Njemačko Carstvo () bio je naziv za njemačku državu u vremenu od 47 godina, počevši od proglasa pruskog kralja Vilima I njemačkim carem (18. januar 1871) te završivši abdikacijom Vilima II (9. novembar 1918). Službeno ime te države u to doba Deutsches Reich (Njemački Reich) koristilo se sve do 1943. i ne označava striktno period carske vladavine.
Izraz Drugi Reich (Zweites Reich) ponekad i najbolje označava ovaj period njemačke države. Izraz je uveo Arthur Moeller van den Bruck 20-ih godina 20. vijeka. Zaključio je da je Sveto Rimsko Carstvo njemačkog naroda bio Prvi Reich, dok je Njemačko Carstvo bilo Drugi Reich. Tom logikom nastao je i izraz Treći Reich koji se danas upotrebljava za njemačku tokom Hitlerove vladavine.
Bismarckovo osnivanje carstva
Njemački nacionalisti pod Ottom von Bismarckom iz korijena mijenjaju svoja stajališta. Naime odjednom počinju zagovarati u to doba liberalna stajališta o ujedinjenju Njemačke. Bismarck je želio ujediniti suparničke njemačke države i usmjeriti njihov konzervatizam u zajedničku njemačku državu s pruskom dominacijom. To je i uspio napraviti nakon tri vojna uspjeha. Drugog Schleswiškog rata protiv Danske 1864. godine, Austro-pruskog rata 1866. godine u kojem je odbranio južne njemačke države od Austrije te francusko-pruskog rata protiv Drugog francuskog carstva od 1870 - 1871. godine. Tokom opsade Pariza 1871. godine Sjevernonjemačka Konfederacija proglasila ujedninjenje s ostalim njemačkim državama. Službeno proglašenje Njemačkog carstva objavio je svojim proglasom prvi car novoosnovanog carstva, Vilim I. Objava se dogodila, na poniženje Francuza, u "Dvorani ogledala" u dvorcu Versailles u blizini Pariza. Francuzi su ubrzo prestali pružati otpor izgubivši tako rat.
Napredak Njemačkog carstva je u mnogo toga sličan napretku Italije i Japana. Slično kao i Bismarck u Njemačkoj, grof Camillo Benso di Cavour u Italiji je iskoristio diplomatiju i rat kako bi obavio njegove ciljeve. Prvo se sprijateljio s Francuskom prije nego što je napao Austriju, osiguravši tako ujedinjenje Italije kao kraljevstva pod vlašću dinastije Piemontese (izuzevši Papinsku državu i austrijsku Veneciju) 1861. Za probleme u Kraljevini Sardiniji, Cavour, je odabrao revolucionarne nacionaliste iz liberalnih republika kao Giuseppea Garibaldia i Guiseppea Mazzinia, koji su htjeli zaštiti ujedinjenje Italije kroz mnogo konzervativnije poglede. Slično Italiji, Japan je slijedio put konzervativne modernizacije od pada Tokugawa Shogunate do revolucije Meiji, pa sve do 1918. godine slično kao Cavourova Italija. Japan je 1882. godine osnovao odbor koji je imao zadatak proučavati različite organizacije vlada širom svijeta. Bili su vrlo impresirani organizacijom Bismarckove Njemačke, 1889. godine izglasali su ustav prema kojem bi organizacija vlade bila vrlo slična onoj u Njemačkoj.
Zemlje sastavnice carstva Prije njena ujedinjenja, Njemačka je bila podijeljena u 39 neovisnih država. Te države su bile kraljevstva, velika vojvodstva, vojvodstva, kneževine, slobodni gradovi i jedan carski teritorij. Kraljevina Pruska bila je najveća samostalna njemačka država, pokrivajući 60% teritorija Njemačkog carstva. Mnogi historičari i danas smatraju da je zapravo Bismarckovo ujedinjenje Njemačke bilo zapravo samo proširenje Pruske.
Te države su svoju samostalnost stekle na različite načine. Neke su svoju suverenost dobile raspadom Svetog Rimskog Carstva, dok su neke to izborile na kongresu u Beču 1815. godine. Teritoriji pojedinih država nisu nužno bili spojeni, neki su postojali u nekoliko dijelova, kao rezultat historijskog djelovanja, ili u nekoliko slučajeva dijeljenjem vladajućih obiteljskih loza.
mini|desno|300px|Zemlje Njemačkog Carstava mini|desno|300px|Njemačko kolonijalno carstvo
Svaka zemlja sastavnica imala je svoga predstavnika u Carskom savezu (Bundesrat) kao i u Reichstagu. Povezanost između Carskog centra i zemalja članica bili su glatki i razvijali se se na već postavljenoj osnovi. Područje na kojem je njemački car, na primjer, mogao intervenirati u udređenim situacijama nejasnog ili osporenog nasljeđa je bio mnogo debatiran - kao na primjer kod krize nasljeđivanje Lippe-Detmolda.
Konzervativna modernizacija
Bismarckova unutanja politika odigrala je veliku ulogu u stvaranju autoritativne politike u carstvu. Manje okupiran s jačanjem kontinentalne politike odmah nakon ujedinjenja 1871. godine, njemačka poluparlametarna vlada donijela je relativno jednostavne ekonomske i političke promjene. Temeljite Bismarckove reforme odgurnile su Njemačku na sam vrh svjetskog industrijskog tržišta toga doba.
Ekonomija Proces industrijalizacije je dinamično u Njemačkoj i njemačkim tvornicama počeo osvajati njemačko unutarnje tržište od britanskih proizvoda. Započela je i žestoka bitka njemačkih i britanskih proizvoda izvan granica Njemačke, pretežito u SAD-u. Njemački tekstil i metalna industrija početkom Francusko-pruskog rata nadmašio i zamijenio sve strane, pa tako i britanske proizvode sa domaćeg tržišta. Tokom vijeka njemačka pogonska industrija je često proizvodila metal za upotrebu i na britanskom slobodnom tržištu. Tokom Prvog svijetskog rata njemačka ekonomija prebacila je proizvodnju na oružje opskrbljujući tako njemačke vojnike s kvalitetnom opremom koju su trbali na bojnom polju. To ukljućuje proizvodnju pušaka (Gewehr 98), pištolja (P08 Luger), i teškog oružja (Mašinki, raznovrsnih projektila i nekoliko vrsta teške i lahke artiljerije).
Ideologija Nakon službenog ujedninjenja Njemačke 1871. godine, Bismarck se posvetio propagandiranju teorije prusionizma pod izlikom ujedninjenja njemačke. Tomu se suprostavio službeni Vatikan i papa Pio IX. što ih je dovelo u zaraćene odnose i brojne sukobe.
Bismarckovi glavni ciljevi su bili: Kulturna borba (Kulturkampf), socijane reforme i nacionalno ujedninjenje.
Kulturna borba - Nakon osinvanja katoličkih njemačkih država na jugu i u nekim dijelovima istoka, katolicizam, koji je zastupala Katolička stranka centra, činila je veliku prijetnju procesu ujednijenja. Južne katoličke države, većinom su bile zemljoradničke države te su pale pod uticaj seljaštva, radništva, svećenstva, za razliku od sjevernih zemalja koji su bile više razvijene i pod uticajem aristokratizma. Borba između Bismarcka i uticaja katoličke crkve u južnim zemljama naziva se Kulturna borba. Međutim nakon 1878. godine Bismarcka sa Katoličkom strankom centra je ujedinila borba protiv socijalizma, donoseći kraj kulturnoj borbi. S vremenom uticaj Vatikana i katoličke crkve je jako oslabio i njemačka je postala većinom protestanska država (posebno na sjeveru). Socijalne reforme - Kako bi oslabio uticaj socijalističkih grupacija i organizacija Bismarck je uveo neke reforme znane kao socijalne reforme. Uveo je zdravstveno osiguranje 1883. godine, osiguranje u slučaju nesreće 1884. godine, invalidninu i starosnu mirovinu 1889. godine. U to doba takva socijalna osiguranja u Njemačkoj bila su najnaprednija u cijelom svijetu, te još i danas postoje u Njemačkoj. Nacionalno ujedninjenje - Bismarck je uložio ogroman napor u smanjivanju razlika između njemačkih država. Naime nakon ujedinjenja morao je voditi bitku s njemačkim nacionalistima koji su zagovarali nezavisnost njihovih država.
Potiskivanje drugih naroda
Jedna od politike ujedninjenja bilo je i eliminiranje nenjemačkih jezika iz javnog života, škola i ademskih ustanova. Nasilna politika germanizacije često je imala obrnut efekt i poticala otpor koji se često izražavao u školovanju kod kuće i u grupiranje u manjinske grupe.
Nacionalistička politika nasilne germanizacija bila je većinom usmjerena protiv poljske manjine u Njemačkom Carstvu. Počela je žestoka bitka Bismarckove vlade protiv poljaka, poljacima je davana zemlja u raznim njemačkim kolnijama, dok su u Njemačkoj bili protjerivani. 1888. godine organizirana je masovna deportacija poljaka iz njemačkih država što su organizirale njemačke vlasti s Bismarckom na čelu.
Vilim II Ponovno legimitiziranje carskog trona i Bismarckova ostavka 250px|mini|desno|Vilim II, car Njemačke Carstvo se jako dobro razvijalo pod Bismarckovim vodstvom sve do careve smrti u martu 1888. Nakon njegove smrti, Fridrik III, njegov sin i nasljedik, bio je na vlasti samo 99 dana, te ga je nakon njegove smrti naslijedio sin Vilimu II. Taj događaj je zabilježen kao Godina tri cara (Dreikaiserjahr), tj. u godini dana (1888. godine) na vlasti su bila tri cara. Vilim II shvatio je značenje carskog trona i želio ga je očuvati onda kada su monarhije u Evropi bile potčinjenje i kada su monarsi zapravo imali samo figurativnu vlast. Ambicije Vilima II i njegova djela dovela su ga u sukob sa prvim kancelarom Ottom von BismarckomKurtz, Harold. (1970). Second Reich: Kaiser Wilhelm II and his Germany. New Work: MacDonald Library of the 20th Century. P. 60. Nakon žestokih svađa oko preuzimanja vlasti, Bismarck je posustao i predao vlast Vilimu II odsupivši sa mjesta njemačkog kancelara u martu 1890.
Nakon Bismarckovog odlaska s mjesta njemačkog kanclelara, Vilim II postao je glavni vođa Njemačke. Za razliku od njegova djeda Vilima I, koji je većinu poslova, bilo unutrašnjih bilo vanjskih, ostavio vladi, Vilim II se aktivno uključio u njemačku politiku, želeći napraviti dojam pouzdanog i upućenog vladara, i zadržati pravu, a ne figurativnu vlastKurtz, Harold. (1970), p. 63. Vilim II je po vlastitoj želji primao ekonomske savjete od Walthera Rathenaua, veoma kontroverzne osobe u njemačkoj politici koja je bila liberal, Jevrej, slobodni zidar i homoseksualac (kojeg su 1922. godine u atentatu ubili desničarski ekstremisti). Od Rathenaua, Vilim je saznao mnogo o evropskoj ekonomiji i industrijskim i finansijskim vezama Evrope, što mu je mnogo pomoglo da se aktivnije ukljući u politiku.
Na službenim pojavljivanjima i fotografiranjima, Vilim II uvijek je skrivao svoju lijevu ruku koja mu je deformirana još od rođenja. Vilim II je u svjetskoj historiji ostao zapamćen po svojoj agresivnoj vanjskoj politici koja je Njemačku dovela u izolaciju nakon Prvog svjetskog rata.
Unutrašnji poslovi
Tokom vladavine cara Vilima II Njemačka više nije bila tako autorativna zemlja kao pod vlasti Otta von Bismarcka na mjestu njemačkog kancelara. Nasljednici Bismarcka imali su velikih poteškoća kod promjene vlasti, posebice njegovi nasljednici na mjestu premijera Pruske. Prve liberalne promjene uveo je Leo von Caprivi smanjivši time nezaposlesnost. Njegov program liberalizacije Njemačke bio je prihvaćen od strane cara i u većem dijelu njemačkog stanovništva. Jedini protivnici promjeni sistema bili su pruski zemljovlasnici, koji su se bojali gubitka vlasti i moći, stoga su pokrenuli mnoge anticaprijevske kampanje protiv Caprivijevih reformaKurtz, Harold. (1970), p. 67.
Za vrijeme dok su se pruski aristokrati protivili svim zahtjevima ujedinjenje Njemačke, 1890-ih nekoliko je pobunjeničkih organizacija stalo protiv konzervativne politike pruskog militarizma i politike prusifikacije koja se polako uvlačila u vanjsku i unutarnju politiku kompletnog Njemačkog Carstva. Neki profesori su uveli program liberalizma u školstvom, pruživši tako alternativu militarizmu i potičući želju za individualnosti i slobodomKurtz, Harold. (1970), p. 72. Najveću opoziciju monarhiji i njemačkom caru Vilimu II pružila je novoosnovana stranka SPD (Socijaldemokratska stranka Njemačke) koja je uključivala mnoge ljevičarske ideje među njima i marksizam. Također SPD je bio zagovornik mnogih socijalističkih reformi koje bi oslabile vlast i moć cara, stoga se ta novoosnovana stanka na početku svog djelovanja žestoko sukobila s Vilimom II. Velika njemačka industrija uvela je program socijalne skrbi i zbrinjavanja za svoje radnike sve dok se nisu izjasnili kao socijalisti ili članovi trgovinske unije. Imali su pravo na mirovne, osiguranje u slučaju bolesti čak su bili i stambeno zbrinuti, što je smanjilo socijalne poteškoće.