Zaboravljanje je proces smanjenja dostupnosti ili gubitka sposobnosti prisjećanja informacija koje su prethodno bile naučene ili pohranjene u pamćenju. Može se odnositi na informacije pohranjene u kratkoročnom i dugoročnom pamćenju, a očituje se u nemogućnosti ili otežanom prisjećanju ranije naučenog sadržaja. Poteškoće s prisjećanjem, učenjem i zadržavanjem novih informacija među najčešćim su kognitivnim pritužbama kod starih osoba.
Zaboravljanje je sastavni dio funkcionisanja pamćenja i ne znači nužno da je određena informacija trajno izgubljena. Nemogućnost njenog prisjećanja može biti posljedica slabljenja ili promjene memorijskog traga, ali i nemogućnosti njegovog uspješnog prizivanja. Učestalije ponavljanje i obnavljanje naučenog sadržaja može poboljšati njegovo zadržavanje, između ostalog i podsticanjem prijenosa informacija u dugoročno pamćenje.
Krivulje zaboravljanja pokazuju odnos između količine zapamćenih informacija i vremena proteklog od njihovog učenja. Istraživanja su pokazala da se zaboravljanje najčešće odvija brže neposredno nakon učenja, nakon čega se njegova stopa postepeno smanjuje.
Zaboravljanje se može javiti kao dio normalnog funkcionisanja pamćenja, ali i kao posljedica različitih patoloških stanja. Normalno zaboravljanje predstavlja uobičajeno smanjenje dostupnosti ranije naučenih informacija, dok patološko zaboravljanje može biti povezano s poremećajima pamćenja, neurološkim bolestima, psihičkim poremećajima ili drugim stanjima koja utječu na kognitivno funkcionisanje.
Pregled
Nemogućnost prisjećanja nekog događaja ne znači nužno da je taj događaj trajno zaboravljen. Istraživanja su pokazala da određene zdravstvene navike mogu u određenoj mjeri smanjiti učestalost zaboravljanja. Jedan od najjednostavnijih načina očuvanja zdravlja mozga i smanjenja zaboravljanja jeste održavanje tjelesne aktivnosti i redovno vježbanje. Fizička aktivnost važna je jer doprinosi općem zdravlju organizma. Kada je tijelo zdravo, zdravije je i funkcionisanje mozga. Istraživanja su pokazala da su starije odrasle osobe koje su bile fizički aktivnije imale manje epizoda zaboravljanja u odnosu na one koje su bile manje aktivne. Zdrava ishrana također može doprinijeti očuvanju zdravlja mozga i zdravijem procesu starenja, što može biti povezano s manjom učestalošću zaboravljanja.
Historija
Jedan od prvih psihologa koji je sistematski proučavao mehanizme zaboravljanja bio je njemački psiholog Hermann Ebbinghaus, koji je svoja istraživanja objavio 1885. U eksperimentima je koristio sebe kao jedinog ispitanika te je učio nizove besmislenih slogova od tri slova, sastavljenih od dva suglasnika i jednog samoglasnika. Nakon različitih vremenskih razmaka ponovo je učio iste nizove i mjerio vrijeme potrebno za njihovo ponovno savladavanje. Na osnovu tih mjerenja utvrdio je da se zaboravljanje odvija pravilno i predvidljivo: najbrže je neposredno nakon učenja, a zatim se njegova stopa postepeno smanjuje. Rezultati njegovih istraživanja poznati su kao Ebbinghausova krivulja zaboravljanja. Iako su njegove eksperimentalne metode bile jednostavne prema savremenim metodološkim standardima, osnovni obrazac zaboravljanja koji je utvrdio potvrđen je i kasnijim istraživanjima.
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća zaboravljanje se počelo proučavati i iz drugih teorijskih perspektiva. Psiholog Sigmund Freud razvio je koncept prema kojem se određene misli, osjećaji i sjećanja mogu nesvjesno potiskivati iz svijesti kao način suočavanja s neprihvatljivim ili uznemirujućim sadržajima. Taj proces nazvao je "potiskivanje" (, ).
Ideja o potiskivanju kasnije je postala predmet brojnih naučnih rasprava, posebno u kontekstu traumatskih iskustava. Postoje neslaganja među istraživačima o tome da li se potiskivanje zaista javlja i koliko je često. U savremenoj psihologiji postojanje potpunog nesvjesnog potiskivanja i dalje je predmet rasprave, a takav se oblik zaboravljanja smatra rijetkim.
Razvoj eksperimentalne psihologije sredinom 20. stoljeća doveo je do novih modela kojima se nastojalo objasniti kako se informacije pohranjuju i gube iz različitih sistema pamćenja. Među značajnijim modelima bio je modalni model pamćenja, koji su Richard Atkinson i Richard Shiffrin predložili 1968. Model razlikuje tri sistema pamćenja: senzorno pamćenje, kratkoročno pamćenje i dugoročno pamćenje. Prema ovom modelu, svaki sistem razlikuje se prema kapacitetu i trajanju zadržavanja informacija, pa se i brzina zaboravljanja razlikuje u zavisnosti od sistema u kojem je informacija pohranjena. Informacije u senzornom pamćenju zadržavaju se svega nekoliko sekundi, dok se u kratkoročnom pamćenju zadržavaju približno 20 sekundi. Informacije pohranjene u dugoročnom pamćenju mogu ostati dostupne od nekoliko minuta do nekoliko desetljeća, ali njihovo prisjećanje može biti otežano ili onemogućeno ako procesi prizivanja ne uspiju.
U savremenoj terminologiji, kada je riječ o neželjenim sjećanjima, motivisano zaboravljanje obuhvata različite procese kojima se smanjuje dostupnost određenih sadržaja u pamćenju. Među njima se razlikuju nesvjesno potiskivanje, čije je postojanje i dalje predmet rasprave, i svjesno potiskivanje misli.
Mjerenje
Zaboravljanje se može mjeriti na različite načine, a svi se oni zasnivaju na sposobnosti prisjećanja ili prepoznavanja prethodno naučenih informacija.
Prisjećanje
Kod ovog načina mjerenja od ispitanika se traži da se prisjeti prethodno naučenog materijala. Ispitaniku se najprije predstavi lista informacija koje treba zapamtiti. Nakon određenog vremena prikazuje mu se ista lista zajedno s dodatnim informacijama, a od njega se traži da prepozna informacije koje su se nalazile na prvobitnoj listi. Što je veći broj informacija koje ispitanik prepozna, to je manji stepen zaboravljanja.
Slobodno prisjećanje i varijante
Slobodno prisjećanje osnovni je eksperimentalni postupak koji se koristi za proučavanje ljudskog pamćenja. U zadatku slobodnog prisjećanja ispitaniku se, jedna po jedna, predstavljaju informacije koje treba zapamtiti. Na primjer, istraživač može naglas pročitati listu od 20 riječi, pri čemu se nova riječ ispitaniku prezentuje svake četiri sekunde. Nakon predstavljanja cijele liste, od ispitanika se traži da se prisjeti što većeg broja riječi i zapiše ih. Ovaj postupak naziva se slobodnim prisjećanjem jer ispitanik može navesti zapamćene informacije bilo kojim redoslijedom.
Prisjećanje uz pomoć podražaja
Prisjećanje uz pomoć podražaja predstavlja varijantu slobodnog prisjećanja pri kojoj se ispitaniku daju naznake ili drugi podražaji kako bi se povećala vjerovatnoća prisjećanja određene informacije. Ti podražaji obično nisu bili prisutni tokom faze učenja. Stepen zaboravljanja može se procijeniti na osnovu broja podražaja koje ispitanik ne uspije iskoristiti ili broja podražaja potrebnih da bi se izazvalo odgovarajuće ponašanje.
Metoda ponovnog učenja
Ovom metodom zaboravljanje se mjeri na osnovu količine dodatnog učenja potrebnog da se dostigne prethodno dostignuti nivo uspješnosti. Njemački psiholog Hermann Ebbinghaus (1885) koristio je ovu metodu na sebi. Pamtio je liste besmislenih slogova sve dok ih nije mogao dvaput uzastopno ponoviti bez greške. Nakon određenog vremenskog intervala ponovo je učio istu listu i mjerio vrijeme potrebno za ponovno dostizanje prethodnog nivoa uspješnosti. Ako mu je za ponovno učenje bilo potrebno manje vremena, zaključivao je da je došlo do manjeg zaboravljanja. Njegov eksperiment bio je među prvim sistematskim istraživanjima zaboravljanja.
Prepoznavanje
Kod mjerenja prepoznavanjem ispitaniku se najprije predstavi lista riječi koje treba zapamtiti. Nakon toga mu se prikazuje ista lista zajedno s dodatnim informacijama, a od njega se traži da prepozna informacije koje su bile sadržane na prvobitnoj listi. Što je veći broj informacija koje ispitanik prepozna, to je manji stepen zaboravljanja.
Teorije zaboravljanja
U psihologiji se izdvajaju četiri glavne teorije kojima se nastoji objasniti proces zaboravljanja. Jedna od njih jeste teorija zaboravljanja zavisnog od znakova za prisjećanje, dok se ostala objašnjenja odnose na interferenciju, potiskivanje te organske promjene i oštećenja mozga.
Zaboravljanje zavisno od znakova za prisjećanje
Zaboravljanje zavisno od znakova za prisjećanje (također obuhvata zaboravljanje zavisno od konteksta) ili neuspjeh prizivanja predstavlja nemogućnost prisjećanja određene uspomene zbog nedostatka podražaja ili znakova koji su bili prisutni u trenutku njenog kodiranja. Kodiranje je prvi korak u stvaranju i pohranjivanju informacija. Uspješnost kodiranja u pamćenju može se procijeniti različitim testovima prizivanja, uključujući eksplicitne postupke, kao što je prisjećanje uz pomoć znakova, te implicitne postupke, kao što je dopunjavanje fragmenata riječi.
Prema ovoj teoriji, informacija ponekad nije trajno zaboravljena, nego je privremeno nedostupna zato što je nije moguće uspješno prizvati iz pamćenja. Odgovarajući znak za prisjećanje može omogućiti ponovno prizivanje te informacije. To se može prikazati poređenjem s traženjem knjige u biblioteci bez signaturnog broja, naslova, imena autora ili podatka o njenoj temi. Knjiga se i dalje nalazi u biblioteci, ali je bez tih znakova njeno pronalaženje malo vjerovatno.
Uspješan znak za prisjećanje treba biti povezan s načinom na koji je informacija prvobitno kodirana. Ako je, na primjer, tokom kodiranja posebna pažnja bila usmjerena na zvučne osobine neke riječi, znak koji se koristi pri njenom prisjećanju također treba biti povezan s njenim fonetskim karakteristikama. Informacija je u tom slučaju prisutna u pamćenju, ali nije lako dostupna bez navedenih znakova.
Uspješnost korištenja znakova za prisjećanje i vještine prizivanja mogu zavisiti i od dobi osobe. Iako su ove poteškoće uobičajene kod starijih odraslih osoba, to nije uvijek pravilo. Kada se informacije kodiraju i prizivaju tehnikom razmaknutog prizivanja (raspoređenog ponavljanja), to pomaže starijim osobama da uspješnije dohvate događaje pohranjene u pamćenju. Različita istraživanja ukazuju i na promjene pamćenja povezane sa starenjem. Posebno je utvrđeno smanjenje uspješnosti epizodičkog pamćenja s dobi, kao i veća sklonost zaboravljanju kada dvije informacije nisu pravilno povezane i kodirane.
Organski uzroci zaboravljanja
Zaboravljanje može nastati i kao posljedica fizioloških oštećenja ili degenerativnih promjena u mozgu. Takvi uzroci mogu dovesti do gubitka ranije pohranjenih informacija u dugoročnom pamćenju ili do poteškoća u kodiranju novih informacija. Među stanjima i procesima koji mogu biti povezani s takvim oblikom zaboravljanja jesu Alzheimerova bolest, amnezija, demencija, poremećaji procesa konsolidacije pamćenja te postepene promjene u funkcionisanju centralnog nervnog sistema povezane sa starenjem.
Teorija interferencije
Teorija interferencije polazi od pretpostavke da učenje novih informacija može dovesti do zaboravljanja ranije naučenog sadržaja zbog međusobnog ometanja i konkurencije između informacija. Prema ovoj teoriji, informacije pohranjene u pamćenju mogu se tokom kodiranja pomiješati ili povezati s drugim informacijama, što može dovesti do njihovog izobličenja ili otežanog prisjećanja.
Interferencija može nastati pod utjecajem velikog broja podražaja i informacija iz okruženja. Uobičajeno se razlikuju tri oblika interferencije: proaktivna, retroaktivna i izlazna interferencija. Proaktivna i retroaktivna interferencija predstavljaju suprotne smjerove međusobnog ometanja informacija.
Kod retroaktivne interferencije nove informacije ometaju prisjećanje ranije naučenih informacija, dok kod proaktivne interferencije ranije naučene informacije otežavaju prisjećanje novijih informacija. Ova vrsta interferencije posebno se može javiti kada su informacije međusobno slične. Izlazna interferencija je pojava u kojoj sam čin prisećanja nekih informacija otežava dosjećanje preostalih povezanih informacija.