Peter Handke austrijski je književnik i prevodilac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2019. Rođen je 6. decembra 1942. u Griffenu, malom mjestu u Koruškoj. Dobitnik je mnogih nagrada međunarodnog značaja i smatra se jednim od najvećih savremenih austrijskih književnika. Zbog svog angažmana prema ratu u Jugoslaviji bio je kritiziran u mnogim književnim krugovima, mada svoje reakcije uglavnom objavljuje u knjigama, izbjegavajući novinske i televizijske intervjue i posvećuje se pisanju o sukobima i nerazumjevanjima u politički podijeljenoj Evropi i Balkanu. Član je SANU,Stranica o Handkeu na portalu SANU Članak Izabrani novi članovi SANU o biranju novih akademika na portalu srbijanskog dnevnog lista Politika Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske od 2012. godineČlanovi ANURS, Odjeljenje književnosti i umjetnosti i Slovenske akademije nauka i umjetnosti. Od 1991. godine živi u mjestu Chaville 7 km udaljenom od Pariza u Francuskoj.
Biografija 1942-45: Rođenje i ratne godine Peter Handke se rodio u kući svog djeda, Gregora Siutza 6. decembra 1942. godine. Majka Maria Siutz (1920-71) mu je bila slovenskog porijekla (slov: Marija Sivec), a otac njemački vojnik, bankar Erich Schönemann, koji je vojnu službu imao u Koruškoj. Prije rođenja, majka se udala za Adolfa Bruna Handkea, radnika u berlinskom tramvajskom preduzeću, koji je kasnije postao njegov očuh. Istinu o svom pravom ocu, Peter je tek saznao sa svojim punoljetsvom, kratko pred maturu. Kršten je u katoličkoj crkvi Stiftskirche Maria Himmelfahrt u Griffenu. Zbog protjerivanja koruških Slovenaca u koncentracione logore, pred kraj Drugog svjetskog rata, savezničkih bombardovanja, te napada slovenskih partizana Oslobodilne fronte na Griffen, Handkeova porodica se seli u Berlin.
1945-48: Berlin i povratak u Griffen Sa porodicom se preselio u berlinsku četvrt Pankow, koja je bila pod kotrolom sovjetske Crvene Armije, te većim dijelom bila porušena zbog ratnih zbivanja. Njegov otac nije mogao naći posao, a ni politička situacija nije ukazivala na bolju budućnost. Kratko prije Berlinske blokade 24. juna 1948. godine, četveročlana porodica (sestra Monika, rođena je 7. aprila 1948. godine), napušta Berlin i vraća se vozom u pravcu Griffena. Austrijsku granicu, zbog nedostataka dokumenata, prolaze ilegalno u kamionu. Ovo putovanje, ostavilo je na Petra duboke uspomene, koje je kasnije opisao u školskom radu 1957. godine.
1948-54: Školovanje u Griffenu Zbog svog berlinskog akcenta, šestogodišnji Peter, teško uspostavlja kontakte sa svojim vršnjacima u Griffenu. Tako da se i danas vrlo rijetko koristi koruškim dijalektom njemačkog jezika. Porodica je preživljavala od socijalne pomoći, koju je njegov očuh uglavnom trošio na alkohol, što je urokovalo česte sukobe između njegovog očuha i majke. Napokon je očuh našao posao kod Petrovog ujaka Georga Suitza, mada u okruženju gdje su lokalni zemljoposjednici i crkva, držali većinu imovine, Handkeova porodica je i dalje živjela prilčno siromašno. Njegov život u idilično-seoskom okruženju, sa težištem na poslu, posjetu crkvi, šetnji, kolinju i kartanju, ostavili su trag u njegovom literarnom stvaralaštvu, koje je opisao u svom prvom romanu Stršljeni.
13. septembra 1948. godine upisan je u osnovnu školu u Griffenu, koju je pohađao do 14. septembra 1952. godine. Nakon toga sve do 10. jula 1954. godine pohađa dva razreda srednje škole „Hauptschule für Knaben und Mädchen“ u kome su njegove ocjene bile između odličan (njem:sehr gut) i dobar (njem:gut). Nakon toga, na vlastitu inicijativu, prelazi u sjemenište Marianum u Maria Saalu, koje je bilo povezano sa katoličko-humanističkom gimnazijom Tanzenberg, tako što od svećenika sjemeništa dobija formulare za prijavu. Kako je školovanje u sjemeništu bilo uglavnom zamišljeno za buduće rimokatoličke svećenike, upis se vršio samo sa preporukom sveštenog lica. Na gimnaziji su također podučavali profesori humanističke tradicije i obrazovanja. Peter je 7. jula 1954. godine položio prijemni ispit, a zbog nepoznavanja latinskog jezika, upisan je ponovo u drugi razred.
1954-59: Internat u Tanzenbergu Sa dvanaest godina, ubrzo nakon početka školovanja u Tanzenbergu, Handke piše svoj prvi rad pod naslovom Moj život - 2. dio. U tih šesnaest stranica pokazuje svoje sklonost i nadarenost ka pisanju. Njegove ocjene u školi su i dalje nadprosječne. U gimnaziji pored općeg obrazovanja, bavi se latinskim, grčkim i engleskim jezikom, te jednu godinu italijanskim i slovenskim jezikom, a dvije se godine podučava stenografiji. Od 1957. godine njegov razred preuzima profesor Dr. Reinhard Musar, koji mu predaje njemački i engleski jezik. Musar je otkrio Handkeov talent za pisanje, a Peter mu u zajedničkim šetnjama čita svoje tekstove. Profesor mu preporučuje mu da nakon škole studira pravo, jer u nekoliko mjeseci intenzivnog učenja pravnih činjenica, može si ostaviti dovoljno vremena za pisanje i bavljenje literaturom. Svoje prve literarne radove, objavio je u internatskom časopisu Fackel.
1959-61: Školovanje u Klagenfurtu
1961-65: Studij u Grazu Nakon gimnazije studira pravo u Grazu, kog napušta na samom kraju, te se potpuno posvećuje literaturi, prevođenju, pisanju scenarija i režiji.
1966: Godine uspjeha
1967-70: Düsseldorf, Paris, Kronberg
1971-79: Pariz
1979-87: Povratak u Austriju
1987-90: Putovanja
1990 do danas
Kontroverze
Godine 1996., Handkeov putopis Eine winterliche Reise zu den Flüssen Donau, Save, Morawa und Drina oder Gerechtigkeit für Serbien (objavljen na engleskom pod naslovom A Journey to the Rivers: Justice for Serbia, u prijevodu Putovanje do rijeka: Pravda za Srbiju) izazvao je kontroverzu, jer je Handke prikazao Srbiju među žrtvama ratova nakon raspada SFRJ. U istom eseju Handke je također kritikovao zapadne medije zbog "pogrešnog predstavljanja uzroka i posljedica rata".
Sebastian Hammelehle je napisao da je Handkeov pogled na jugoslovenske ratove, koji je izazvao brojne kontroverze, vjerovatno romantiziran, ali da predstavlja stav pisca, a ne ratnog izvjestioca. Američki prevodilac Scott Abbott, koji je putovao s Handkeom kroz Jugoslaviju nakon čega su objavljeni brojni eseji, izjavio je da Handke Jugoslaviju smatra "nevjerovatnom, bogatom multikulturalnom državom kojoj je nedostajala vrsta nacionalizama kakve je vidio u Njemačkoj i Austriji". Abbott je dodao da je Handke na raspad zemlje gledao kao na nestanak utopije. Pregledom knjige Moravska noć, Joshua Cohen je izjavio da Handkeova Jugoslavija nije bila država, već simbol njega samog, simbol književnosti ili "evropskog romana". Volker Hage je napisao da je Moravska noć "izuzetno kozmopolitska" i povezana sa sadašnjošću, a da knjiga predstavlja autobiografski sažetak Handkeovog života kao pisca. Tanjil Rašid je primijetio da "Handkeovi romani, drame i memoari pokazuju zlo banalnosti".
Nakon što je njegova drama Voyage by Dugout postavljena 1999. godine, Handkea su osudili drugi pisci: Susan Sontag je proglasila Handkea "gotovim" u New Yorku. Salman Rushdie ga je proglasio kandidatom za "Međunarodnog morona godine" zbog njegovog "idiotizma", dok je Alain Finkielkraut rekao da je "ideološko čudovište", a Slavoj Žižek je izjavio da je njegovo "veličanje Srba cinizam".
Međutim, osporavajući gorenavedena tumačenja njegovog rada kao pogrešno protumačena u engleskoj štampi, Handke je opisao genocid u Srebrenici kao "paklenu osvetu, vječnu sramotu za odgovorne bosanske Srbe". Ova zabrinutost zbog nepreciznosti i političke prirode jezika, nosi Handkeovo gledište. U intervjuu iz 2006. Handke je prokomentarisao zabrinutost zbog stereotipnog jezika medija koji "sve znaju", beskonačno reciklirajući riječi poput "beogradski kasapin"."Le discours intégral de l'écrivain autrichien sur la tombe de Milosevic," Libération, 4 May 2006.
Handkeovu književnu slavu zasjenila je njegova politika 2006. godine. Javna podrška pisca Slobodanu Miloševiću, bivšem predsjedniku Jugoslavije koji je te godine umro dok mu se sudi za genocid i ratne zločine, izazvala je kontroverzu nakon što je Handke govorio na njegovoj sahrani. Zbog toga je upravnik teatra Comédie-Française, Marcel Bozonnet, izbacio Handkeovu predstavu "Voyage au pays sonore ou L'art de la question" iz predstojećeg rasporeda 2007. godine. Ovaj događaj je ponovo izazvao glasove podrške i kritike. Renaud Donnedieu de Vabres, francuski ministar kulture, implicitno je kritikovao Bozonetov postupak u pismu upućenom njemu i odlučio pozvati Handkea u ministarstvo. Peticiju protiv cenzure njegovog djela potpisali su Emir Kusturica, Patrick Modiano (dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2014.), Paul Nizon, Bulle Ogier, Luc Bondy i Handkeova sunarodnjakinja Elfriede Jelinek (dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2004). Handke je naknadno izabran da primi nagradu Heinrich Heine te godine, iako ju je odbio prije nego mu je trebala biti oduzeta.
Tomislav Nikolić je 2013. godine, kao tadašnji srbijanski predsjednik, izrazio zahvalnost rekavši da se neki ljudi još uvijek sjećaju onih koji su stradali za hrišćanstvo, nagovještavajući da je Handke bio žrtva prezira zbog svojih stavova, na šta je Handke odgovorio sa objašnjenjem: "Nisam bio bilo čija žrtva, srpski narod je žrtva." Ovo je rečeno na svečanosti na kojoj je Handke dobio Zlatnu medalju za zasluge Republike Srbije.
Handke je 2014. godine pozvao na ukidanje Nobelove nagrade za književnost i nazvao je "cirkusom".
U februaru 2020. godine, Sima Avramović, predsjednik Komisije za odlikovanja Republike Srbije, objasnio je da je Handke odlikovan priznanjem Orden Karađorđeve zvezde za "posebne zasluge u predstavljanju Srbije i njenih građana", jer je "svesrdno branio srpsku istinu". Aktuelni predsednik Srbije Aleksandar Vučić uručio je nagrade povodom Dana državnosti Srbije.
Nagrade
Nobelova nagrada za književnost 2019.
Bibliografija 1966-69. 1991-99. Die Hornissen, roman, 1966; Der Jasager und der Neinsager - drama, praizvedba 1966. u režiji Günthera Bücha, u pozorištu Theater Oberhausen; Weissagung i Selbstbezichtigung - drame, praizvedba 1966. u režiji Günthera Bücha, u pozorištu Theater Oberhausen; Publikumsbeschimpfung und andere Sprechstücke, 1966 praizvedba 1966. u režiji Clausa Peymanna u pozorištu Theater am Turm; Begrüßung des Aufsichtsrates, 1967; Der Hausierer, 1967; Kaspar, 1967, praizvedba 1. maja 1968. u režiji Günthera Bücha, u pozorištu Theater Oberhausen i u režiji Clausa Peymanna u pozorištu Theater am Turm; Deutsche Gedichte, 1969; Die Innenwelt der Außenwelt der Innenwelt, 1969; Prosa, Gedichte, Theaterstücke, Hörspiele, Aufsätze, 1969; Das Mündel will Vormund sein, Režija: Claus Peymann, Theater am Turm, 1969; 1970-79. Die Angst des Tormanns beim Elfmeter, 1970; 1972. godine snimljen istoimeni film u režiji Wim Wenders, u produkciji televizija ORF i WDR; Geschichten aus dem Wienerwald von Ödön von Horvath, 1970; Wind und Meer. Vier Hörspiele, 1970; Chronik der laufenden Ereignisse, 1971; Der Ritt über den Bodensee, 1971; Der kurze Brief zum langen Abschied, 1972; Ich bin ein Bewohner des Elfenbeinturms, 1972; Stücke 1, 1972; Wunschloses Unglück, 1972; Die Unvernünftigen sterben aus, 1973, Režija: Horst Zankl, Zürich: Theater am Neumarkt, 1974; Stücke 2, 1973; Als das Wünschen noch geholfen hat. Gedichte, Aufsätze, Texte, Fotos, 1974; Der Rand der Wörter. Erzählungen, Gedichte, Stücke, 1975; Die Stunde der wahren Empfindung, 1975; Falsche Bewegung, 1975; Die linkshändige Frau, 1976, istoimeni film 1977; Das Ende des Flanierens. Gedichte, 1977; Das Gewicht der Welt. Ein Journal, 1977; Langsame Heimkehr, 1979; 1980-89. Die Lehre der Sainte-Victoire, 1980; Über die Dörfer, 1981; Kindergeschichte, 1981; Die Geschichte des Bleistifts, 1982; Der Chinese des Schmerzes, 1983; Phantasien der Wiederholung, 1983; Die Wiederholung, 1986; Der Himmel über Berlin, sa Wimom Wendersom, 1987; Die Abwesenheit. Ein Märchen, 1987; istoimeni film u autorovoj režiji 1992; Gedichte, 1987;