Adolf Eichmann bio je visoki njemačkiČlanak u austrijskom dnevniku Die Presse:Wie Eichmann vom Österreicher zum Deutschen wurde 27. novembra 2011. godine oficir i ratni zločinac (njemački: Obersturmbannführer - odgovaralo bi činu pukovnika) nacističke njemačke organizacije SS. Bio je vođa Organizacije za protjerivanje i deportaciju Židova za vrijeme vladavine NSDAP u Njemačkoj. Smatra se odgovornim za smrt oko 6 miliona Židova. Osuđen je na smrt 1962. godine u procesu na Okružnom sudu u Jeruzalemu i obješen u zatvoru Ramla u Izraelu.
Biografija
Rođen u Solingenu u Njemačkoj, seli se sa porodicom 1914. godine u Linz, gdje mu se otac Karl Adolf zapošljava kao knjigovođa. Nedugo nakon toga, umire mu majka Maria (rođ. Schefferling). Nakon neuspješnog apsolviranja gimnazije, upisuje se u zanatsku školu za elektrotehniku, mašinstvo i visokogradnju kao mehaničar. Za vrijeme školovanja u Linzu upoznaje Ernsta Kaltenbrunnera, koji kasnije postaje šef sigurnosne policije SD, te Eichmannov nadređeni oficir. 1921. godine Eichmann napušta zanatsku školu i zapošljava se u rudniku, firme vlasnika njegovog oca. Od 1925. do 1927. godine radi kao trgovac u gornjoaustrijskoj elektrogradnji, te 1933. godine postaje zastupnik firme Vacuum Oil Company, njemačke podružnice američke kompanije Standard Oil. 1935. godine ženi se sa Verom Leibl, sa kojom je imao četiri sina: Klausa, rođenog u Berlinu 1936, Horst Adolfa, 1940. godine u Beču, Dieter Helmut, 1942. godine u Pragu i Ricarda Francisca 1955. godine u Buenos Airesu.
Članstvo u NSDAP i SS
1927. godine Eichmann se učlanjuje u njemačko-austrijsku organizaciju Frontkämpferbund, savez desnice u Austriji. U aprilu 1932. godine postaje član Njemačke nacionalno socijalističke radničke parije NSDAP sa članskim brojem 889895 i član SS-a s brojem 45326. Nakon zabrane NSDAP u Austriji 1933. godine odlazi u Bavarsku, gdje se učlanjuje u Austrijsku legiju (njemački:Österreichische Legion), paramilitarnu organizaciju austrijskih nacionalsocijalista u Njemačkoj. U Klosterlechfeldu i kasnije u Dachauu završava četrnaestomjesečnu vojnu obuku koju apsolvira u SS-u. Dobrovoljno se javlja u Sigurnosnu službu SD, te radi kao referent za razradu tzv. masonske kartoteke. U junu 1935. godine premješten je kao referent za tzv. židovska pitanja, te u saradnji sa njemačkom tajnom policijom Gestapo radi na planiranju protjerivanja Židova iz Njemačke. Nakon pripajanja Austrije 1938. godine, kao zapovjednik SD raspoređen je u Beč, gdje zajedno sa svojim zamjenikom Alois Brunnerom osniva Centralni ured za iseljavanje Židova. Ured ima za cilj nasilno iseljavanje židovskog stanovništva iz Austrije. Po tom modelu osniva ured u Pragu sa istim ciljevima i zadacima. Početkom 1940. godine preuzima Centralni ured u Berlinu od Reinhard Heydricha, te postaje šef Referata IV D 4 centralne sigurnosne službe RSHA. 9. oktobra 1942. godine Brunner izvještava Eichmanna sa oduševljenjem: Beč je očišćen od Židova! Za vrijeme boravka u Beču protjerano je 180.000 Židova. U julu 1941. godine Eichmann preuzima novu dužnost, te je zadužen za cjelokupno iseljavanje i protjerivanje Židova iz Njemačke i okupiranih područja, kao i njihov transport u koncentracione logore. Pod njegovom upravom je koordinacija svih transporta obično željeznicom, organizacija i stvaranje geta, te oduzimanja židovske imovine i upravljanja istom. Time je odgovoran za smrt preko 6 miliona Židova, koji su pogubljeni ili u getima ili u koncentracionim logorima. 1941. godine sastaje se sa Mohammed Amin al-Husseiniem Zapisnik razgovora Hitler-Mohammed Amin al-Husseini 28. janura 1941., , jednim od začetnika antisemitizma u arapskim zemljama, te sa njim planira istrebljenje Židova na prostorima Arabije i Bliskog Istoka. 1942. godine na Konferenciji u Wannsee koordinira i vodi protokol Protokol Wansse konferencije 20. januara 1942. o tzv. Konačnom rješenju židovskog pitanja. Nakon posjete koncentracionom logoru Auschwitz, surađuje sa mađarskim fašistima na zajedničkim transportima Židova prema Auschwitzu. Okupacijom Mađarske od strane njemačke oružane sile (Wehrmacht) Eichmann osniva tzv. Eichmann-Kommando, specijalnu jedinicu SS pod vodstvom Eichmanna, koja je zadužena zajedno sa lokalnom upravom za deportaciju desetine hiljada Židova iz Mađarske Prisilni rad i marš smrti u Mađarskoj Jedinica se sastojala od 150 osoba. Posjeta u Auschwitzu omogućuje mu logističko organiziranje industrijskog ubijanja te radi na poboljšanju i usklađivanju transporta željeznicom. U zapisnicima sa suđenja potvrđena je gotovo bolesna perfekcija i težnja da nijedan transport ljudi zbog nikakvog razloga ne izostane. Postoje podaci po kojima je osobno Eichmann davao prvenstvo transportima Židova prema logorima u odnosu na logističku potporu njemačkoj oružanoj sili na frontu.
Bijeg iz Njemačke desno|150p|mini|Kopija isprave Crvenog križa, sa kojom je Eichmann 1950. godine otputovao u Argentinu. Nakon završetka Drugog svjetskog rata Eichmann bježi 1945. godine iz američkog logora vojnih zarobljenika Oberdachstetten, te sa lažnim dokumentima pod imenom Otto Henninger živi u malom selu Aletnsalzkoch, gdje radi kao šumski radnik. U isto vrijeme lovac na naciste, Simon Wisennthal, pokušava naći Eichmanna te organizira pretres u kući Eichmannovih roditelja u Linzu i pokušava se susresti sa Eichmanovom suprugom.ODESSA Pomoćnici u bijegu nacista, Uki Geni, 2006. U augustu 1947. godine mogao je biti uhapšen po nalogu Simona Wisennthala, koji je naredio pretres stana u Fischerdorfu, dijelu Altaussee na kućnom broju 8. Umjesto pretresa tog stana, austrijski su se žandari zadržali na kućnom broju 38, gdje su tražili nekog drugog nacističkog oficira. Nakon toga, žandari su ipak došli na broj 8, gdje im je vrata otvorila Eichmanova supruga Veronika Liebl-Eichmann, koja je tvrdila da je od marta 1945. godine razvedena od Eichmanna i da ga od tada nije više vidjela.„Eichmann ist meine Leidenschaft“, članak u austrijskom dnevniku Die Presse, 6. septembra 2010. godine Zbog propasti firme u kojoj je radio, smješta se u iznajmljenom dijelu prostora firme, te živi od povremenih poslova sve do 1950. godine. Tada uz pomoć austrijskog biskupa Alois Hudala iz Vatikana, te njemačke organizacije za izbjeglištvo Stille Hilfe preko Italije se iseljava već organiziranim kanalima tzv. linijom pacova u Argentinu. Pod imenom Riccardo Klement dobija izbjeglički pasoš Crvenog križa i nakon izvjesnog vremena sastaje sa svojom porodicom. Relativno skromno živi u Argentini u mjestu Calle Chacabuco. 1957. godine tužilac u Auschwitz procesu Fritz Bauer dobija pismo od svog prijatelja i bivšeg logoraša Lothara Hermanna iz Buenos Airesa, u kom piše da je njegova kćerka Sylvia upoznala najstarijeg sina Adolfa Eichmanna, koji je zbog svojih antisemitističkih izjava lahko pao u sumnju. Fritz Bauer obavještava izraelsku vladu, koja u saradnji sa izraelskom tajnom službom Mossad organizira praćenje i istragu o Eichmannu. Izjavom agenta Mossada, nakon posjete u stanu, da jedan tako visoko rangirani nacistički SS oficir živi u skromnim uvjetima, istraga se gotovo prekida sve do marta 1960. godine kada Lothar Hermann u saradnji sa njemačko-židovskom zajednicom u Buenos Airesu sastavlja pismo izraelskim vlastima u kojem tvrdi: "...kako izgleda Izrael nema interesa za hapšenjem Eichmanna...". Do tada Eichmann je zaposlen u firmi Daimler Benz u mjestu González Catán, predgrađu Buenos Airesa.
Hapšenje i proces desno|300px|mini|Snimak sa suđenja i donošenja presude Adolfu Eichmannu 1961.
11. maja 1960. godine Eichmann je otet i prebačen avionom u Izrael. Podaci o operaciji hapšenja i prebacivanja Eichmanna u Izrael do sada nisu službeno objavljeni i potvrđeni, te postoji nekoliko verzija, koje su opisane u knjigama engleskih i izraelskih autora. Zbog nemogućnosti izručenja i nepostojanja konvencije o izručenju između Brazila i Izraela, postoji verzija da je tajno otet u akciji Mossad-a pod tajnim imenom Operacija Garibaldi, te pod imenom Atila, među kojima je bio agent Mossada Peter Zvi Malkin. Po drugoj verziji prebačen je uz pomoć generalnog direktora Daimler Benza u Argentini William Mosettija, kao i mnogih dobrovoljaca, u Urugvaj u mjesto Punta del Este, odakle je letom izraelske kompanije El Ala prebačen za Izrael. 27. maja 1960. godine Ben Gurion obznanio je hapšenje Eichmanna pred izraelskim parlamentom, dok se istovremeno u njemačkim diplomatskim krugovima pokušavala naći mogućnost Eichmanovog izručenja Njemačkoj. Smatra se da nije, osim zvanične informacije, uopće pokušano da se Eichmann izruči. Pravdano je to time da ne postoje diplomatski odnosi na liniji Izrael-Njemačka, te tvrdnjom da Eichmann nije njemački državljanin, zbog iseljenja u Austriju i sl.
U dokumentima objavljenim 2006. godine od strane američke obavještajne organizacije CIA-e, dokazano je da je mjesto boravka bilo poznato njemačkoj obavještajnoj službi, pa tako i vladi Njemačke, dvije godine prije hapšenja EichmannaScott Shane: „C.I.A. Knew Where Eichmann Was Hiding, Documents Show. New York Times, 7. Juni 2006. . Informacija nije iskorištena niti proslijeđena Izraelu vjerovatno iz razloga zaštite visokih vladinih predstavnika, kao npr. Hans Globkea, jednog od autora mnogobrojnih zakona u nacističkoj Njemačkoj i kasnijem saradniku u vladi njemačkog predsjednika vlade Konrada Adenauera. Također je 1954. godine Dokumentacioni centar Simona Wiesenthala već 1954. godine imao informacije o boravku Eichmanna u Argentini, ali ni Svjetski židovski kongres (WJC) niti Mossad nisu pokazali interes za hapšenje Eichmanna.
U intervjuu njemačkog dnevnika Junge Welt sa novinarkom Gaby Weber pojavljuje se nova verzija o hapšenju Eichmanna. Ona tvrdi da u otmicu nije bio umiješan Mossad nego vojna obavještajna služba LAKAN, koja je u Argentini ispitivala mogućnosti transfera nuklearne tehnologije iz Argentine u Izrael, te izradu izraelske atomske bombe. Eichmannova umiješanost u poslove i u razmjenu tehnologije, te njegovi intervjui sa Willem Sassenom, doveli su do odluke i saradnje argentinskih te brazilskih vlasti na deportaciji Eichmanna.Intervju sa novinarkom Gaby Weber, dnevne novine Junge Welt 11.10.2008, .
Pitanje državljanstva Nakon hapšenja Eichmanna, austrijskoj politici nije odgovaralo, tvrdnja o austrijskom državljanstvu Eichmanna, te je na zahjev tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Austrije, Josefa Afritscha, nađen način pravnog oduzimanja austrijskog državljanstva Adolfu Eichmannu. Kako je Eichmann rođen u Njemačkoj, ali se kao dijete sa roditeljima preselio u Austriju 1914. godine, te je po austrijskom Zakonu o državljanstvu iz 1918 godine, bilo dovoljno stalno mjesto boravka za dobijanje državljanstva. Samim tim je Eichmannov otac dobio austrijsko državljanstvo, dok ga je Adolf dobio po automatizmu. Službenik austrijske kriminalističke policije Leo Maier (kasnije: Leo Frank), pronašao je rješenje u zakonskoj odredbi o oduzimanju državljanstva Austrijancima, koji su bili pripadnici u stranim vojnim jedinicama, a zbog Eichmannovog članstva u Austrijskoj legiji, ministar Afritsch, odobrio je retroaktivnu primjenu ove odredbe, te je time de facto, Eichmannu oduzeto austrijsko državljanstvo.
Proces