Kotor-Varoš je naseljeno mjesto i sjedište istoimene općine u Bosni i Hercegovini, u slivu Vrbanje, u blizini Banje Luke.Vojnogeografski institut, Izd. (1955): Prnjavor (List karte 1:100.000, Izohipse na 20 m). Vojnogeografski institut, Beograd.Spahić M. et al. (2000): Bosna i Hercegovina (1:250.000). Izdavačko preduzeće „Sejtarija“, Sarajevo.Mučibabić B., Ur. (1998): Geografski atlas Bosne i Hercegovine. Geodetski zavod BiH, Sarajevo.
Geografija Položaj U prostorno-geografskom smislu, od srednjovjekovne utvrde Kotor, Kotor-Varoš je bio i administrativni i regionalni centar doline rijeke Vrbanje, koja se proteže od Kruševa Brda do Banjaluke. Topografski je podijeljena na šipraški, vrbanjački, kotorvaroški, čelinački i banjalučki prostor. Kotorvaroška dolina je omeđena obroncima Borja i Uzlomca (desne obale Vrbanje) te Čemernice, Skatavice i Lipovca (s lijeve).
Kotorvaroški kraj je u banjalučko-dobojskom geografskom području. Gledano u odnosu na šire područje, to je predio smješten između travničkog na jugu, tešanjskog, tesličkog, te dobojskog i prnjavorskog na istoku, banjalučkog na sjeverozapadu i jajačkog na jugozapadu.
Kotorvaroški dio doline Vrbanje je brdsko-planinsko područje, koje čini oko 1/5 njegove površine. Okruženo je sljedećim uzvisinama: Bjeljavina (742 m), Tisovac (1172 m), Čemernica (1338 m), Vlašić (1933 m), Očauš (1383 m), Borja (1077 m), Uzlomac (1018 m) i Skatavica (732 m).
Na užem području Kotor-Varoša veće uzvisine su: Bukovac (360 m), Čepačko brdo (606 m), Dragiševac (978 m), Grabež (943 m), Gradule (778 m), Ivanovo Brdo (920 m), Jelovac (372 m), Kadinica (805 m), Kuk (634 m), Ladanjska kosa (510 m), Lipa Kruška (495 m), Lipovac (758 m), Oglavak (704 m), Osredak (863 m), Pulice (690 m), Raže brdo (426 m) Rujevska glavica (483 m), Rustina (463 m), Sto (1006m), Vranje Brdo (381 m), Zagrađe (729 m), Žumeri (1004 m) i mnoge druge. Ravničarski dio područja prostire se uz Vrbanju, od lokaliteta Stisle do kraja naselja Podbrđe i na jugozapadu do sela Šibovi.
Naselja Donja Varoš je, po starini, drugo naselje u Kotor-Varoši. Kao i ostale varoši u regiji, nastao je uz mjesnu tvrđavu Kotor, koji je od osnivanja bio stolno mjesto porodice Hrvatinića.Samardžija S. (1983): Četrnaesta srednjobosanska NOU brigada. Skupština opštine Prnjavor, Banja Luka.Petrić N. (2006): Sto pedeset godina moje porodice – 1885-2005. Radnička štampa, Beograd, . Prema izvorima iz osmanlijske i austrougarske vladavine, Varoš (uključujući i Donji Varoš) se deklinirao kao imenica muškog roda.Radimsky V. (1892): Ostanci rimskih naseobina u Šipragi i Podbrgju, za tim starobosanski stećci u Šipragi i uz Vrbanju u Bosni. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Godina IV, Knjiga I: 75-80.Kreševljaković H. (1950): Kapetani i kapetanije u Bosni i Hercegovini. Godišnjak Istorijskog društva Bosne i Hercegovine, God. II: 89-141, Sarajevo.
Obuhvata sjeveroistočni dio nekadašnje ulice Idriza Masle, do potoka Uzlomac (desna pritoka Vrbanje), uključujući i Varošku džamiju (u današnjoj ulici Cara Dušana).
Donji Varoš se brže urbanizirao od naselja Kotor, ispod same utvrde, a do danas je razvio i industrijsku zonu.
Pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća, naziv ovog naselja se spajao sa nazivom Kotor – u Kotorvaroš.
Hidrografija Sredinom ovog prostora teče Vrbanja (duga oko 85 kilometra, koja izvire ispod Vlašića na Prelivodama, na visini od 1530 metara. Od izvora do ušća u Vrbas kod Banje Luke protječe između brda, brežuljaka i tjesnaca sa velikim krivinama mjesta, primajući nagu od rječica, potoka i potočića, koji se slivaju s okolnih brda. Vrbanja se od izvora do ušća spusti oko 1356 metara, dijeleći uzdužno svoju dolinu na dva približno jednaka dijela.
Porječju Vrbanje obuhvata 703,6 m2 uključuje i mnoštvo rječica, potoka i potočića što izviru na području kotorvaroškoga kraja. Na području od Podbrđa do Kotor-Varoši označeno je sedam, od Kotor-Varoši do Vrbanjaca šest, od Vrbanjaca do Čitluka sedam mlinica izgrađenih na obalama Vrbanje. S desne strane u ovom dijelu toka, u Vrbanju se ulijevaju Smrdelj, Varoški potok i Svinjara, a s lijeve Demićka rijeka, Rika, Jakotina, Gubavac, Durtovački potok i Bijeli potok. Na njima su nekada mljeli brojni mali mlinovi: na Jakotini 10 vodenica, Rici, koja teče u zaleđu Podbrđa – šest-sedam, na Kobašu, koji protiče kroz Zabrđe, na Svinjari i drugim rječicama. Danas više toga nema, ali se postepeno obnavljaju za ugostiteljsko-turističku i rekreativnu ponudu.
Kotorvaroški kraj je bogat i brojnim izvorima pitke vode. Mnogi su izvori već zarobljeni u betonske rezervoare za privatne ili seoske vodovode. Najpoznatiji i danas funkcionalni izvori pitke vode su Bobas, Kremenik i Kokanovac.
Klima Kotorvaroški kraj pripada preddinarskom biogeografskom pojasu, u kojem se prosječna godišnja temperatura kreće: oko 12 °C u januaru do 20 °C u julu. Proljeće i ljeto znatno ranije počinju u ravnici oko Kotor-Varoši, nego u okolnim visokim brdsko-planinskim predjelima, što se jasno vidi na pomjeranju sniježnog pokrivača i listanja šume početkom proljeća. Jeseni i zime su ćudljive, više je hladnih, nego toplih dana u godini. Uz Vrbanju, od Podbrđa do Obodnika, česti su toliko snažni vjetrovi (osobito južni) i oluje koje pričinjavaju velike materijalne štete, a u protekloj deceniji odnose i ljudske živote.
Priroda Uz Vrbanju se prostiru plodne oranice i livade, a prema uzvisinama se prostire uži ili širi pojas brežuljaka, koji postupno prelaze u brdsko-planinsko područje. Flora, fauna i vegetacija ovog kraja je tipična za Srednju Bosnu, koju karakteriziraju životne zajednice livada i pašnjaka, i hrastovo-grabove šume a prema visovima slijede pojasevi mješovitih listopadno četinarskih sastojina. U agrobiocenozama uzgaja se tradicionalno povrće, voće i žitarice, a u novije vrijeme se uvode i nove poljoprivredne kulture (jagodasto voće, vinova loza, aronija i druge).
Historija Područje općine Kotor-Varoš je arheološki i historijski malo istraženo. Historija bilježi, da su na ovim prostorima postojala naselja u dalekoj prošlosti, čak i u periodu neolita. Ovo područje su tada naseljavali Iliri.Mulalić (2011): Rimski vuk i ilirska zmija – Posljednja borba. Filozofski fakultet, Sarajevo, .Abdić K. (2014): Ilirski narodi sjeverozapadne Bosne i Hercegovine. Filozofski fakultet, Sarajevo.Enciklopedija Jugoslavije, Ed. (1983): Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina – Separat iz II izdanja Enciklopedije Jugoslavije. Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb.
U IV vijeku p. n. e. na ovo područje su prvi put prodrli Kelti, koji su se u više navrata zadržavali na području Bosne i Hercegovine. Pred kraj starog vijeka područje oko Vrbasa, Vrbanje i Sane naseljavalo je ilirsko pleme Mezeji.
U I vijeku n. e. ovo područje osvajaju Rimljani koji postepeno asimiliraju Mezeje i angažuju ih u svoje legije i svoju mornaricu. Iz tog perioda postoji više lokaliteta koji ukazuju na rimske građevine: u Šipragama, pri ušću Crkvenice u Vrbanju [1981. godine otkriveni su "na njivi Omer-bega Šiprage"Radimsky V. (1892): Ostanci rimskih naseobina u Šipragi i Podbrgju, za tim starobosanski stećci u Šipragi i uz Vrbanju u Bosni. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Godina IV, Knjiga I: 75-80, ostaci ranokršćanske bazilike (III-V vijek). Rimljanskih opeka nađeno je na više lokaliteta: Stari grad Lauš, današnji Lauši u Maslovarama, zatim u Pobrđu i Zabrđu i na ušću potoka Svinjara u rijeku Vrbanju i na putu od Banje Luke do Kneževaa.
U sedmom vijeku ovo područje naseljavaju Južni Slaveni koji su se mješajući sa starosjediocima zadržili do današnjih dana. Slavenizacijom ovog dijela balkanskog poluostrva tu se formiraju prve državice Južnih Slavena, a među njima i prva bosanska država u 10. vijeku. Prema ljetopisu popa Dukljanina (barskog rodoslova), polovinom 12. vijeka župe Uskoplje, Pljeva i Luka bili su u sastavu Bosne. Vjera starobosanska (bogumilska) dugo se opirala, unatoč povremenim, ali mnogim upadima krstaša, da bi konačno bila potisnuta tek u XIII stoljeću.Petrović R. (2010): Bogumili. Rubikon & Mak, Novi Sad – Visiko, , .Naziv Crkva bosanska uveli su katolički misionari (u XIII stoljeću), po kojima nije bilo drugih bogomolja osim crkve, niti prave vjere osim katoličanstva.
Srednji vijek Prvo kotorvaroško naselje, srednjevjekovni grad Kotor, postojalo je svakako dosta prije 9. stoljeća, jer je, prema vjerodostojnim izvorima, prije toga bio "nekoliko puta poharan".
Podatak je preuzet iz djela Baltazara Splićanina, neosporno kasnog pisca, koji, u vezi sa zbivanjima u 9. stoljeću spominje Bosansko kraljevstvo i porijeklo imena današnjeg grada Kotor u Boki kotorskoj, koji je kao i Risan, tada bio u graničnom području jugoistočnog dijela Kraljevine Bosne
Prema oba izvora, prilikom imenovanja budućeg grada Kotor, u to vrijeme su Ugri često upadali u Bosansko Kraljevstvo i da su više puta opustošili teritoriju bosanskog grada Kotora, koji je u 2. knjizi svoje Geografije Gerard Rudniger označio kao Vesekatro, koji se nalazi "blizu Banje Luke". Moguće je da taj nazi potiče od pojma vazal (lat. vassallus, vassus = sluga, podanik franačkog kralja, a poslije i ostalih evropskih vladara, koji od kralja dobija posjed kao leno ili feud) i prisvojnog pridjeva cataro (=katarski). Ne može se isključiti ni mogućnost da je Vasekatro bio utočište i/ili naseobina Katara jer isti korijen imaju i latinski termini za imenice vaza (văs, vasis, mn. vāsa, vasōrum = posuda, ratna naprava) i jamac/jemac, danas žirant, garant (= văs, vădis).
Plemići iz bosanskog Kotora, po imenu Nedor, Miroslav i Vuksan, uz još neke druge, saznavši da se zida novi grad na moru, krenuše sa svom svojom imovinom velike vrijednost u zlatu i srebru prema poznatoj lokaciji, budući da je Bosansko Kraljevstvo bilo bogato rudama plemenitih metala. Kada su, prema navodima Mihajla Solinjanina (u opisu Dalmacije), stigli u Risan, razglasili su svoju namjeru da tu podignu tvrđavu u kojoj će biti sigurni. Kad su to doznali građani tadašnjeg naselja Askrivija, pozvali su da planirani trošak ulože u izgradnju već započetog grada, "te da združeni žive kao pravi prijatelji i građani".
Naredni pisani dokumenti o naselju na ovom području datiraju tek iz 1322, 1323. i 1412. godine. To je povelja Stjepana II Kotromanića (bosanskog bana od 1322. do 1353. godine), koji daruje Vukosavu Hrvatiniću 1322. godine župe Danicu i Vrbanju sa gradovima Ključem i Kotorom kao lični posjed, zato što mu je ovaj pomogao prilikom preuzimanja vlasti u sukobu s Babunićima. Ovaj feudalni posjed Hrvatinića je kasnije, 1404. godine još više proširio Hrvoje Vukčić Hrvatinić (Stjepančić), koji se nazivao gospodarem Donjih kraja (područje od rijeke Vrbasa do preko Sane a kasnije je još više prošure). Iako su Ugarski kraljevi Ludovik I Sigismund, (koji je kasnije osvojio Hrvatsku, Češku i Njemačku) pokušali osvojiti Bosnu, nije im polazilo za rukom. Čak je Ugarski kralj Sigismund I 1411. godine Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću priznao pravo posjeda Donjih kraja. U to vrijeme gradovi Kotor i Zvečaj u Tijesnom kod Banje Luke su imali strateški značaj za odbranu Bosanske države. desno|mini|180px|Hrvoje Vukčić Hrvatinić (1404.)
Još iz tih vremena datiraju današnja narodna vjerovanja o čudotvornosti vode sa izvora (točka) Bobas, koji se nalazi iznad istoimenog vodopada na desnoj litici Jakotine, ispod samih zidina tamnice u (danas devastiranoj) utvrdi Kotor (na lijevoj litici).
Od 1519. srednjovjekovni grad Kotor je pod turskom upravom. Tad se pored naselja Kotor formira naselje Varoš na području današnjeg Donjeg Varoši. Širenjem grada u oba pravca po riječima arheologa Đurđevića, nastao je grad koji je u svom nazivu zadržao oba imena Kotor-Varoš, u čiji sastav su ušla naselja: Kotor katolički, Kotor turski, Čepak, Slatina i Varoš, a koji se prvi put pod tim imenom spominje 1889. godine, poslije popisa stanovništva, koje je tada organizovala Austro-Ugarska monarhija, a koja je odlukom velikih sila okupirala BiH 1878. godine.