mini|200px|desno|Bijela ruža kuće York mini|desno|200px|Crvena ruža kuće Lancaster Ratovi dviju ruža, vođeni između 1455. i 1485. godine, bili su isprekidani niz građanskih ratova koji se vodio oko engleskog prijestolja, između sljedbenika kuće Lancaster i sljedbenika kuće York. Obje kuće bile su ogranak kraljevske kuće Plantagenet, vukući svoje porijeklo od engleskog kralja Edvarda III.
U Ratovima dviju ruža učestvovalo je zemljoposjedničko plemstvo i vojska njihovih vazala. Biti sljedbenik jedne od zavađenih kuća uglavnom je ovisilo o bračnim ili rodbinskim vezama između porodica, obećanim feudalnim titulama i dodjelama zemljoposjeda. Tako je vođa kuće Lancaster jedno vrijeme nosio titulu grofa od Richmonda, a vođa kuće York titulu grofa od Cambridgea. Kuća Lancaster većinu je saveznika našla na sjeveru i zapadu zemlje, dok je Yorku potpora stizala uglavnom s juga i istoka.
Naziv Ratovi dviju ruža nije bio korišten u to vrijeme, već je nastao naknadno budući da su se suprostavljene strane u ratu predstavljale ružama crvene i bijele boje. Crvena ruža je bila simbol kuće Lancaster, a bijela ruža je bila simbol kuće York. Naziv je ušao u opštu upotrebu tokom 16. vijeka, na temelju scene iz Shakespeareove drame "Henrik VI", gdje suprotstavljene strane u drami odaberu različito obojene ruže. Iako su se ruže povremeno koristile kao simboli tokom rata, ipak se većina sudionika služila grbovima svojih feudalaca.
Uzroci sukoba
Uzroci sukoba nalazili su se u suparništvu između dva ogranka dinastije Plantagenet - dvije dinastičke kuće po imenu Lancaster i York. Suparništvo je počelo padom engleskog kralja Rikarda II, kojeg je s vlasti 1399. godine srušio njegov rođak, Henry Bolingbroke, vojvoda od Lancastera. Ovaj je bio unuk Edvarda III po njegovom trećem sinu, Ivanu od Genta. Krunu Edvarda III prema primogenituri trebali su naslijediti potomci Edvardovog drugog sina, Lionela, vojvoda od Clarencea. Sljedbenici kuće York smatrali su da, po toj osnovi, kući York pripada jače pravo na englesko prijestolje. Stoga je pravo Henryja Bolingbrokea na englesko prijestolje, prema mišljenju sljedbenika kuće York, stajalo na vrlo slabim temeljima. Vladavinu Lancastera sljedbenici Yorka su trpili sve dok na vlast nije došao izrazito nepopularani i duševno bolesni kralj Henrik VI. Međutim, unutar tog razdoblja bilo je tek nekoliko ustanaka koji su suzbijeni, a u kojima su Yorkisti isticali svoje pravo na krunu.
mini|180px|Henrik IV mini|180px|lijevo|Henrik V
Henrik VI
Kada je 1413. umro kralj Henrik IV, naslijedio ga je njegov sin Henrik V. Henrik V je bio iskusan vojnik, koji je postigao velike vojne uspjehe protiv Francuske u Stogodišnjem ratu. Ovi uspjesi su ga učinili vrlo popularnim vladarem, što mu je omogućilo da ojača položaj Lancastera u odnosu na kuću York.
Henrik V vladao je kratko, a 1422. naslijedio ga je duševno bolesni i nesposobni sin Henrik VI. Henrika su ubrzo okružili nepopularni regenti i savjetnici. Najpoznatiji među njima su bili Edmund Beaufort, drugi vojvoda Somerseta i William de la Pole, prvi vojvoda od Suffolka, koji je bio okrivljen za loše vođenje vojnih operacija protiv Francuske u Stogodišnjem ratu.
Tokom vladavine Henrika VI svi raniji teritorijalni dobici i vojne pobjede Engleske u Francuskoj, postignute za vrijeme Henrika V, bile su anulirane i izgubljene. Henrika VI se doživljavalo kao slabog i neučinkovitog kralja. Povrh toga, on je patio od povremenih nastupa duševne bolesti koju je vjerovatno naslijedio od svoga djeda Karla VI, kralja Francuske. Kako su pripadnici kuće York smatrali da je Henrik VI nesposoban za vladavinu, počeli su postavljati pitanje njegova legitimiteta kao kralja i isticati svoje pravo na krunu na osnovu porijekla od Lionela od Clarencea, drugog sina kralja Edvarda III.
Neslaganja na dvoru odražavala su se u cijelom kraljevstvu, gdje je jačao partikularizam plemstva, a plemićke porodice ulazile su u sukobe zbog privatnih zavada. Pri tom su određene porodice jačale i pokazivale sve manje poštovanja prema dvoru i vlasti kralja. To doba je upamćeno po čestim ličnim ratovima vođenim među porodicama, što je stvorilo anarhičnu situaciju u zemlji i konačno pobunu protiv Henrika VI. U ove sukobe su bili uključeni i vojnici poražene engleske vojske u Francuskoj.
Rastuće društveno nezadovoljstvo, otimanje hrane stanovništvu od strane plemića s privatnim vojskama, te korupcija na dvoru Henrika VI stvorili su pogodnu klimu za izbijanje građanskog rata.
Tokom 1453. Henrik VI je trpio prvi od nekoliko nastupa duševne bolesti, pa su zbog novonastale situacije imenovani članovi Regentskog vijeća, na čelu sa moćnim i popularnim Rikardom Plantagenetom, vojvodom od Yorka kao lordom protektorom. Rikard je uskoro politički i fizički pasivizirao Lancastere na dvoru. Nakon što se Henrik VI 1455. oporavio, Rikard je istjeran sa dvora na nagovor Henrikove žene, kraljice Margarete.
Oružani sukobi
Kako je Henrik VI bio neučinkovit i slab vođa, njegova moćna, energična i agresivna kraljica Margareta postala je faktički vođa lancasterskog klana. Margareta je izgradila savez protiv Rikarda, vojvode od Yorka, koji je bio prisiljen vojno mu se suprostaviti, što je dovelo 1455. do prve bitke u ratu dviju ruža - Prve bitke kod St Albansa, koja je označila početak glavnog razdoblja oružanog sukoba u Ratovima dviju ruža između 1455. i 1489.
Rikard, vojvoda od Yorka, vodio je male vojne snage prema Londonu i sa Margaretinim snagama susreo se kod St Albansa, sjeverno od Londona, 22. maja 1455. godine, gdje se odigrala relativno mala bitka, ali značajna kao prvi otvoreni sukob građanskog rata. Cilj Rikarda je bio "ukloniti loše Henrikove savjetnike". Rezultat bitke je bio lancasterski poraz, pri kojem je nekoliko istaknutih lancasterskih vođa poginulo, a kuća York i njihovi saveznici vratili su svoj uticaj. Neko vrijeme se činilo da su obje sukobljene strane šokirane bitkom koja se odigrala i činili su sve da bi se neutralisale nastale političke razlike.
U trenucima kada je Henrik VI trpio drugi nastup svoje duševne bolesti, Yorkisti su ponovo imenovali lorda protektora, a Margareta je bila gurnuta u stranu. Nakon prve bitke kod St Albansa, kompromis između sukobljenih strana imao je određeni uspjeh, a Yorkisti su do Henrikovog oporavka imali dominantnu ulogu u regentskom vijeću.
Međutim, problemi koji su uzrokovali sukob uskoro su se ponovno pojavili, a posebno se isticalo narazjašnjeno pitanje o nasljedniku Henrika VI. Margareta je odbijala prihvatiti bilo koje rješenje koje bi njenom sinu oduzelo pravo na tron. Samo vojna premoć kuće York održavala je status quo na dvoru. Ekonomske poteškoće i loša pozicija na vanjskopolitičkom planu na kraju su učinili svoje. Kralj i kraljica, da bi zaštitili svoju poziciju, prvi put su u engleskoj historiji uveli novačenje u vojsku. U međuvremenu, yorkistu Rikardu Nevilleu, grofu od Warwicka (kasnije nazvanom Kingmaker), rasla je popularnost u Londonu, naročito kod brzo rastućeg trgovačkog staleža.
lijevo|mini|180px|Dvorac Ludlow
Neprijateljstva su se nastavila 23. septembra 1459. godine, u bici kod Blore Heatha u Staffordshireu, kada velika lancasterska vojska nije uspjela spriječiti yorkiste predvođene lordom Salisburyem da se spoje sa drugim snagama Yorka u dvorcu Ludlow (Ladlou).
Dvadesetak dana poslije odigrala se slijedeća bitka - bitka kod Ludford Bridgea, u kojoj su snage Lancastera odnijele pobjedu. Rikard, vojvoda od Yorka, te lord Salisbury i grof od Warwicka su nakon bitke morali pobjeći prema Calaisu. Kuća Lancaster je tada potpuno preuzela sveukupnu kontrolu, a Yorkisti su između 1459. i 1460. počeli seriju napada iz pravca Calaisa na englesku obalu izazivajući pri tome haos i nered.
1460. Rikard, Salisbury i Warwick izvršili su invaziju Engleske, i brzo našli saveznike u Kentu i Londonu, gdje su i ranije uživali široku podršku. U namjerama ih je podržao i papinski izaslanik, te su tako ohrabreni i vojno ojačani marširali na sjever. Henrik VI je vodio vojsku na jugu, dok je Margareta sa sinom Edvardom ostala na sjeveru. Bitka kod Northamptona se odigrala 10. jula 1460. i pretrpljeni poraz bio je katastrofalan za kuću Lancaster. Vojska Yorkista, predvođena grofom od Warwicka, zbog izdaje u lancasterskim redovima teško je porazila vojsku Lancastera, pri čemu je zarobljen kralj Henrik VI i odveden kao zatvorenik u Tower of London.
Zakon o saglasnosti
Ohrabreni ovim velikim vojnim uspjehom, Yorkisti su sada otvoreno istakli svoje pravo na prijestolje. Vojska Yorkista ušla je u London na čelu sa Rikardom od Yorka, u ceremoniji koja je priličila vladaru. Parlament se okupio i Rikard od Yorka je istakao svoje pravo na prijestolje. Međutim, njegovi najveći saveznici, lordovi Warwick i Salisbury, nisu se slagali sa njegovim zahtjevom parlamentu. Oni u ovom trenutku nisu imali namjeru potpuno ukloniti Henrika, već ukloniti samo njegove uticajne savjetnike iz klana Lancaster.
Slijedeći dan Rikard od Yorka je ponovio svoj zahtjev, dokazajući svoje porijeklo od Edvarda III. Parlament je pristao uzeti u razmatranje njegov zahtjev, ali je ipak izglasao da Henrik VI treba ostati na tronu. Kompromis je postignut u septembru 1460. donošenjem Zakona o saglasnosti (Act of Accord), koji je propisao da će nakon Henrikove smrti krunu naslijediti Rikard od Yorka. Ovime je pravo nasljedstva oduzeto Henrikovom sinu Edvardu. Rikard od Yorka je prihvatio ovaj kompromis. On mu je dao mnogo onoga što je i sam tražio, a posebno je bilo važno to što je za Henrikovog života dobio položaj zaštitnika kraljevstva (Protector of the Realm), što mu je davalo moć upravljanja u Henrikovo ime. Kraljica Margareta je zajedno sa sinom Edvardom bila protjerana iz Londona. Zakon o saglasnosti je bio neprihvatljiv za sljedbenike Lancastera, koji su se okupili oko kraljice, te na sjeveru Engleske stvarali veliku vojsku.
lijevo|mini|180px|Ruševine dvorca Sandal
Rikard od Yorka zajedno sa lordom Salisburyjem napustio je London 1460. godine, kako bi utvrdio svoje položaje prema lancasterskim snagama na sjeveru, koncentrirajući se blizu grada Yorka. Rikard od Yorka je predvodio odbrambene položaje pored dvorca Sandal, u blizini Wakefielda, na Božić 1460. Iako je lancasterska vojska, predvođena Margaretom, brojem dvostruko nadmašivala Rikardove snage, on je ipak 30. decembra 1460. zapovijedio napuštanje dvorca i napad svim snagama. Margaretina vojska je nanijela veliki poraz Rikardovoj. Rikard od Yorka, Salisbury i Rikardov 17-godišnji sin poginuli su u bici. Margareta je zapovijedila da se glave sve trojice istaknu na ulazu u York.
Edvard IV mini|Edvard IV
Zakon o saglasnosti i događaji kod Wakefielda su Rikardovoga najstarijeg sina Edvarda, grofa od Marcha, učinila vojvodom od Yorka i vjerovatnim prijestolonasljednikom. Salisburya je naslijedio grof od Warwicka na mjestu najvećeg zemljoposjednika u Engleskoj.
Margareta je nakon tih događaja otputovala u Škotsku pregovarati o mogućoj škotskoj pomoći. Kraljica Marija je pristala vojno pomoći Margareti, pod uslovom određenih teritorijalnih koncesija i pod uslovom da se njena kćer uda za Margaretinog sina Edvarda. Margareta je pristala na te uslove.
Edvard od Yorka je u međuvremenu stigao sa svojom vojskom iz Velsa i porazio vojsku Lancastera u bici kod Mortimer’s Crossa, u Herefordshireu. Margareta se sa svojom vojskom kretala prema jugu uz put pljačkajući i pustošeći zemlju. U Londonu grof od Warwicka nije uspio prikupiti vojsku za sukob sa Margaretom, te joj se bez Edvarda nije mogao suprotstaviti u drugoj bici kod St Albansa. Margareta je u toj bici izvojevala glatku i presudnu pobjedu nad snagama Yorka. Yorkisti su pobjegli i napustili London, te iza sebe ostavili čak i zatvorenog kralja Henrika VI.