Kir II (perzijski: Kuruš; 599. p. n. e – 530. p. n. e), poznatiji kao Kir Veliki, bio je kralj Perzije i osnivač Ahemenidskog Carstva. Tokom svoje vladavine proširio je carstvo na veći dio jugozapadne i centralne Azije, od Egipta i Bosfora na zapadu sve do rijeke Ind na istoku, i stvorio prvo i najveće carstvo antičkog doba. Tokom tri decenije vladavine, ovaj vladar je pobijedio i pokorio neka veća kraljevstva tog doba, uključujući Mediju, Lidiju i Babilon, a vodio je vojne ekspedicije i u centralnu Aziju gdje je pokorio sve narode. Ipak, nije išao u pohode na afrički Egipat ili evropsku Grčku kao kasnije Kambiz II i Darije I Veliki. Prema Herodotu, poginuo je u bici protiv Skita u ljeto 530. ili 529. p. n. e. Naslijedio ga je sin Kambiz II koji je osvojio Egipat tokom kratke vladavine. Kir (Cyrus) je bio sljedbenik zoroastrijske religije. Osim jakog uticaja na iransku historiju, Kir je snažno uticao i na judaizam, ljudska prava, politiku, vojnu strategiju te uopšte na istočnu i zapadnu civilizaciju.
Uvod
Etimologija
Riječ Cyrus je latinska odnosno grčka izvedenica staroperzijskog imena Kuruš. Antički historičari Ktezije i Plutarh navode kako je Cyrus dobio ime od riječi Kuros što znači sunce odnosno „poput sunca“, spominjući vezu sa perzijskom imenicom za sunce (Khor) uz koju stoji sufiks -vash što znači „sličnost“. Ipak, neki moderni historičari poput Karla Hoffmanna i Rüdigera Schmitta iz Encyclopedia Iranice navode kako ime znači „verbalni pobjednik“.
U modernoj Perziji, Cyrus se uvijek podrazumijevao kao Kurošé Kabir ili Kurošé Bozorg, što je perzijska izvedenica od imena Kir Veliki. U Bibliji, poznat je pod jednostavnim imenom Koresh, dok je moguće da se i u Kuranu spominje kao „Dhul-Qarnayn“ koji je pokorio istočne i zapadne zemlje.
Historija dinastije
mini|250px|desno|Djetinstvo Kira Velikog, Sebastiano Ricci (1706.-1708.)
U skladu sa herojima drugih kultura i osnivačima velikih carstava, tradicionalna predaja o Kirovoj porodici je vrlo bogata. Prema Herodotu, Kir je bio unuk medijskog kralja Astijaga odgojen u skromnoj pastirskoj porodici. Po drugoj priči, bio je sin siromašnih roditelja i radio je na medijskom dvoru. Te priče su kontradiktorne Kirovim ličnim svjedočenjima prema kojima je naslijedio tron od svoga oca, djeda i pradjeda.
Od 10-15 perzijskih plemena, Kir potiče iz okoline grada Pasargada, iz porodice Ahemenida. Prije nego što je ujedinio Perzijce i Medijce unutar jednog carstva, bio je kralj Perzije te je po kraljevskoj lozi polagao pravo na tron Anšana, koje je bilo vazalno kraljevstvo unutar Medijskog Carstva, a prostiralo se u današnjoj provinciji Fars u jugozapadnom Iranu. Na tom području Kir će kasnije osnovati Pasargad, budući glavni grad ahemenidskog carstva.
Dinastiju je najvjerovatnije osnovao Ahemen oko 700. p. n. e., kojeg je naslijedio sin TeispAchemenet.com. Prema zapisima, poslije Ahemenove smrti na tron su došla dva njegova sina, Kir I od Anšana i Arijaramna od Perzije. Njih su naslijedili njihovi sinovi Kambiz I od Anšana odnosno Aršam od Perzije. Ipak, autentičnost tih antičkih zapisa se dovodi u pitanje s obzirom na složenost i nepouzdanost izvora o Kirovim precima.
Kambiz I se prema Herodotu smatra plemićem a ne kraljem, a izvori govore kako se oženio princezom Mandanom, kćerkom lidijske princeze Arijene i Astijaga, vladara Medijskog carstva. Iz navedenog braka rođen je samo jedan sin, Kir II, poznat kao Kir Veliki, koji je dobio ime prema djedu.
Prema Kteziju, Kir Veliki oženio je Astijagovu kćerku po imenu Amitis, što izgleda nelogično, jer bi tada ona bila i njegova žena i ujna. Vjerovatno objašnjenje je da se Astijag prethodno oženio još jednom ženom koja mu je rodila Mandanu, dok je Amitis bila kćerka Kijaksara, odnosno Astijagova sestra. Kirova prva žena Kasandana, je jednako zagonetna. Prema Herodotu i Behistunskim natpisima, rodila je Kiru najmanje dva sina, Kambiza II i Smerdisa. Oba sina kasnije su posebno vladala Perzijom na kratko vrijeme. Kir je imao i kćerke ArtistonuAtosa, Livius.org i Atosu koja će se kasnije udati za Darija I. Ovo će poslije biti značajno, jer će Atosa roditi Kserksa I, Darijevog nasljednika.
Rani život Najpoznatiji datumi Kirova rođenja su 600.-599. p. n. e. prema Tori ili 575.-576. p. n. e. prema modernim procjenama. Malo je toga poznato o njegovom djetinjstvu i ranom životu s obzirom na nedostatak izvora odnosno na njihovo oštećenje ili gubitak.
Herodotova priča o Kirovom ranom životu liči na legendi o napuštenoj djeci poput Edipa, Mojsija ili Romula i Rema koja se kasnije bore za kraljevski tron. Kirov nadređeni bio je njegov djed Astijag, vladar moćnog Medijskog carstva.
Poslije Kirovog rođenja, Astijag je imao san koji je njegov sveštenik protumačio kao znak da će ga njegov unuk zbaciti sa prijestolja. Svom naredniku Harpagu je naredio da ubije dijete. Harpag, kome moral nije dopustio da ubije novorođenče, pozvao je kraljevskog pastira Mitradata iz planinske regije pokraj granice sa Saspirom i naredio mu da ostavi dijete da umre u planinama. Srećom, pastir i njegova žena Cina su se sažalili nad njim te su ga prisvojili i odgojili kao svoje dijete, dok su svoje mrtvorođenče pokazali Harpagu kao Kira.
Kad je Kiru bilo deset godina, Herodot tvrdi da je bilo očito da Kir nije bio pastirov sin jer se ponašao previše gospodski. Nakon što je Kir u dječjoj igri bičevao sina medijskog plemića ArtembaraHerodot, I. 114., kralj Astijag je ispitao dječakaHerodot, I. 115. i otkrio da su vrlo slični jedan drugomHerodot, I. 116.. Astijag je tada zatražio od Harpaga da objasni što je učinio s djetetom, i nakon što mu je ovaj priznao da nije ubio novorođenče, kralj ga je prevario pozivom na banket gdje mu je poslužio vlastitog sina. Astijag je bio popustljiv prema Kiru, pa je dozvolio da se vrati svojim biološkim roditeljima, Kambizu i Mandani. Iako se smatra kako je Herodotova priča samo legenda, ona ipak daje uvid u likove iz Kirovog ranog života.
Uspon i vojni pohodi
Medijsko kraljevstvo mini|350px|desno|Medijsko, lidijsko i babilonsko kraljevstvo uoči Kirovih osvajanja.
Nakon što mu je umro otac 552. p. n. e, Kir je naslijedio oca na mjestu kralja Anšana. Ipak, on time nije još postao nezavisni vladar. Kao i njegovi prethodnici, morao je priznati vrhovnu vlast Medije. U doba Astijagove vladavine, Medijsko carstvo se prostiralo na veći dio antičkog Bliskog istoka, od maloazijske Lidije na zapadu do plemena Parta i Perzijanaca na istoku.
U Herodotovoj verziji, motivisan osvetom, Harpag je uvjerio Kira da pobuni Perzijance protiv njihovih nadređenih, Medijaca. Doduše, vrlo je vjerovatno da su Harpag i Kir zajedno vodili pobunu zbog neslaganja s Astijagovom politikom. Od početka perzijskog ustanka u ljeto 553. ili 552. p. n. e. i prvih bitaka u 552. p. n. e., Kir je uz Harpagovu pomoć vodio svoju vojsku protiv Medijaca sve dok nije pao glavni grad Ekbatana 549. p. n. e., čime je i samo Medijsko carstvo konačno bilo osvojeno.
Iako se čini da je Kir prihvatio medijsku krunu, godine 546. p. n. e. službeno je zamijenio titulu proglasivši se kraljem Perzije. Aršam, koji je bio vladar Perzije pod Medijcima, zbog Kirovog čina je morao odstupiti. Njegov sin Histasp, inače Kirov drugi rođak, proglašen je satrapom Partie i Frigije. Aršam će poživjeti još dovoljno dugo da na prijestolju vidi svog unuka Darija I Velikog, koji je postao šah (car) nakon smrti oba Kirova sina.
Kirovo pokoravanje Medije pokrenulo je niz njegovih ratova. Astijag je bio saveznik sa šurjakom Krezom od Lidije, Nabonidom od Babilona i Amazisom II od Egipta, koji su namjeravali udružiti snage protiv Kira.
Lidijsko kraljevstvo i Mala Azija mini|300px|desno|Lidijsko kraljevstvo na zapadu Male Azije
Precizni datumi osvajanja Lidije su nepoznati, ali se pretpostavlja da su se dogodili između Cyrusovog pokoravanja Medijskog kraljevstva (550. p. n. e) i osvajanja Babilona (539. p. n. e). U prošlosti je bilo uobičajeno uzimanje 547. p. n. e. kao godine pada Lidije prema citatima iz Nabonidovih hronika, iako ovi podaci nisu pouzdaniThe Median "Empire", the End of Urartu and Cyrus' Campaign in 547 B.C. (Nabonidus Chronicle II 16) by Robert Rollinger (Innsbruck). Lidijci su prvi napali perzijski grad Pteriju u Kapadokiji. Krez je postavio opsadu grada, i potom odveo stanovnike u ropstvo. U međuvremenu, Perzijanci su pozvali stanovništvo Jonije, koji su pripadali Lidijskom kraljevstvu, da se pobune protiv svog vladara. Ponuda je odbačena, zbog čega je Kir okupio vojsku i krenuo u vojni pohod u Lidiju prilikom kog su mu se putem pridruživali mnogi narodi. Bitka kod Pterije završila je neriješenim rezultatom, pri čemu su obje strane prije zalaska sunca doživjele velike gubitke. Lidijski kralj Krez povukao se u Sard sljedećeg jutra.
mini|lijevo|Lidijski kralj Krez na slici Krezov dar od Claude Vignona iz 1629.
Za vrijeme boravka u Sardu, Krez je poslao apel svojim saveznicima da pošalju pomoć Lidiji. Ipak, pred kraj zime prije nego što su se Krezovi saveznici mogli okupiti, Kir je ušao duboko u Lidiju i opkolio Kreza u glavnom gradu Sardu. Nešto prije konačne bitke kod Timbre između Kira i Kreza, Harpag je savjetovao Kira da postavi svoje deve ispred vojnika, što je trebalo uplaštiti lidijske konje koji nisu navikli na miris deva. Strategija je uspjela i lidijska konjica se razbježala, a Kir je porazio i zarobio Kreza nakon opsade Sarda. Glavni lidijski grad bio je u Kirovim rukama, što je značilo konačan pad Lidijskog kraljevstva. Prema Herodotu, Kir je poštedio Krezov život i uzeo ga kao savjetnika, što je protivno nekim prevodima Nabonidovih hronika u kojima se navodi kako je lidijski kralj bio pogubljen.
Prije nego što se vratio u glavni grad, Kir je Lidijcu po imenu Paktije povjerio da prenese Krezovo blago u Perziju. Ali, ubrzo nakon Kirovog odlaska, Paktije je zakupio plaćenike i izazvao pobunu u Sardu protiv perzijskog satrapa (lidijskog upravnika) Tabala. Kir je tada poslao Mazara, jednog od svojih vojskovođa da uguši pobunu, ali da dovode Paktija živog. Prilikom dolaska Mazara u Lidiju, Paktije je pobjegao u Joniju gdje je zakupio plaćenike s kojima je napao grčke gradove Magneziju i Prijenu, gdje je uhvaćen i poslat nazad u Perziju da ga kazne.
Mazar je nastavio sa osvajanjem Male Azije, ali je umro iz nepoznatih razloga prilikom ekspedicije u Joniji. Kir je tada poslao Harpaga da dovrši Mazarevo osvajanje Male Azije, a on je osvojio Liciju, Ciliciju i Feniciju, koristeći posebne opsadne tehnike za probijanje gradskih zidina koje su bile nepoznate Grcima. Sa osvajanjima je završio oko 542. p.ne. i vratio se u Perziju.
Novobabilonsko kraljevstvo mini|desno|300px|Novobabilonsko carstvo oko 540. p. n. e., uoči Kirovog osvajanja
Godine 539. p. n. e. Kir je osvojio Elam i glavni grad kraljevstva SusuSome Thoughts on Neo-Elamite Chronology, Jan Tavernier. Pred kraj juna iste godine, njegova vojska pod komandom Gubarua, guvernera Guteje, napala je Opis na rijeci Tigris i porazila babilonske snage.
Do 10. novembra, grad Sipar je pokoren bez borbe jer njegovi stanovnici gotovo da nisu ni pružali otpor. Vjerovatno je da se Kir upustio u pregovore s babilonskim generalima i tako dogovorom izbjegao oružani sukob. Babilonski kralj Nabonid je boravio u gradu u to vrijeme, ali je ubrzo pobjegao u glavni grad Babilon koji nije godinama posjećivao.
Dva dana poslije, 12. novembra prema julijanskom, odnosno 7. novembra prema gregorijanskom kalendaru, Gubarove trupe ušle su u Babilon u kojem nije zabilježen otporQuelques éléments concernant la prise de Babylone par Cyrus, Gauthier Tolini. Herodot objašnjava da su Perzijanci nasamarili Babilonce time što su preusmjerili tok Eufrata u sporedni kanal zbog čega je dubina vode pala dovoljno nisko da su se perzijski vojnici koritom rijeke provukli ispod odbrambenih prepreka u centar grada. Ubrzo nakon, 29. novembra, Kir je lično ušao u grad Babilon i zarobio Nabonida.