Duša je, prema mnogim religioznim i filozofskim tradicijama duhovna suština osobe, koja uključuje nečiji identitet, ličnost i sjećanja, nematerijalni aspekt ili suštinu živog bića za koje se vjeruje da može preživjeti fizičku smrt. Koncept duše se općenito primjenjuje na ljude, iako se može primijeniti i na druga živa ili čak neživa bića, kao u animizmu.
Religijski pogledi U judaizmu i u nekim kršćanskim denominacijama, samo ljudska bića imaju besmrtne duše (iako se besmrtnost osporava u judaizmu i na koncept besmrtnosti je najvjerovatnije uticao Platon). Na primjer, Toma Akvinski, pozajmljujući direktno iz Aristotelove knjige O duši, pripisuje „dušu“ (anima) svim organizmima, ali je tvrdio da su samo ljudske duše besmrtne.Peter Eardley and Carl Still, Aquinas: A Guide for the Perplexed (London: Continuum, 2010), str. 34–35 Druge religije (najviše hinduizam i džainizam) vjeruju da su sva živa bića, od najmanje bakterije do najvećih sisara, same duše (Atman, jiva) i da imaju svog fizičkog predstavnika (tijelo) u svijetu. Stvarno ja je duša, dok je tijelo samo mehanizam za doživljavanje karme tog života. Dakle, ako neko vidi tigra, onda postoji samosvjestan identitet koji živi u njemu (duša) i fizički predstavnik (cijelo tijelo tigra, koje je vidljivo) u svijetu. Neki uče da čak i nebiološki entiteti (kao što su rijeke i planine) posjeduju duše. Ovo vjerovanje se zove animizam.„Soul“, The Columbia Encyclopedia, Sixth Edition. Juli 2001. Pristupljeno 12. 11. 2008.
Drevni Bliski istok U drevnoj egipatskoj religiji, vjerovalo se da se pojedinac sastoji od različitih elemenata, nekih fizičkih, a nekih duhovnih. Slične ideje nalaze se u drevnoj asirskoj i babilonskoj religiji. Stela Kuttamuwa, pogrebna stela za kraljevskog zvaničnika iz 8. vijeka prije nove ere iz Sam'ala, opisuje Kuttamuwa koji traži da njegovi ožalošćeni obilježe njegov život i njegov zagrobni život gozbama „za moju dušu koja je u ovoj steli“. To je jedno od najranijih referenci na dušu kao odvojen entitet od tijela. Bazaltna stela od 360 kg visoka je 0,91 m i široka 0,61 m. Otkrivena je u trećoj sezoni iskopavanja od strane Neubauerove ekspedicije Orijentalnog instituta u Chicagu, Illinois. Baháʼí vjera Baháʼí vjera potvrđuje da je „duša Božji znak, nebeski dragulj čiju stvarnost najučeniji ljudi nisu uspjeli shvatiti, i čiju misteriju nijedan um, koliko god akutna, nikada ne može razotkriti.“ Bahá'u'lláh je izjavio da duša ne samo da nastavlja živjeti nakon fizičke smrti ljudskog tijela, već je, u stvari, besmrtna. Nebo se može posmatrati djpelimično kao stanje blizine duše Bogu; i pakao kao stanje udaljenosti od Boga. Svako stanje slijedi kao prirodna posljedica individualnih napora, ili njihovog nedostatka, da se duhovno razvijaju. Bahá'u'lláh je učio da pojedinci nisu postojali prije svog života ovdje na zemlji i da je evolucija duše uvijek usmjerena ka Bogu i daleko od materijalnog svijeta. Budizam Tradicionalna doktrina u budizmu o duši, sopstvu ili egu je da ona ne postoji kao poseban, trajni entitet. Nepostojanje sebe (anatman), nestalnost svih stvari (anitya) i patnja (dukkha) koju doživljavaju živa bića zbog vezanosti za ideje o sebi i trajnosti su centralni koncepti u gotovo svim budističkim školama. Doktrina Buddha-prirode, iako se ponekad pogrešno tumači kao da se odnosi na „pravo ja“ ili „dušu“ neke vrste, zapravo zavisi od prihvatanja koncepta anatmana da bi se pravilno razumio. Islam Kur'an, koristi dvije riječi za označavanje duše: rūḥ (prevedeno kao duh, svijest ili "duša") i nefs (prevedeno kao sopstvo, ego, psiha ili "duša"), srodna hebrejskom ruach i nefesh. Ova dva termina se često koriste naizmjenično, iako se rūḥ češće koristi za označavanje božanskog duha ili "daha života", dok nefs označava nečiju dispoziciju ili karakteristike. U islamskoj filozofiji, besmrtni rūḥ "pokreće" smrtni nefs, koji obuhvata vremenske želje i percepcije neophodne za život. Dva odlomka u Kur'anu u kojima se spominje rûh pojavljuju se u džuzevima 17. ("Noćno putovanje") i 39. ("Skupovi"):Pitaju te o duši. Reci: "Šta je duša – samo Gospodar moj zna, a vama je dato samo malo znanja."
— Kur'an 17:85Allah uzima duše u času njihove smrti, a i onih koji spavaju, pa zadržava one kojima je odredio da umru, a ostavlja one druge do roka određenog. To su, zaista, dokazi za one koji razmišljaju.
— Kur'an 39:42
Kršćanstvo Prema nekoj kršćanskoj eshatologiji, kada ljudi umru, njihovim dušama bit će suđeni od Boga koji će odlučiti da li idu u raj ili čekaju uskrsnuće. Najstariji postojeći ogranci kršćanstva, Katolička crkva i istočne i orijentalne pravoslavne crkve, drže se ovog stava, kao i mnoge protestantske denominacije. Neki protestantski kršćani razumiju dušu kao "život" i vjeruju da mrtvi nemaju svjesno postojanje sve do uskrsnuća (hrišćanski kondicionalizam). Neki protestantski kršćani vjeruju da će duše i tijela nepravednika biti uništeni u paklu umjesto da će vječno patiti (anihilacionizam). Vjernici će naslijediti vječni život ili na nebu, ili u Carstvu Božjem na zemlji, i uživati u vječnom zajedništvu s Bogom. Drugi kršćani odbacuju kaznu duše.
Apostol Pavle je koristio ψυχή (psihē) i πνεῦμα (pneuma) posebno da bi napravio razliku između jevrejskih pojmova נפש (nefeš) i רוח ruah (duh) (također u Septuaginti, npr. הִים = πνεῦμα θεοῦ = spiritus Dei = "Duh Božji").
Kršćani općenito vjeruju u postojanje i vječnu, beskonačnu prirodu duše.
Konfucijanizam
Neke konfučijanske tradicije suprotstavljaju duhovnu dušu tjelesnoj duši.
Filozofski pogledi Grčki filozofi, poput Sokrata, Platona i Aristotela, shvatili su da duša (ψυχή psykhḗ) mora imati logičku sposobnost, čija je vježba najbožanija od ljudskih radnji. Na suđenju, u svojoj odbrani, Sokrat je čak sažeo svoja učenja kao ništa drugo do ohrabrivanje svojih sugrađana Atinjana da se ističu u pitanjima psihe, budući da sva tjelesna dobra zavise od takve izvrsnosti (Apologija 30a–b). Aristotel je zaključio da su čovjekovo tijelo i duša njegova materija, odnosno oblik: tijelo je skup elemenata, a duša je suština.
Duša ili psiha (starogrčki: ψυχή psykhḗ, od ψύχειν psýkhein, "disati", upor. latinski "anima") obuhvata mentalne sposobnosti živog bića: razum, karakter, slobodnu volju, osjećaj, svijest, pamćenje, percepcije, mišljenje, itd. U zavisnosti od filozofskog sistema, duša može biti smrtna ili besmrtna. Stari Grci su koristili riječ "oduševljen" da predstavljaju koncept biti "živ", što ukazuje da je najranije preživjelo zapadno filozofsko gledište vjerovalo da je duša ono što tijelu daje život. Duša se smatrala bestjelesnim ili duhovnim "dahom" koji oživljava (od latinskog, anima, upor. "životinja") živi organizam.
Francis M. Cornford citira Pindara rekavši da duša spava dok su udovi aktivni, ali kada se spava, duša je aktivna i otkriva "približavanje nagrade radosti ili tuge" u snovima.Francis M. Cornford, Greek Religious Thought, str. 64, referring to Pindar, Fragment 131.
Erwin Rohde piše da je rano predpitagorejsko vjerovanje predstavljalo dušu kao beživotnu kada je napustila tijelo, i da se povukla u Had bez nade da će se vratiti u tijelo.Erwin Rohde, Psyche, 1928.
Platon je bio prvi antički mislilac koji je spojio različite funkcije duše u jednu koherentnu koncepciju: duša je ono što pokreće stvari (tj. ono što daje život, s obzirom da je život samopokretanje) pomoću svojih misli, zahtijevajući da bude i pokretač i mislilac..Campbell, Douglas (2021). "Self‐Motion and Cognition: Plato's Theory of the Soul". The Southern Journal of Philosophy. 59: 523–544.
Filozofski pogledi Grčki filozofi, poput Sokrata, Platona i Aristotela, shvatili su da duša (ψυχή psykhḗ) mora imati logičku sposobnost, čija je vježba najbožanija od ljudskih radnji. Na suđenju, u svojoj odbrani, Sokrat je čak sažeo svoja učenja kao ništa drugo do ohrabrivanje svojih sugrađana Atinjana da se ističu u pitanjima psihe, budući da sva tjelesna dobra zavise od takve izvrsnosti (Apologija 30a–b). Aristotel je zaključio da su čovjekovo tijelo i duša njegova materija, odnosno oblik: tijelo je skup elemenata, a duša je suština.
Duša ili psiha (starogrčki: ψυχή psykhḗ, od ψύχειν psýkhein, "disati", upor. latinski "anima") obuhvata mentalne sposobnosti živog bića: razum, karakter, slobodnu volju, osjećaj, svijest, pamćenje, percepcije, mišljenje, itd. U zavisnosti od filozofskog sistema, duša može biti smrtna ili besmrtna. Stari Grci su koristili riječ "oduševljen" da predstavljaju koncept biti "živ", što ukazuje da je najranije preživjelo zapadno filozofsko gledište vjerovalo da je duša ono što tijelu daje život. Duša se smatrala bestjelesnim ili duhovnim "dahom" koji oživljava (od latinskog, anima, upor. "životinja") živi organizam.
Francis M. Cornford citira Pindara rekavši da duša spava dok su udovi aktivni, ali kada se spava, duša je aktivna i otkriva "približavanje nagrade radosti ili tuge" u snovima.
Erwin Rohde piše da je rano predpitagorejsko vjerovanje predstavljalo dušu kao beživotnu kada je napustila tijelo, i da se povukla u Had bez nade da će se vratiti u tijelo.
Platon je bio prvi antički mislilac koji je spojio različite funkcije duše u jednu koherentnu koncepciju: duša je ono što pokreće stvari (tj. ono što daje život, s obzirom da je život samopokretanje) pomoću svojih misli, zahtijevajući da bude i pokretač i mislilac..
Sokrat i Platon
Oslanjajući se na riječi svog učitelja Sokrata, Platon je smatrao da je psiha suština osobe, koja odlučuje kako se ponašamo. On je ovu suštinu smatrao netjelesnim, vječnim stanovnikom našeg bića. Platon je rekao da i nakon smrti duša postoji i može misliti. Vjerovao je da kako tijela umiru, duša se neprestano iznova rađa (metempsihoza) u sljedećim tijelima. Međutim, Aristotel je vjerovao da je samo jedan dio duše besmrtan, naime intelekt (logos). Platonska duša se sastoji od tri dijela:
logos, ili logistikon (um ili razum); timos, ili thumetikon (emocija, duhovitost ili muškost); eros, ili epithumetikon (apetitivan, željan ili ženski).
Dijelovi se nalaze u različitim dijelovima tijela:
logos se nalazi u glavi, vezan je za razum i reguliše druge dijelove; timos se nalazi u blizini grudnog koša i povezan je sa ljutnjom; eros se nalazi u stomaku i povezan je sa nečijim željama.
Platon također upoređuje tri dijela duše ili psihe sa društvenim kastinskim sistemom. Prema Platonovoj teoriji, trodjelna duša je u suštini ista stvar kao i državni klasni sistem jer, da bi dobro funkcionirao, svaki dio mora doprinijeti kako bi cjelina dobro funkcionisala. Logos održava regulirane druge funkcije duše.
Duša je u srcu Platonove filozofije. Francis Cornford je opisao dvostruke stubove platonizma kao teoriju formi, s jedne strane, i, s druge strane, doktrinu o besmrtnosti duše.Cornford, Francis (1941). The Republic of Plato. Oxford: Oxford University Press. str. xxv. Zaista, Platon je bio prva osoba u historiji filozofije koja je vjerovala da je duša i izvor života i uma. U Platonovim dijalozima nalazimo da duša igra mnoge različite uloge.Campbell, Douglas (2021). "Self‐Motion and Cognition: Plato's Theory of the Soul". The Southern Journal of Philosophy. 59: 523–544 Između ostalog, Platon vjeruje da je duša ono što daje život tijelu (što je najviše artikulirano u Zakonima i Fedru) u smislu samokretanja: biti živ znači biti sposoban da se krećeš; duša je samopokretna. Također smatra da je duša nosilac moralnih svojstava (tj., kada sam ja čestit, to je moja duša koja je kreposna za razliku od, recimo, mog tijela). Duša je i um: to je ono što misli u nama.
Ovu usputnu oscilaciju između različitih uloga duše vidimo u mnogim dijalozima. Prije svega, u Republici:Postoji li neka funkcija duše koju ne biste mogli ostvariti ničim drugim, kao što je briga o nečemu (epimeleisthai), vladanje, promišljanje i druge slične stvari? Možemo li te stvari ispravno pripisati bilo čemu osim duše, i reći da su karakteristične (idia) za nju?
Ne, ni na šta drugo.
Šta je sa životom? Hoćemo li poreći da je to funkcija duše?