Košarka na Olimpijskim igrama za muškarce je u programu konstantno od 1936. Prije nego što je uključena u sportove u kojima se dijele medalje, košarka je bila demonstracijski sport 1904. Ženska košarka na programu je od 1976.

Sjedinjene Američke Države daleko su najuspješnija zemlja u olimpijskoj košarci, osvojivši 17 od 20 turnira na kojima su učestvovale, uključujući sedam uzastopnih titula od 1936. do 1968. Ženska reprezentacija SAD-a osvojila je osam titula u deset nastupa, uključujući sedam titula u nizu od 1996. do 2020. Od postojećih država samo je još Argentina bila olimpijski pobjednik računajući i mušku i žensku konkurenciju. Kad je riječ o bivšim državama, zlatnu medalju osvajale su reprezentacije Sovjetskog Saveza i Jugoslavije te Ujedinjeni tim.

Izvršni odbor Međunarodnog olimpijskog komiteta 9. juna 2017. objavio je da će od 2020. olimpijski sport biti i košarka 3x3 u obje konkurencije.

Historija Košarku je izumio James Naismith u Springfieldu (Massachusetts) 1891. Za nekoliko decenija postala je popularna u Sjedinjenim Američkim Državama kao dvoranski sport. Popularnost se proširila svijetom, pa je 1932. u Ženevi osnovana Međunarodna košarkaška federacija (FIBA).

Američka dominacija Djelomično zahvaljujući trudu Phoga Allena, trenera univerzitetskog tima Kansas Jayhawksa, prvi olimpijski košarkaški turnir organiziran je na Igrama 1936. u Berlinu na vanjskim teniskim terenima. Medalje je ekipama dodijelio Naismith. Prema tadašnjim olimpijskim pravilima, svi igrači bili su amateri. Turnir je od sljedećih Igara (1948) premješten u dvorane. Reprezentacija SAD-a dokazala je da je dominantna, osvojivši prvih sedam olimpijskih turnira do 1968, ne izgubivši nijednu utakmicu. Amerikancima je bilo zabranjeno u reprezentaciju zvati profesionalce iz NBA lige, pa su slali igrače iz univerzitetskih ekipa. Neke druge zemlje slale su svoje najbolje igrače s obzirom na to da je FIBA neke od njih klasificirala kao "amatere", koji su igrali za džeparac umjesto za plaću.

München i poslije Pobjednički niz Amerikanaca okončan je 1972. u Münchenu u jednoj od najkontroverznijih utakmica u historiji, kad ih je Sovjetski Savez pobijedio u borbi za zlatnu medalju s poenom razlike.

SAD je ponovo osvojio zlato 1976, a srebro je drugi put otišlo Jugoslaviji, koja je u polufinalu pobijedila SSSR. Jugoslaveni su četiri godine kasnije u Moskvi, u odsustvu SAD-a, koji je bojkotirao Igre, osvojili i zlato, postavši treća reprezentacija s titulom olimpijskog pobjednika, pobijedivši ponovo SSSR u polufinalu i Italiju u finalu. Amerikanci su vratili zlato na svom terenu 1984, savladavši u finalu Španiju, a u odsustvu SSSR-a, koji je uzvratio bojkot. Sovjeti su drugi put osvojili zlato 1988, pobijedivši SAD u polufinalu i Jugoslaviju u finalu.

Era profesionalaca: nova dominacija SAD-a Pojava "amaterskih sportista" sponzoriranih od države u zemljama Istočnog bloka ugrozila je ideologiju čistog amaterizma, dovodeći samofinansirane amatere iz zapadnih zemalja u teži položaj. Sovjetski Savez slao je timove sastavljene od sportista koji su svi na papiru bili studenti, vojnici ili radnici u nekoj profesiji, ali u stvarnosti plaćeni od države da igraju u dobro razvijenoj ligi s modernim sportskim objektima i treniraju tokom cijele godine. U aprilu 1989, pod vodstvom generalnog sekretara Borislava Stankovića, FIBA je odobrila pravilo koje dozvoljava igračima iz NBA lige da se takmiče na međunarodnim turnirima, uključujući Olimpijske igre. Na Igrama 1992. američki "Dream Team" osvojio je zlato s prosječnom razlikom 44 poena po utakmici i bez pozivanja ijednog tajm-auta. Nedugo prije toga, uslijed političkih promjena i disolucije država, reprezentacije SSSR-a i Jugoslavije prestale su postojati, ali su neke njihove nasljednice nastavile biti među najjačima. Dvije od njih, Hrvatska i Litvanija (tim redom), osvojile su srebro i bronzu.

SAD je odbranio zlato 1996. i 2000, ali s manje dominantnom igrom nego 1992. Otkad je igračima iz NBA lige dozvoljeno nastupati na Igrama, one u Atlanti 1996. bile su jedini slučaj da grad domaćin Igara ima i NBA ekipu (Hawkse). SR Jugoslavija osvojila je srebro u Atlanti, a Francuska u Sydneyju, dok je Litvanija nastavila svoj bronzani niz zauzevši treće mjesto oba puta.

Prekid nove dominacije SAD-a dogodio se u Atini 2004, kada su Amerikanci jedva ušli u polufinale, nakon poraza od Portorika i Litvanije u grupnoj fazi; u polufinalu ih je porazila i Argentina, koja je na kraju osvojila i zlato, nadigravši Italiju u finalu i postavši četvrta reprezentacija s titulom olimpijskog pobjednika.

Amerikanci su se regrupirali 2008, savladavši aktualnog svjetskog prvaka, Španiju, u žestokom finalu, dok su Argentinci pobijedili Litvance u utakmici za bronzu. Amerikanci i Španci ponovo su se sreli u finalu 2012, s istim ishodom, samo što je ovog puta prednost SAD-a na kraju bila najmanja u historiji. Na sljedećim igrama SAD je još jednom odbranio zlato, porazivši Srbiju u reprizi finala Svjetskog prvenstva 2014, prethodno izbacivši Španiju, koja se nakon dva srebra ovog puta zadovoljila bronzom. Amerikanci su osvojili titule i 2020. u Tokiju i 2024. u Parizu, produživši svoj niz na pet uzastopnih zlatnih medalja, odnosno na osam od posljednjih devet turnira.

Žene Prvi ženski turnir održan je 1976. Sovjetski Savez dobio je pet utakmica zaredom, postavši inauguralni olimpijski pobjednik. Na sljedeća dva turnira nastupilo je šest reprezentacija svrstanih u jednu grupu; na prvom je SSSR odbranio zlato, dok je SAD bojkotirao Igre, a na drugom je slavio SAD, savladavši u finalu Južnu Koreju, dok je SSSR uzvratio na bojkot. U Seoulu 1988. turnir je proširen na osam reprezentacija, a Amerikanke su odbranile titulu protiv Jugoslavije. U Barceloni 1992. Ujedinjeni tim, sastavljen od igračica iz republika tada već bivšeg SSSR-a, nadigrao je Kinu u borbi za zlato. U Atlanti 1996. turnir je dobio format s 12 reprezentacija u dvije grupe; Amerikanke su otad "pomele" svaki turnir, dobivši 61 utakmicu zaredom. U Tokiju 2020. format je promijenjen, pa se igralo u tri grupe s po četiri ekipe.

Dvorane

Berlin 1936: Reichsportfeld, Berlin London 1948: Harringay Arena, Harringay Helsinki 1952: Teniski dom i Egzibicijska dvorana II, Helsinki Melbourne 1956: Kraljevska izložbena galerija, Melbourne Rim 1960: Mali dom sportova i Dom sportova, Rim Tokio 1964: Nacionalna sportska dvorana Yoyogi, Tokio Mexico City 1968: Dom sportova, Mexico City München 1972: Dvorana "Rudi Sedlmayer", München Montréal 1976: Centar "Étienne Desmarteau" i Montrealski forum, Montréal Moskva 1980: Dom sportova CSKA i Olimpijski stadion, Moskva Los Angeles 1984: The Forum, Inglewood Seoul 1988: Jamsil Arena, Seoul Barcelona 1992: Olimpijski paviljon, Badalona Atlanta 1996: Forbes Arena i Georgia Dome, Atlanta Sydney 2000: The Dome i Super Dome, Sydney Atina 2004: Dvorana Helliniko i Olimpijska dvorana "Nikos Galis", Atina Peking 2008: KSC Wukesong, Peking London 2012: Olimpijska košarkaška arena i O2 Arena, London Rio de Janeiro 2016: Carioca Arena 1 i Omladinska arena, Rio de Janeiro Tokio 2020: Saitama Super Arena, Saitama Pariz 2024: Bercy (Pariz) i Stadion "Pierre Mauroy" (Villeneuve-d'Ascq) Los Angeles 2028: Crypto.com Arena, Losanđeleski konvencijski centar (Los Angeles) i Intuit Dome (Inglewood) Brisbane 2032: Centar za dvoranske sportove (Brisbane) i Centar za dvoranske sportove Sunshine Coast (Kawana Waters)

Napomena: O2 Arena za vrijeme igara bila je poznata kao "Nor. Greenwich Arena" zbog olimpijskih propisa o korporativnim sponzorstvima lokacija događaja.

Kvalifikacije Do 2012. kvalifikacijski proces sastojao se od tri faze: jedna ekipa (u obje konkurencije) kvalificira se kao aktuelni svjetski prvak; sedam ekipa u muškoj i pet u ženskoj konkurenciji kvalificira se kroz svoja kontinentalna prvenstva; tri ekipe u muškoj i pet u ženskoj konkurenciji kvalificiraju se kroz svjetski kvalifikacijski turnir, u kojem se najbolje ekipe koje se nisu kvalificirale kroz svoje zone takmiče za preostala mjesta.

Osim toga, ekipa domaćina automatski se kvalificira.

Zona Muškarci ŽeneSvjetsko prvenstvo 1 1Afričko prvenstvo 1 1Američko prvenstvo 2 1Azijsko prvenstvo 1 1Evropsko prvenstvo 2 1Okeanijsko prvenstvo 1 1Svjetski kvalifikacijski turnir 3 5Domaćin 1 1Ukupno 12 12 Za Igre 2020. muške kvalifikacije imale su novi sistem. Sedam ekipa kvalificiralo se direktno sa Svjetskog prvenstva 2019: po dvije najbolje iz Evrope i obje Amerike te najbolja iz Afrike, Azije i Okeanije. Sljedećih 16 najboljih ekipa s Mundobasketa te po još dvije iz svake konfederacije, ukupno 24, igralo je kvalifikacijske turnire. Bile su podijeljene u četiri grupe s po šest ekipa, a pobjednici grupa izborili su plasman na olimpijski turnir. Kontinentalna prvenstva više neće biti korištena za olimpijske kvalifikacije.

Muški turniri Godina Domaćin Finale Utakmica za 3. mjesto Zlato Rezultat Srebro Bronza Rezultat 4. mjesto1936.(detalji)Berlin19–826–121948.(detalji)London65–21 52–471952.(detalji)Helsinki36–2568–591956.(detalji)Melbourne89–5571–621960.(detalji)Rim81–5778–751964.(detalji)Tokio73–5976–601968.(detalji)Mexico City65–5070–531972.(detalji)München51–5066–651976.(detalji) |Montréal | |95–74

|100–72

|1980.(detalji)Moskva86–77Italija 117–94Španija 1984.(detalji) |Los Angeles | |96–65

|88–82

|1988.(detalji)Seoul76–6378–491992.(detalji) |Barcelona | |117–85

|82–78 |Ujedinjeni tim

|1996.(detalji)Atlanta95–6980–742000.(detalji) |Sydney | |85–75

|89–71

|2004.(detalji)Atina84–69104–962008. (detalji) |Peking | |118–107

|87–75

|2012.(detalji)London107–10081–772016.(detalji) |Rio de Janeiro | |96–66

|89–88

|2020.(detalji)Tokio87–82107–932024.(detalji) |Pariz | |98–87

|93–84

Nastupi po konfederacijama Ovo je sažetak najboljih nastupa svake konfederacije na svakom turniru. Konfederacija !36. !48. !52. !56. !60. !64. !68. !72. !76. !80. !84. !88. !92. !96. !00. !04. !08. !12. !16. !20. !24.FIBA Afrika 15–18. 19. 9–16. -- -- -- 15. 15. 12.11.12.10. 10. 11.12.12.12.10. 11.10.9.FIBA Amerika 1. 1.1. 1. 1. 1.1. 2. 1. 5.1. 3. 1.1. 1. 1. 1.1. 1.1.1.FIBA Azija 5. 8. 9–16. 7. 11.10. 13.13.11.12.10. 9. 12.8. 10. 8. 8. 12.12.11.11.FIBA Evropa 4. 2. 2.2. 2. 2.2. 1. 2.1. 2. 1.2. 2. 2.2. 2. 2. 2.2.2.FIBA Okeanija -- -- -- 12.-- 9. -- 9. 8. 8. 7. 4. 6. 4. 4. 9. 7. 7. 4.3.6.

Zemlje učesnice Država 36. 48. 52. 56. 60. 64. 68. 72. 76. 80. 84. 88. 92. 96. 00. 04. 08. 12. 16. 20. 24. Godine 10. 11. 12.12. 12. 5 15. 4. 9. 1. 3. 4. 8. 7. 8 12. 9. 9. 8. 8. 7. 4. 6. 4. 4. 9. 7. 7. 4. 3. 6. 16 19. 11. 17. 3 9. 3. 6. 6.3.3. 4. 7. 5. 9. 5. 5. 6. 5. 9. 7. 16 7. 5. 16. 10. 4 9. 7. 9. 5. 8. 6. 9. 7 9. 1 9. 6. 5. 8. 4 15. 19. 9. 16. 12. 12. 12. 7 9. 1 5. 12. 9. 7. 11. 13. 13. 7 9. 11. 2 19. 2. 8. 4. 10. 11. 2. 6. 6. 2. 2. 11 17. 5. 5. 5. 8. 5 2. 7. 6. 5. 4 12. 1 22. 1 14. 11. 12. 3 23. 1 7. 17. 17. 4. 5. 8. 4. 5. 2. 5. 5. 2. 5. 13 17. 1 9. 10. 15. 10. 14. 11. 11. 11. 8 6. 7. 2. 5.2.1.3.2. 8 8. 14. 16. 14. 9. 12. 6 9. 1 2. 9. 9. 9. 14. 4. 4. 6. 7. 5. 10 10. 11. 12. 8. 10. 8. 8. 12. 12. 9 15. 18. 11. 3 13. 9. 11.3. 7. 6. 6 15. 1 3.3.3. 4. 4. 8. 7. 7 16. 9. 9. 13. 4 16. 1 3. 4. 9. 12. 12. 5. 10. 7 10. 11. 10. 3 11. 10. 2 15. 12. 8. 7. 10. 8. 4. 7 12. 1 8. 10. 15. 3 4. 7. 6. 6. 10. 7. 6 13. 4. 9. 6. 9. 7. 8. 10. 6. 12. 10 17. 1 8. 9. 3. 3 15. 15. 11. 3 13. 1 1. 1. 1. 1. 1. 1.1.2.1.1.3.1.1.1.3. 1. 1. 1. 1. 1. 20 4. 1 2.2.2.2.3.1.3.3.1. 9 2. 3. 2 11. 1 10. 1 14. 7. 11. 4. 2.8. 9. 9. 7. 2. 2. 3. 6. 10. 14 10. 1 9. 21. 17. 3 15. 1 11. 1 19. 17. 2 4. 1 6. 5. 3.3. 8. 8. 6. 7 20. 9. 2 11. 10. 1Države 21 23 23 15 16 16 16 16 12 12 12 12 12 12 12 12 12 12 12 12 12 Napomene NOK nije bio članica MOK-a kao Kina od 1936. do 1956. dio Jugoslavije od 1936. do 1988. takmičili se u sastavu Sovjetskog Saveza od 1952. do 1988. kao Zapadna Njemačka od 1968. do 1988. dio u 1992. sada Srbija, kao od 1936. do 1991, od 1992. do 2002. i od 2003. do 2006. dio Jugoslavije od 1936. do 1988. dio Malezije 1964.