Glavna željeznička stanica u Sarajevu nalazi se u općini Novo Sarajevo, na teritoriji grada Sarajeva, Bosna i Hercegovina. Željeznička stanica danas ima veliku arhitektonsku, dokumentarnu ali i ambijentalnu vrijednost u okviru gradske ambijentalne cjeline Sarajevo.
Jedan od najznačajnijih projekata u Bosni i Hercegovini neposredno poslije drugog svjetskog rata bio je izgradnja željezničke pruge Šamac – Sarajevo 1947. god, koja je povezivala industrijski bazen sjeverne Bosne sa Sarajevom. Pruga je završena na novoj željezničkoj stanici u Sarajevu, monumentalnom zdanju čija je izgradnja započeta u junu 1947. godine, po nacrtima arhitekata iz Čehoslovačke i Istočne Njemačke. Završena je 1952. godine i predstavlja jedno od najznačajnijih ostvarenja bosanskohercegovačke arhitekture iz sredine XX vijeka, kada je izvedena smjela konstrukcija prednapregnutih paraboličnih hiperboloida iznad hola građevine.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj 26. aprila 2016. godine, donijela je odluka da se stanica sa trgom proglasi za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Amir Pašić, Goran Milojević i Radoje Vidović (predsjedavajući).
Promet
Stanica je sa gradom povezana tramvajskom linijom u pravcu Baščaršije i linijom u pravcu Ilidže.
Historija
Željeznička stanica izgrađena je 1882. godine za uskotračnu željeznicu, dok je BiH bila pod austrougarskom upravom. Zapadno od nje nalazio se glavni Željeznički depo za cijelu Bosnu i Hercegovinu, gdje je u svom vrhuncu radilo hiljadu ljudi. Godine 1971., originalna historijska zgrada stanice je napuštena i srušena.
Nakon Drugog svjetskog rata, odlučeno je da se ratom oštećena stara stanica zamijeni novom funkcionalističkom građevinom, koju su projektovali čehoslovački arhitekti na čelu s Bedřichom Hacarom. Međutim, zbog političkih previranja u odnosima između Čehoslovačke i Jugoslavije, arhitekti nisu uspjeli završiti svoj rad.
Projektanti i većina tehničkog osoblja napustili su Sarajevo, a izgradnju je nastavilo Ministarstvo građevinarstva tadašnje Narodne Republike Bosne i Hercegovine. Projekt je vodio pomoćnik ministra, arhitekt Jahiel Finci (jedan od osnivača Tehničkog fakulteta i pokreta Collegium Artisticum), uz asistenciju kolega Muhameda Kadića i Emanuela Šamaneka, te inženjera Bogdana Stojkova i Lorenca Eichbergera.
Dogovoren je sporazum s njemačkim ratnim zarobljenicima, koji su radili na izgradnji stanice kao radnici. U zamjenu za poboljšane životne uslove i obećanje o oslobađanju nakon završetka izgradnje, nastavili su radove bez stalnog tehničkog nadzora. U to vrijeme, stanica je bila jedan od rijetkih projekata u gradu koji nije bio pod utjecajem socijalističkog realizma. Razlozi za izgradnju nove željezničke stanice bili su brojni: pruga do Sarajeva je obnovljena prema standardnoj širini kolosijeka od 1435 mm, očekivali su se duži vozovi koje stara stanica ne bi mogla opslužiti. Svečano otvaranje nove stanice održano je 1953. godine.
Stanica je elektrificirana 1967. godine, u sklopu programa elektrifikacije željeznica u Bosni, koji je trajao do 1969. godine. Željeznička pruga Sarajevo–Ploče omogućava vezu s Jadranskim morem. Bosna i Hercegovina bila je prva država u bivšoj Jugoslaviji koja je koristila električne vozove na naponu 25 kV AC, a slijedile su je Hrvatska i Srbija, koje su uvele električne vozove 1970. godine.
Željeznička oprema je pretrpjela štetu između 1992. i 1995. godine tokom opsade Sarajeva, ali je ponovo obnovljena krajem 1990-ih. Danas je jedna od prepoznatljivih znamenitosti grada.
Reference
Vanjski linkovi
Kategorija:Građevine u Sarajevu Sarajevo Kategorija:Saobraćaj u Sarajevu Sarajevo Kategorija:Nacionalni spomenici u Sarajevu