Istina je jedan od osnovnih pojmova u filozofiji, posebno u teoriji spoznaje.
Istina se često veže s pojmovima: misao, stvarnost, osobina, pojam, bit, znanje, veza, inteligencija...
Neki misle da se do istine, pravog razumjevanja znanja može doći samo prosvjetljenjem, a ne pojmovima (grupama osobina predmeta).
Pojmovima određena istina je jednakost grupa osobina.
Jednakost: zamišljeno je istinito ako je jednako stvarnom. Drugim riječima, ono što mislimo o promatranom predmetu jednako je predmetu onakvom kakav jeste nezavisno o promatraču (ako nešto takvo postoji). Grupa osobina (pojmova, slika) u našem razumu jednaka je grupi stvarnih osobina. Imamo vidljivost, tj. predmet je onakav kakav jeste.
Pitanjem koja je odgovarajuća osnova za odlučivanje o tome kako se riječi, simboli, ideje i vjerovanja mogu ispravno smatrati istinitim, bilo od strane pojedinačne osobe ili cijelog društva, bavi se pet najzastupljenijih suštinskih teorija istine navedenih u nastavku. Svaka od njih predstavlja perspektive koje dijele naučnici.Encyclopedia of Philosophy, Supp., "Truth", auth: Michael Williams, pp. 572–73 (Macmillan, 1996)
Istina je svojstvo da se bude u skladu sa činjenicom ili stvarnošću. U svakidašnjem jeziku, istina se obično pripisuje stvarima koje imaju za cilj da predstavljaju stvarnost ili joj na drugi način odgovaraju, kao što su uvjerenja, propozicije i deklarativne rečenice.
Obično se smatra da je istina suprotnost laži. O konceptu istine se raspravlja i debatovalo u različitim kontekstima, uključujući filozofiju, umjetnost, teologiju i nauku. Većina ljudskih aktivnosti zavisi od koncepta, pri čemu se njegova priroda kao koncepta pretpostavlja, prije nego da je predmet rasprave; to uključuje većinu nauka, pravo, novinarstvo i svakidašnjica. Neki filozofi koncept istine smatraju osnovnim i ne može se objasniti nikakvim pojmovima koji su lakše razumljivi od samog koncepta istine. Na istinu se najčešće gleda kao na korespondenciju jezika ili misli sa svijetom neovisnim o uma. To se zove teorija korespondencije istine.
Među naučnicima, filozofima i teolozima i dalje se raspravlja o raznim teorijama i pogledima na istinu. Postoji mnogo različitih pitanja o prirodi istine koja su još uvijek predmet savremenih rasprava, kao što su: pitanje definisanja istine. Ako je uopće moguće dati informativnu definiciju istine. Identifikovane stvari su nosioci istine i stoga mogu biti istinite ili lažne. Ako su istina i neistina dvovalentne, ili ako postoje druge vrijednosti istine. Identifikovanje kriterija istine koji nam omogućavaju da je identifikujemo i da je razlikujemo od laži. Uloga koju istina ima u konstituisanju znanja. I ako je istina uvijek apsolutna, ili ako može biti relativna u odnosu na nečiju perspektivu.
Glavne teorije Pitanjem koja je odgovarajuća osnova za odlučivanje o tome kako se riječi, simboli, ideje i vjerovanja mogu ispravno smatrati istinitim, bilo od strane pojedinačne osobe ili cijelog društva, bavi se pet najzastupljenijih suštinskih teorija istine koje su navedene u nastavku. Svaka od njih predstavlja perspektive koje dijele naučnici.Blackburn, Simon, and Simmons, Keith (eds., 1999), Truth, Oxford University Press, Oxford. Includes papers by James, Ramsey, Russell, Tarski, and more recent work.
Razmatraju se i druge teorije osim najzastupljenijih suštinskih teorija. Prema istraživanju profesionalnih filozofa i drugih o njihovim filozofskim stavovima, koje je sprovedeno u novembru 2009. godine (uzeto na 3226 ispitanika, uključujući 1803 člana filozofskog fakulteta i/ili doktora nauka i 829 diplomiranih studenata filozofije) 45% ispitanika prihvata ili se naginje teorijama korespondencije, 21% prihvata ili naginje deflatornim teorijama, a 14% epistemičkim teorijama.
Suštinske
Prepiska Teorije korespondencije naglašavaju da istinita uvjerenja i istinite izjave odgovaraju stvarnom stanju stvari.Encyclopedia of Philosophy, Vol.2, "Correspondence Theory of Truth", auth.: Arthur N. Prior, p. 223 (Macmillan, 1969). Prior uses Bertrand Russell's wording in defining correspondence theory. According to Prior, Russell was substantially responsible for helping to make correspondence theory widely known under this name. Ova vrsta teorije naglašava odnos između misli ili izjava s jedne strane i stvari ili predmeta s druge strane. To je tradicionalni model koji vodi svoje porijeklo od starogrčkih filozofa kao što su Sokrat, Platon i Aristotel.Encyclopedia of Philosophy, Vol.2, "Correspondence Theory of Truth", auth.: Arthur N. Prior, pp. 223–24 (Macmillan, 1969). Ova klasa teorija smatra da je istinitost ili neistinitost reprezentacije u principu određena u potpunosti time kako se ona odnosi na "stvari" prema tome da li tačno opisuje te "stvari". Klasičan primjer teorije korespondencije je izjava filozofa i teologa iz trinaestog vijeka Tome Akvinskog : "Veritas est adaequatio rei et intellectus" ("Istina je usklađenost stvari i intelekta"), koju je Akvinski pripisao neoplatoničaru Isaku iz devetog vijeka.Encyclopedia of Philosophy, Vol. 2, "Correspondence Theory of Truth", auth.: Arthur N. Prior, Macmillan, 1969, p. 224."Correspondence Theory of Truth", in Stanford Encyclopedia of Philosophy .Thomas Aquinas, Summa Theologiae, I. Q.16, A.2 arg. 2. Akvinski je također ponovio teoriju kao: "Za sud se kaže da je istinit kada je u skladu sa vanjskom stvarnošću"."Correspondence Theory of Truth", in Stanford Encyclopedia of Philosophy (citat iz De Veritate Q.1, A.1–3 i Summa Theologiae, I. Q.16).
Koherencija Za teorije koherentnosti općenito, istina zahtijeva pravilno uklapanje elemenata unutar cijelog sistema. Međutim, vrlo često se smatra da koherentnost implicira nešto više od jednostavne logičke konzistentnosti; često postoji zahtjev da propozicije u koherentnom sistemu daju međusobnu podršku jedne drugima. Tako, na primjer, kompletnost i sveobuhvatnost osnovnog skupa koncepata je kritičan faktor u ocjenjivanju valjanosti i korisnosti koherentnog sistema.Immanuel Kant, for instance, assembled a controversial but quite coherent system in the early 19th century, whose validity and usefulness continues to be debated even today. Similarly, the systems of Leibniz and Spinoza are characteristic systems that are internally coherent but controversial in terms of their utility and validity. Prožimajuće načelo teorija koherentnosti jeste ideja da je istina prvenstveno svojstvo čitavih sistema propozicija i da se može pripisati pojedinačnim propozicijama samo prema njihovoj koherentnosti sa cjelinom. Među nizom perspektiva koje se obično smatraju teorijom koherentnosti, teoretičari se razlikuju po pitanju da li koherentnost uključuje mnoge moguće prave sisteme mišljenja ili samo jedan apsolutni sistem.
Pragmatična Tri najuticajnija oblika pragmatične teorije istine uveli su na prijelazu iz 20. vijeka Charles Sanders Peirce, William James i John Dewey. Iako postoje velike razlike u gledištima među ovim i drugim zagovornicima pragmatičke teorije, zajedničko im je da se istina provjerava i potvrđuje rezultatima provođenja nečijih koncepata u praksi.Encyclopedia of Philosophy, Vol. 5, "Pragmatic Theory of Truth", 427 (Macmillan, 1969).
Konstruktivistička Društveni konstruktivizam smatra da je istina konstruisana društvenim procesima, da je historijski i kulturno specifična, i da je djelimično oblikovana kroz borbu za moć unutar zajednice. Konstruktivizam gleda na svo naše znanje kao na "konstruisano", jer ono ne odražava nikakve vanjske "transcendentne" stvarnosti (kao što bi čista teorija korespondencije mogla smatrati). Umjesto toga, percepcije istine se posmatraju da su zavisne od konvencije, ljudske percepcije i društvenog iskustva. Konstruktivisti vjeruju da su reprezentacije fizičke i biološke stvarnosti, uključujući rasu, seksualnost i rod, društveni konstrukti.
Konsenzualna Teorija konsenzusa smatra da je istina ono oko čega je dogovoreno, ili u nekim verzijama, može doći do dogovora, od strane neke određene grupe. Takva grupa može uključivati sva ljudska bića ili njihov podskup koji ima više od jedne osobe.
Među sadašnjim zagovornicima teorije konsenzusa kao korisnog tumačenja koncepta "istine" jeste filozof Jürgen Habermas.See, e.g., Habermas, Jürgen, Knowledge and Human Interests (English translation, 1972). Habermas smatra da je istina ono oko čega bi se dogovorili u idealnoj govornoj situaciji.See, e.g., Habermas, Jürgen, Knowledge and Human Interests (English translation, 1972), esp. Part III, pp. 187 ff. Među trenutnim jakim kritičarima teorije konsenzusa je filozof Nicholas Rescher.Rescher, Nicholas, Pluralism: Against the Demand for Consensus (1995).
Minimalistička
Deflatorna Savremeni razvoj u oblasti filozofije rezultirao je pojavom nove teze: da pojam istina ne označava stvarno svojstvo rečenica ili prijedloga. Ova teza je djelimično odgovor na uobičajenu upotrebu predikata istine (npr. da je neka određena stvar "...tačna") koja je bila posebno rasprostranjena u filozofskom diskursu o istini u prvoj polovini 20. vijeka. Sa ove tačke gledišta, tvrditi da je "'2 + 2 = 4' istina" logički je ekvivalentno tvrdnji da je "2 + 2 = 4", a fraza "je istina" je potpuno neopisiva u ovom i svakom drugom kontekstu. U običnom govoru, predikati istine se obično ne čuju i to bi se protumačilo kao neobična pojava da neko koristi predikat istine u svakodnevnom razgovoru kada tvrdi da je nešto istina.
Performativna P. F. Strawsonu se pripisuje performativna teorija istine koja smatra da je reći "'Snijeg je bijel je istina" znači izvesti govorni čin signaliziranja nečijeg slaganja s tvrdnjom da je snijeg bijel (slično kao klimanje glavom u znak slaganja). Ideja da su neke izjave više akcije nego komunikacijski iskazi nije tako čudna kao što se može činiti. Na primjer, kada vjenčani par kaže "Da" u odgovarajućem trenutku na vjenčanju, oni obavljaju čin da drugu osobu uzimaju za svog zakonitog bračnog druga. Oni sebe ne opisuju da uzimaju drugoga, već to zapravo čine (možda je najtemeljnija analiza takvih „ilokutivnih činova“ J. L. Austin-ova, „Kako raditi stvari riječima“J. L. Austin, "How to Do Things With Words". Cambridge: Harvard University Press, 1975).
Redundancija i srodnost Prema redundantnoj teoriji istine, tvrdnja da je izjava istinita potpuno je ekvivalentna tvrdnji same izjave. Na primjer, iznošenje tvrdnje da "Snijeg je bijel je istina" je ekvivalentno tvrdnji "Snijeg je bijel". Teoretičari redundantnosti iz ove premise zaključuju da je istina redundantni koncept; to jest, to je samo riječ koja se tradicionalno koristi u razgovoru ili pisanju, općenito za isticanje, ali ne i riječ koja se zapravo izjednačava s bilo čim u stvarnosti. Ova teorija se obično pripisuje Franku P. Ramseyu, koji je smatrao da upotreba riječi kao što su činjenica i istina nije ništa drugo do zaobilazni način potvrđivanja tvrdnje i da je tretiranje ovih riječi kao odvojenih problema u izolaciji od prosuđivanja bilo samo „jezička zbrka".Ramsey, F.P. (1927), "Facts and Propositions", Aristotelian Society Supplementary Volume 7, 153–70. Reprinted, pp. 34–51 in F.P. Ramsey, Philosophical Papers, David Hugh Mellor (ed.), Cambridge University Press, Cambridge, 1990Le Morvan, Pierre. (2004) "Ramsey on Truth and Truth on Ramsey", The British Journal for the History of Philosophy 12(4), pp. 705–18.
Filozofski skepticizam Filozofski skepticizam je općenito svaki upitni stav ili sumnja prema jednom ili više stavki znanja ili vjerovanja koji svojim tvrdnjama i propozicijama pripisuju istinu. Primarni cilj filozofskog skepticizma je epistemologija, ali se može primijeniti na bilo koju domenu, kao što je natprirodno, moral (moralni skepticizam) i religija (skepticizam o postojanju Boga).
Pluralistički