzmin. A 640kyr geomagnetic and paleoclimatic record from Lake Baikal sediments. Geophysical Journal International, 170 (1), 101–116, , 2007.
Duža i dublja sedimentna jezgra se očekuju u bliskoj budućnosti. Bajkalsko jezero je jedino zatvoreno slatkovodno jezero u kojem postoje direktni i indirektni dokazi plinskih hidrata.M.I. Kuzmin et al. (1998). First find of gas hydrates in sediments of Lake Baikal. Doklady Adademii Nauk, 362: 541–543 (in Russian).
Jezero je okruženo planinama; Bajkalskim planinama na sjevernoj obali, Barguzinski lanac na sjeveroistočnoj obali i Primorski lanac koji se proteže duž zapadne obale. Planine i tajga su zaštićene kao nacionalni park. Sadrži 27 ostrva; najveće, Olkhon, dugačko je 72 km i treće je po veličini ostrvo na svijetu s jezerom. Jezero se napaja iz čak 330 rijeka koje se ulijevaju. Glavne koje se ulivaju direktno u Bajkal su Selenga, Barguzin, Gornja Angara, Turka, Sarma i Snežnaja. Odvodi se kroz jedan ispust, Angara.
Karakteristike vode
Bajkalsko jezero jedno je od najbistrijih jezera na svijetu. Tokom zime, prozirnost vode na otvorenim dijelovima može biti i do 30–40 m, ali tokom ljeta je tipično 5–8 m.Freshwater Ecoregions of the World (2008). Lake Baikal. Retrieved 16 July 2014. Jezero je bogato kisikom, čak i u dubokim dijelovima, što ga odvaja od izrazito slojevitih vodenih površina kao što su jezero Tanganjika i Crno more.
U Bajkalskom jezeru temperatura vode značajno varira u zavisnosti od lokacije, dubine i doba godine. Tokom zime i proljeća, površina se smrzava oko 4-5 mjeseci; od početka januara do početka maja-juna (kasnije na sjeveru), površina jezera je prekrivena ledom. U prosjeku, led dostiže debljinu od 0,5 do 1,4 m, ali na nekim mjestima sa humcima može biti i više od 2 m. Tokom ovog perioda, temperatura se polako povećava sa dubinom u jezeru, najhladnija je u blizini površine prekrivene ledom oko tačke smrzavanja i dostiže oko 3,5–3,8 °C na dubini od 200–250 m. Nakon što se površinski led razbije, površinska voda se polako zagrijava od sunca, a u maju i junu gornjih 300 m ili tako postaje homotermno (ista temperatura cijelo vrijeme) na oko 4 °C zbog miješanja vode. Sunce nastavlja da zagrijava površinski sloj, a na vrhuncu u augustu može dostići do oko 16 °C u glavnim dijelovima i 20–24 °C u plitkim uvalama u južnoj polovini jezera. Za to vrijeme, obrazac je obrnut u odnosu na zimu i proljeće, jer temperatura vode pada sa povećanjem dubine. Kako jesen počinje, površinska temperatura ponovo opada i drugi homotermni period na oko 4 °C gornjih oko 300 m se javlja u oktobru-novembru. U najdubljim dijelovima jezera, na oko 300 m, temperatura je stabilna na 3,1–3,4 °C sa samo manjim godišnjim varijacijama.
Prosječna površinska temperatura porasla je za skoro 1,5 °C u posljednjih 50 godina, što je rezultiralo kraćim periodom u kojem je jezero prekriveno ledom. Na nekim lokacijama pronađeni su hidrotermalni otvori s vodom koja je oko 50 °C. Oni se uglavnom nalaze u dubokoj vodi, ali su lokalno pronađeni i u relativno plitkim vodama. Oni imaju mali uticaj na temperaturu jezera zbog njegove ogromne zapremine.
Olujno vrijeme na jezeru je uobičajeno, posebno tokom ljeta i jeseni, i može rezultirati talasima do 4,5 m.
Fauna i flora
Bajkalsko jezero je bogato biodiverzitetom. U njemu živi više od 1.000 vrsta biljaka i 2.500 vrsta životinja na osnovu sadašnjih saznanja, ali se vjeruje da su stvarne brojke za obje grupe znatno veće.Rivarola-Duartea; Otto; Jühling; Schreiber; Bedulina; Jakob; Gurkov; Axenov-Gribanov; Sahyoun; Lucassen; Hackermüller; Hoffmann; Sartoris; Pörtner; Timofeyev; Luckenbach; and Stadler (2014). A First Glimpse at the Genome of the Baikalian Amphipod Eulimnogammarus verrucosus. Journal of Experimental Zoology Part B: Molecular and Developmental Evolution 322(3): 177–189. Više od 80% životinja je endemsko.
Flora Sliv Bajkalskog jezera ima brojne zastupljene cvjetne vrste. Močvarni čičak (Cirsium palustre) se nalazi na istočnoj granici geografskog područja.C. Michael Hogan. 2009. Marsh Thistle: Cirsium palustre, GlobalTwitcher.com, ed. N. Strömberg
Potopljene makrofitske vaskularne biljke uglavnom su odsutne, osim u nekim plitkim zaljevima duž obala Bajkalskog jezera. Zabilježeno je više od 85 vrsta potopljenih makrofita, uključujući rodove kao što su Ceratophyllum, Myriophyllum, Potamogeton i Sparganium. Invazivna vrsta Elodea canadensis unesena je u jezero 1950-ih. Umjesto vaskularnih biljaka, vodenom florom često dominira nekoliko vrsta zelenih algi, posebno Draparnaldioides, Tetraspora i Ulothrix u vodi plićoj od 20 m; iako se Aegagrophila, Cladophora i Draparnaldioides mogu pojaviti dublje od 30 m. Osim Ulothrixa, u svim ovim rodovima zelenih algi postoje endemične bajkalske vrste. Više od 400 vrsta dijatomeja, bentalskih i planktonskih, nalazi se u jezeru, a otprilike polovina od njih je endemična za Bajkalsko jezero; međutim, ostaju značajne taksonomske nesigurnosti za ovu grupu.
Fauna Sisari
Bajkalski tuljan ili nerpa (Pusa sibirica) je endem Bajkalskog jezera.Peter Saundry. 2010. Baikal seal. Encyclopedia of Earth. Topic ed. C. Michael Hogan, Ed. in chief C. NCSE, Washington D.C.
U staništima oko jezera može se naći širok spektar kopnenih sisara, kao što su Mrki medvjed (Ursus arctos), euroazijski vuk (Canis lupus lupus), Crvena lisica (Vulpes vulpes), Samur (Martes zibellina), Hermelin (Mustela erminea), Europska vidra (Lutra lutra), Snježni leopard (Panthera uncia), Los (Alces alces), Kanadski jelen (Cervus canadensis), Sob (Rangifer tarandus), Sibirska srna (Capreolus pygargus), Sibirski mošusni jelen (Moschus moschiferus), Divlja svinja (Sus scrofa), Obićna vjeverica (Sciurus vulgarismun), Sibirska vjeverica (Eutamias sibiricus), Svisci (Marmota sp.), Leming (Lemmus sp.) i Planinski zec (Lepus timidus). Do ranog srednjeg vijeka, populacije evropskog bizona (Bison bonasus) su bile najistočnije područje; vrste.Sipko P.T.. 2009. European bison in Russia – past, present and future (pdf). the European Bison Conservation Newsletter Vol 2 (2009). pp.148–159. the Institute of Problems Ecology and Evolution RAS. Retrieved on 31 March 2017
Ptice
Postoji 236 vrsta ptica koje naseljavaju Bajkalsko jezero, od kojih su 29 vodene. Bajkalska čirka i Locustella davidi se nalaze na jezeru a rasprostranjene su u istočnoj Aziji.
Riba
Manje od 65 autohtonih vrsta riba javlja se u slivu jezera, ali više od polovine njih je endemsko.FishBase: Species in Lake Baikal. Retrieved 6 April 2017. Porodice Abyssocottidae (Dubokomorski skulpini), Comephoridae (golomjanke) i Cottocomephoridae u potpunosti su ograničene na sliv jezera. Sve su to dio Cottoidea i obično su manje od 20 cm duge. Posebno treba istaknuti dvije vrste golomjanki (Comephorus baicalensis i C. dybowskii). Ove dugoperaje, prozirne ribe obično žive u otvorenim vodama na dubinama od 100–500 m, ali se nalaze i pliće i mnogo dublje. Zajedno sa određenim abesokotidnim grupama, one su najdublje živuće slatkovodne ribe na svijetu, koje se nalaze blizu dna Bajkalskog jezera.Hunt, D. M., et al. (1997). Molecular evolution of the cottoid fish endemic to Lake Baikal deduced from nuclear DNA evidence. Molecular Phylogenetics and Evolution 8(3): 415–22. Golomjanke su primarni plijen bajkalskog tuljana i predstavljaju najveću riblju biomasu u jezeru.Pastukhov, V.D: Lake Baikal Seals – NERPA. Retrieved 19 July 2014. Osim pripadnika Cottoidea, postoji nekoliko endemskih vrsta riba u slivu jezera.
Najvažnija lokalna vrsta za ribarstvo je omul (Coregonus migratorius), endemska bijela riba. Lovi se, dimi, a zatim naširoko prodaje na tržnicama oko jezera. Također, druga endemična bjelica naseljava jezero, C. baicalensis. Bajkalski crni lipljen (Thymallus baicalensis), bajkalski bijeli lipljen (T. brevipinnis) i bajkalska jesetra (Acipenser baerii baicalensis) su druge važne vrste sa komercijalnom vrijednošću. Oni su takođe endemični za bazen Bajkalskog jezera.Baikal.ru: Baikal grayling. Retrieved 19 July 2014.Baikal.ru: Baikal sturgeon. Retrieved 19 July 2014.
Beskičmenjaci Jezero je bogato endemskom faunom beskičmenjaka. Veslonošci Epischura baikalensis je endem za Bajkalsko jezero i tamošnje dominantne vrste zooplanktona, čineći 80 do 90% ukupne biomase. Procjenjuje se da oni filtriraju čak hiljadu kubnih kilometara vode godišnje, odnosno cijelu zapreminu jezera svake dvadeset i tri godine.Sacred Sea: A Journey to Lake Baikal
Među najraznovrsnijim grupama beskičmenjaka su rakovi amfipodi i dvoljušturci, puževi, annelida i turbelarni crvi: