mini|175px|desno|Pripadnici Papske švicarske garde na straži Švicarska garda je švicarska plaćenička vojska koja je još od srednjeg vijeka služila u vojskama mnogih evropskih zemalja, u skladu sa ugovorima koje su sklapali njihovi kantoni. Među najpoznatijim plaćeničkim jedinicama bile su one u službi francuskog monarha i pape.

Papska Švicarska garda (lat. Pontificia Cohors Helvetica, također i Cohors Pedestris Helvetiorum a Sacra Custodia Pontificis; ital. Guardia Svizzera Pontificia) jedini je ostatak nekadašnje švicarske vojne tradicije, jer švicarski ustav, osim za Vatikan, više ne dopušta regrutaciju svojih građana u strane vojne jedinice.

Današnju jedinicu papske Švicarske garde u pravilu čine pet oficira, 26 podoficira i 78 helebardira, i jedina je na svijetu kojoj se zastava mijenja, s obzirom na to da su joj sastavni dijelovi grbovi i trenutačnog pape i njihovog komandanta. Papska Švicarska garda zadužena je za sigurnost Apostolske palate, ulaze u Vatikanski Grad, ali i za sigurnost samog Pape.

Historija Iako su Švicarci kao vojnici služili pape još od početka XIV vijeka, do njihovog pravog osnivanja kao vojske podložne izravno papi došlo je tek za vrijeme pape Julija II. (1503 - 1513. godine). Na temelju ugovora s kantonima Züricha i Luzerna, on je zatražio da u Rim dođe 200 vojnika pod komandom Petera von Hertensteina kao condottiera i Caspara von Silenena kao kapetana. U Rim su stigli 22. januara 1506. godine i sam ih je papa blagoslovio na Trgu svetog Petra. Upravo se taj datum smatra danom službenog osnivanja te najstarije, još aktivne, vojne jedinice na svijetu.

Najcrnji dan u historiji Švicarske garde dogodio se 1998. godine kada je gardist Cedric Tornay na misteriozan način ubio komandanta Aloisa Estermanna i njegovu ženu, a potom i sebe. Vatikan je tada objavio da je Tornay potpuno izgubio razum jer ga Estermann nije unaprijedio, no njegova porodica sumnja u službenu verziju crkvenog vrha.

Švicarska garda u Francuskoj mini|150px|lijevo|Pogubljenje švicarskih gardista za vrijeme Francuske revolucije Švicarski plaćenici odigrali su važnu ulogu u francuskoj vojnoj historiji za vrijeme starog režima (fran. Ancien Régime). Iako su francuski kraljevi često u svojim ratnim pohodima unajmljivali švicarske vojnike, postojale su dvije jedinice švicarskih plaćenika koje su bile u službi francuskih kraljeva: Cent-Suisses (Stotina Švicaraca), koji su služili unutar kraljevske palate kao lična straža i ceremonijalna jedinica, te Gardes Suisses (Švicarski gardisti), koji su čuvali ulaz i vanjski pojas palate. Gardes Suisses također su služili i kao borbena jedinica u vrijeme rata.

Cent Suisses ustanovio je 1496. godine kralj Karlo VIII. Oni su služili kao dvorska straža, bili su dio garde du dedans du Palais (unutrašnja garda Palate), iako su u ranijoj historiji pratili kralja za vrijeme njegovih ratnih pohoda. Tako je, npr. u bici kod Pavia 1525. godine morao biti slomljen otpor ovih vojnika, kako bi Španci uspjeli zarobiti kralja Franju I Cent Suisses dijelili su dužnost zaštite dvorske unutrašnjosti zajedno s kraljevom ličnom (tjelesnom) stražom (Gardes du Corps), koji su činili isključivo Francuzi.

Godine 1616. Luj XIII dao je jedinici švicarske pješadije ime Gardes suisse. Nova je jedinica imala primarnu zadaću štititi ulaze i vanjski krug kraljevskih palata. Ova jedinica je bila pridružena jedinica kraljeve vojne pratnje. Naime, obje ove jedinice bile su dio maison militaire du roi, vojnog dijela Kraljevske kuće.

Služba na drugim dvorovima mini|150px|desno|Schweizertor u dvorcu Hofburg u Beču, naziv iz vremena kada su ih čuvali švicarski gardisti Jedinice švicarske garde, slične onima koje su služile u Francuskoj, služile su i na nekoliko drugih evropskih dvorova sve do početka XIX vijeka: od 1579. godine švicarski su gardisti služili Dinastiji Savoja, koja je vladala Savojom, kasnije i Kraljevinom Sardinije. Garda je raspuštena 1798. godine; od 1696. do 1713. godine švicarski su gardisti služili na dvoru Fridrika I. Pruskog; Švicarska garda također je jedno vrijeme služila i u Velikom vojvodstvu Toskane; od 1730. do 1757. godine te od 1763. do 1814. godine u Saskoj Kraljevini; od 1734. do 1789. godine u Napuljskom Kraljevstvu; od 1748. do 1796. godine u Holandiji; kratko vrijeme (1748.–1767. godine) za vrijeme vladavine habsburške carice Marije Tereze, oko 250 do 450 vojnika iz Švicarske je unajmljeno za čuvanje dvorca Hofburg, zimske palate u Beču. Iz tog vremena ostali su nazivi dijelova dvorca Schweizerhof i Schweizertor, u spomen na 20-godišnje prisustvo švicarskih gardista.

Švicarska garda danas Pravila službe mini|150px|lijevo|Gardista u svečanoj uniformi s crnom kacigom Tačno za 500-ti rođendan Garde papa Benedikt XVI donio je 22. januara 2006. nova Lična, disciplinska i administrativna pravila (njem. Personal-, Disziplinar- und Administrativreglement). To su šesta po redu pravila službe, a ranija su donesena 1858, 1878, 1914, 1959 i 1976. godine. Nova pravila ne donose fundamentalne promjene, već se radi o doradi i osavremenjivanju starih normi.

Uslovi za službu Za služenje u Papskoj Švicarskoj gardi svaki kandidat mora ispunjavati sljedeće uslove: mora biti katolik, besprijekornog vladanja, neoženjen, imati švicarsko državljanstvo, završiti vojnu školu u Švicarskoj. Kandidat mora biti star između 19 i 30 godina, visok najmanje 174 cm, i mora biti obrazovan (najmanje srednjoškolsko obrazovanje). Žene ne mogu služiti u gardi.

Svaki kandidat mora se prijaviti za služenje u gardi. Nakon što budu primljeni, novi gardisti polažu zakletvu na vjernost papi. Zakletva se polaže 6. maja svake godine. Ceremonija polaganja zakletve se odvija u dvorištu San Damaso u Vatikanu. Vojni kapelan na glas pročita tekst zakletve na jeziku gardista (uglavnom na njemačkom, ponekad na francuskom ili italijanskom).

Služba u Gardi traje najmanje dvije godine (potpisuje se ugovor), a većina pripadnika odlazi nakon isteka tog perioda.

Činovi i komandna struktura U Švicarskoj gardi postoje slijedeći činovi:

mini|215px|desno|Pripadnici Papinske švicarske garde u koloni Oficiri Oberst (brigadir) - komandant Garde (broj izvršilaca - 1) Oberstleutnant (pukovnik) - zamjenik komandanta (1) Kaplan (kapelan) - zadužen za dušebrižništvo, u istom je rangu kao i pukovnik, ali zapravo nema vojni čin (1) Major (major) (1) Hauptmann (kapetan) (2)

Podoficiri Feldwebel (viši narednik) (1) Wachtmeister (narednik) (5) Korporal (vodnik) (10) Vizekorporal (mlađi vodnik) (10)

Gardisti Hellebardier/Gardist (helebardist/gardist) (78)

Komandnu strukturu Švicarske garde čine Komandant, njegov zamjenik, tri oficira te podoficiri. Kapelan, koji ima isti rang kao zamjenik komandanta, zadužen je za dušebrižništvo.

Gardisti su raspoređeni u tri voda (njemački Geschwader - eskadrila). U Prvom vodu su uglavnom njemački govornici, u Drugom francuski, a u Trećem su vodu gardisti koji govore različitim maternjim jezicima (uglavnom pripadnici vojnog orkestra).

Komandant, s činom brigadira, odgovoran je za dobro vođenje i disciplinu u Gardi. On zastupa Gardu izvan Vatikana. Pukovnik vrši dužnost zamjenika komandanta, a njegova uloga može se usporediti s načelnikom glavnog štaba vojske. On je ujedno komandant Drugog voda. Major komanduje Trećim vodom. Osim toga, zadužen je i za opremanje Garde te vođenje arhive. Jedan od kapetana zadužen je za sve administrativne i finansijske poslove, dok je drugi kapetan komandant Prvog voda, ali i zadužen za logistiku (struktura, podrška, nabava hrane i pića). Viši narednik, kao prvi podoficir, zadužen je za sve kadrovske poslove. Osim toga zadužen je za vođenje svakodnevnih poslova.

Komandanti Švicarske garde Kaspar von Silenen, Uri (1506-1517.) Markus Röist, Zürich (1518-1524.) Kaspar Röist, Zürich (1524-1527.) Jost von Meggen, Luzern (1548-1559.) Kaspar Leo von Silenen, Luzern (1559-1564.) Jost Segesser von Brunegg, Luzern (1566-1592.) Stephan Alexander Segesser von Brunegg, Luzern (1592-1629.) Nikolaus Fleckenstein, Luzern (1629-1640.) Jost Fleckenstein, Luzern (1640-1652.) Johann Rudolf Pfyffer von Altishofen, Luzern (1652-1657.) Ludwig Pfyffer von Altishofen, Luzern (1658-1686.) Franz Pfyffer von Altishofen, Luzern (1686-1696.) Johann Kaspar Mayr von Baldegg, Luzern (1696-1704.) Johann Konrad Pfyffer von Altishofen, Luzern (1712-1727.) Franz Ludwig Pfyffer von Altishofen, Luzern (1727-1754.) Jost Ignaz Pfyffer von Altishofen, Luzern (1754-1782.) Franz Alois Pfyffer von Altishofen, Luzern (1783-1798.) Karl Leodegar Pfyffer von Altishofen, Luzern (1800-1834.) Martin Pfyffer von Altishofen, Luzern (1835-1847.) Franz Xaver Leopold Meyer von Schauensee, Luzern (1847-1860.) Alfred von Sonnenberg, Luzern (1860-1878.) Louis-Martin de Courten, Wallis (1878-1901.) Leopold Meyer von Schauensee, Luzern (1901-1910.) Jules Repond, Freiburg (1910-1921.) Alois Hirschbühl, Graubünden (1921-1935.) Georg von Sury d'Aspremont, Solothurn (1935-1942.) Heinrich Pfyffer von Altishofen, Luzern (1942-1957.) Robert Nünlist, Luzern (1957-1972.) Franz Pfyffer von Altishofen, Luzern (1972-1982.) Roland Buchs, Freiburg (1982-1998.) Alois Estermann, Luzern (1998.) Pius Segmüller, St. Gallen (1998-2002.) Elmar Theodor Mäder, St. Gallen (2002-2008.) Daniel Rudolf Anrig, Walenstadt (2008-danas)

Uniforme mini|225px|desno|Oklopi Danas ne postoji pisani trag kako su izgledale uniforme švicarskih gardista kada su 1506. godine ušli u Vatikan, ali vrlo je vjerovatno da su izgledale poput ostalih vojnih odora toga vremena (vjerovatno su na prsima imali iscrtan ili švicarski bijeli krst, ili papinske ukrižene ključeve). Ono što se jedino sa sigurnošću može reći jest to da je opremanje vojnika bila papinska obaveza i trošak. Vojnici su bili naoružani helebardama i širokim mačevima, a ramena, prsa i ruke su im bila zaštićeni metalnim oklopom. Dizajn uniformi se mijenjao tokom vijekova i djelimično je ovisio o modi određenog vremena, o čemu svjedoče brojne freske i slike, te su dodavani i vrlo praktični detalji, a bilo je pokušaja kopiranja nekih dijelova uniformi drugih vojski.

Za današnji izgled uniformi pripadnika Garde zaslužan je komandant Jules Repond (1910 – 1921. godine), a uvedene su u upotrebu oko 1914. godine. Pripadnici Garde danas nose živopisne renesansne plavo-žuto-crvene odore, za koje pojedinci vjeruju da ih je osmislio Michelangelo, iako je mnogo vjerovatnije da je na njihov razvoj uticao Rafael, čije je slike proučavao Repond. Boje na odori u uskoj su vezi s porodicom Medici.

U principu postoje dvije vrste odora, svečana i radna, među kojima postoje određene razlike u dizajnu i boji.

Svečana uniforma mini|145px|lijevo|Gardista u radnoj uniformi Oficirska uniforma je od crvenog samta (sa svjetlozelenim svilenim naborima); Uniforma viših podoficira sastoji se od crnog prsluka s crvenim naboranim rukavima i crnim prugama, crvenim hlačama s vinsko crvenim prugama; Uniforma ostalih gardista: prsluk s naboranim rukavima, hlače s naborima, sve u crvenoj boji sa žutim i plavim prugama (boje s grba porodice Medici). Na uniformi nižih podoficira prišivene su dvije kratke, crvene trake, kako bi se raspoznali od običnih gardista; Uniforma bubnjara (koju nose samo na svečanosti polaganje zakletve) je plave, crne i žute boje (boje s obiteljskog grba obitelji Pfyffer von Altishofen).

Na svečanosti polaganja zakletve 6. maja gardisti nose metalni oklop na prsima, kao i kacigu (tzv. Grangala odora).

Radna uniforma Plavu radnu uniformu nose oficiri te ostali gardisti u raznim ne-svečanim prilikama. One se nose na vježbi, u noćnoj službi, te nedeljom i praznicima na straži pred vatikanskim vratima Sant'Anna.

Beretke - kacige