Državljanstvo je status osobe priznat prema običaju ili zakonu države koja daruje toj osobi (koja se zove državljanin) prava i dužnosti državljanstva. To može uključivati pravo glasa, rada i življenja u zemlji, pravo na povratak u zemlju, pravo na vlasništvo nad nekretninama, pravnu zaštitu od vlade zemlje, te zaštitu putem vojske ili diplomatije. Državljanin ima i određene dužnosti, kao što je dužnost pridržavanja zakona zemlje, plaćanja poreza ili služenja u vojsci. Osoba može imati više državljanstava, dok se osoba koja nema državljanstvo niti jedne države zove apatrid (grč. patria – domovina).
Nacionalnost se često koristi kao sinonim za državljanstvo u engleskom jeziku – naročito u međunarodnom pravu – iako je pojam ponekad korišten i u smislu označavanja pripadnosti osobe naciji (ili velikoj etničkoj grupi). U nekim zemljama, naprimjer Sjedinjene Američke Države, nacionalnost i državljanstvo Ujedinjenog Kraljevstva imaju različita značenja (za više informacija, pogledajte Nacionalnost nasuprot državljanstva).
Odlučujući faktori Osoba može biti državljanin zemlje iz nekoliko razloga. Najčešće, državljanstvo mjesta rođenja je automatsko; u drugim slučajevima aplikacija može biti potrebna.
Roditelji su državljani (lat. jus sanguinis – pravo krvi) – Ako je jedan ili oba roditelja neke osobe državljanin određene države, onda osoba može imati pravo da bude državljanin te države, također.Article IV of the Philippine Constitution.8 USC Part I - Nationality at Birth and Collective Naturalization8 USC Part I - Nationality at Birth and Collective Naturalization Nekada se ovo primjenjivalo samo putem očinske linije, ali ravnopravnost spolova je postala uobičajena od kraja dvadesetog vijeka. Državljanstvo se dodjeljuje na temelju porijekla ili etničnosti, a odnosi se na koncept nacionalne države koji je čest u Kini. Gdje još vrijedi pravilo jus sanguinis, osoba rođena izvan zemlje, a čiji je jedan ili oba roditelja državljanin te zemlje, također je državljanin te zemlje. Države se obično ograničavaju na pravo na državljanstvo po porijeklu do određenog broja generacija rođenih izvan države. Ovaj oblik državljanstva nije uobičajen u zemljama u kojima je na snazi pravni legalni sistem (kontinentalno pravo). Rođen unutar države (lat. jus soli – pravo države) – Većina ljudi su automatski državljani zemlje u kojoj se rode. Ovaj oblik državljanstva potječe iz Engleske, gdje su oni koji su rođeni u Carstvu podanici cara (koncept ranijeg državljanstva) i čest je u zemljama u kojima je na snazi pravni sistem, uključujući i Bosnu i Hercegovinu.
U mnogim slučajevima se i jus solis i jus sanguinis važe; državljanstvo ili po mjestu ili po očinstvu/materinstvu (ili, naravno – oboje).
Brak sa državljaninom (lat. jure matrimonii – pravo braka) – Mnoge zemlje ubrzavaju procedure dobijanja državljanstva na temelju braka osobe sa državljaninom. Zemlje koje su destinacije za takve imigracije često imaju i propise kojima pokušavaju otkriti lažne brakove, gdje građanin vjenča ne-građanina obično za novac, bez da ima namjeru živjeti s njim kao muž i žena.UK government Web site: Bishops act to tackle sham marriages - New UK Border Agency approved guidance for clergy should help prevent weddings for visas, 11 April 2011 Naturalizacija – Države obično daju državljanstvo ljudima koji su došli u zemlju legalno i dobili dopuštenje da tu borave, ili im je odobren politički azil, a također su tamo i živjeli u određenom vremenskom periodu. U nekim zemljama, naturalizacija (prihvatanje državljanstva inostrane zemlje) podliježe određenim uslovima, koji mogu uključivati prolazni test kojim osoba pokazuje solidno znanje jezika ili načina života zemlje domaćina (zemlje čije državljanstvo želi dobiti), dobro ponašanje (niti jedan ozbiljan kriminalni dosje), odavanje vjernosti svojoj novoj državi ili njenom vladaru, pa čak i odricanje svog prethodnog državljanstva. Neke države dopuštaju dvojno državljanstvo i ne zahtijevaju od naturaliziranih državljana da se odreknu bilo kojeg drugog državljanstva (tzv. višestruko državljanstvo). Izuzete kategorije – U prošlosti je bilo izuzetaka u vezi s pravom na državljanstvo na temeljima kao što su boja kože, etničnost, spol i status slobode (tj. da niste rob). Većina tih izuzetaka danas više ne vrijedi u većini mjesta.
Historija
Polis
Mnogi mislioci ukazuju na koncept državljanstva s početkom u ranom gradu-državi iz antičke Grčke, iako ga drugi vide prvenstveno kao moderni fenomen koji datira samo nekoliko stotina godina unazad, te da je za čovječanstvo, koncept državljanstva nastao s prvim zakonima. Polis je označavao kako političku skupštinu grada-države, tako i cjelokupno društvo. Državljanstvo se općenito identificiralo kao zapadnjački fenomen. Postoji opći stav da je državljanstvo u antičko doba bio jednostavniji odnos od suvremenih oblika državljanstva, iako je i ovaj pogled bio razmatran i upitan. Odnos državljanstva nije bilo fiksni ili statički odnos, već se stalno mijenjao u svakom društvu, a sa jedne tačke gledišta, "državljanstvo je nekada i funkcioniralo", i to samo u odabranim periodima tokom određenog vremena, kao što je, na primjer, onaj kada je atinski političar Solon pravio reforme u ranoj Atinskoj državi.
Historičar Geoffrey Hosking u svom kursnom predavanju iz 2005. g. je sugerirao da je državljanstvo u antičkoj Grčkoj proizašlo iz zahvalnosti prema važnosti slobode.
Hosking objašnjava:
thumb|right|Geoffrey Hosking sugerira da je strah od porobljavanja bio centralna motivirajuća snaga za razvoj grčkog osjećaja za državljanstvo. Skulptura: grčka žena biva posluživana od strane djeteta-roba
Ropstvo je omogućavalo robovlasnicima da imaju znatnu količinu slobodnog vremena, te im je omogućeno sudjelovanje u javnom životu. Državljanstvo polisa je obilježeno ekskluzivnošću. Neravnopravnost statusa je bila široko rasprostranjena; državljani su imali viši status od ne-državljana, kao što su žene, robovi ili barbari. Prvi oblik državljanstva je bio baziran na načinu na koji su ljudi živjeli za vrijeme trajanja antičke Grčke, u malim organskim zajednicama polisa. Državljanstvo nije bilo viđeno kao zasebna aktivnost iz privatnog života pojedinca, u smislu da nije bilo razlike između javnog i privatnog života. Obaveze državljanstva su duboko povezane sa svakodnevnim životom pojedinca u polisu. Ove male organske zajednice su uglavnom viđene kao novi razvoj u svjetskoj historiji, za razliku od već uspostavljenih drevnih civilizacija Egipta i Perzije, ili grupa lovaca-sakupljača negdje drugdje. Sa stajališta starih Grka, javni život neke osobe nije bio odvojen od njihovog privatnog života, a Grci nisu pravili razlike između dva svijeta prema modernoj zapadnjačkoj koncepciji. Obaveze državljanstva su bile duboko povezane sa svakodnevnim životom. Da bi se bilo uistinu čovjek, pojedinac mora biti aktivan državljanin zajednice, kako je i Aristotel slavno objasnio: "Da se ne sudjeluje u vođenju poslova u zajednici znači biti ili zvijer ili bog!" Ovaj oblik državljanstva se temelji na obavezama državljana prema zajednici, više nego na pravima koja su data državljaninu zajednice. To nije bio problem, jer su svi imali jak afinitet s polisom; vlastita sudbina i sudbina zajednice su bili čvrsto povezani. Također, državljani polisa su vidjeli obaveze prema zajednici kao priliku da budu čestiti, to je izvor časti i poštovanja. U Atini, državljani su bili i vladari i vladani, važni politički i pravosudni uredi su rotirani, te su svi građani imali pravo govora i glasa u političkim tijelima.
Rimske ideje U Rimskom Carstvu, državljanstvo se proširilo od zajednica malih razmjera na cijelo carstvo. Rimljani su shvatili da davanje državljanstva ljudima iz svih krajeva Carstva daje legitimitet rimskoj vladavini nad osvojenim područjima. Rimsko državljanstvo više nije bilo status političkog posredstva; ono je svedeno na sudsku zaštitu i izražavanje pravila i vladavine zakona.See Civis romanus sum. Rim je širio grčke ideje o državljanstvu, kao što su principi jednakosti pred zakonom, učešće građana u vlasti, te navodi da "niti jedan državljanin ne treba imati previše snage u dužem vremenskom periodu", ali je i ponudio relativno velikodušne uslove svojim zarobljenicima, uključujući i šanse za manje oblike državljanstva. Ako je grčko državljanstvo bilo "emancipacija (ravnopravnost) među svijetom dobara", rimski smisao je onda počeo sve više odražavati činjenicu da su državljani mogli djelovati na materijalne stvari kao i drugi građani (ne-državljani), u smislu kupnje ili prodaje nekretnina, posjeda, titula, te drugih dobara. Jedan je historičar objasnio:
Rimsko državljanstvo je i ogledalo borbu između interesa gornje plemićke klase protiv nižerangiranih radnih grupa poznatih kao klasa plebejaca. Državljanin se doživljava kao "osoba koja može slobodno djelovati u zakonu, slobodno postavljati pitanja i očekivati zaštitu zakona, državljanin takve i takve pravne zajednice, sa tim i tim pravnim statusom u toj i toj zajednici". Državljanstvo je značilo pravo da imate posjede, imunitete, očekivanja, koji su bili "dostupni u mnogim vrstama i stepenima, dostupni ili nedostupni mnogim vrstama osoba iz mnogih razloga". A zakon, sam po sebi, je bio neka vrsta veze koja je ujedinjavala ljude. Rimsko državljanstvo je bilo više ne-lično, univerzalno, raznoliko, sa različitim stepenima i aplikacijama.
Srednji vijek
Tokom Srednjeg vijeka u Evropi, državljanstvo je obično povezivano s većim i manjim gradovima (pogledajte građanstvo; tzv. velikograđanstvo (njem. Großbürger – veliki građanin); i buržoazija). Plemstvo je imalo privilegije iznad običnog čovjeka (vidi aristokratija), ali Francuska revolucija i druge revolucije su počele opozivati takve privilegije i stvarati državljane (uspostavljati ravnopravnost).
Renesansa
Tokom renesanse, ljudi su promijenili položaj iz onog u kojem su bili subjekti kralja ili kraljice u taj da budu građani grada, tj. državljani države, a kasnije će uslijediti i dobijanje nacionalnosti određene nacije. Svaki grad je imao svoje zakone, sudove i nezavisnu administraciju (samoupravljanje). I biti građanin često je značilo biti predmet gradskog zakona, pa i posjedovanje moći (u nekim slučajevima) kako bi se izabrali određeni državni dužnosnici. Stanovnici gradova koji su se borili zajedno s velikanima u borbama za odbranu svojih gradova više nisu bili zadovoljni s time da imaju podređeni društveni status, već su zahtijevali veću ulogu u obliku državljanstva. Članstvo u cehovima (esnafima) je bilo indirektni (posredni, neizravni) oblik državljanstva u smislu da je samo pomagao svojim članovima da uspiju finansijski. Uspon državljanstva bio je povezan s razvojem republikanizma (vidi Republikanska stranka), prema jednom izviješću, jer je nezavisnost građanstva značilo da kraljevi imaju manju moć. Državljanstvo postaje idealizirani, gotovo apstraktni (zamišljeni), koncept, i ne pokazuje vezanost, tj. odnos, s nekim lordom ili grofom, već ukazuje na vezu između osobe i države u prilično apstraktnom smislu posjedovanja prava i dužnosti.
Moderna era Moderne ideje o državljanstvu i dalje poštuju ideju o političkoj participaciji (udjelu/učešću u politici), što se obično ispoljava kroz "razrađene sisteme političkog predstavljanja na udaljenosti", kao što je predstavnička demokratija. Moderno državljanstvo je mnogo više pasivno; akcija je ostavljena drugima; državljanstvo je često ograničeno na glumu, a nije potjecaj na djelovanje. Ipak, državljani su obično svjesni svojih obaveza prema autoritetima, te su svjesni da su ove poveznice često ograničene samo na ono što oni mogu zaista učiniti.
Različita razmišljanja thumb|400px|Mnogi teoretičari sugeriraju da postoje dvije oprečne koncepcije državljanstva: jedna ekonomska, a druga politička.