Michael Caine (fon. Majkl Kejn), pravim imenom Maurice Joseph Micklewhite, britanski je filmski i pozorišni glumac. Uz Jacka Nicholsona jedan je od glumaca koji je imao nominacije za Oscara u svakoj deceniji počevši od 1960-ih, pa sve do 2000-ih. Godine 2000. odlikovan je ordenom viteza od kraljice Elizabete II kao priznanje za doprinos filmskoj umjetnosti.
Dobitnik je dvaju Oscara u kategoriji najbolje sporedne muške uloge 1987 (Hannah i njene sestre) te 2000 (Kućna pravila).Michael Caine, amctv.com ; pristupljeno: 11. 7. 2015.
Rane godine thumb|right|Plava ploča postavljena 2003. koja obilježava Caineovo mjesto rođenja – bolnicu "St. Olave" Njegov otac, koji se također zvao Maurice, služio je sedam godina u Kraljevskoj artiljeriji u Indiji da bi se vratio u domovinu i vjenčao s Ellen Burchell. U vrijeme rođenja Mauricea mlađeg otac je bio nezaposlen, ali je uskoro dobio posao kao nosač na ribljoj pijaci Billingsgate, gdje su članovi porodice Micklewhite radili gotovo 200 godina.
Ubrzo nakon njegovog rođenja Maurice i Ellen se sele iz jednosobnog u dvosobni stan.
Kao dječak iskusio je Drugi svjetski rat. 1940. prvo su padale bombe sa padobranima, a zatim zastrašujuće doodlebugs i konačno ubojite V-2 rakete. Maurice stariji bio je pozvan nazad u Kraljevsku artiljeriju, da bi se vratio nakon nesreće u Dunkirku, a zatim opet odlazi da se pridruži 8. armiji u Sjevernoj Africi. Neće ga vidjeti za još četiri godine. Ellen odvodi Maurica juniora i njegovog brata Stanleya na selo na kraće vrijeme, da bi se napokon naselili u napuštenu farmu u Norfolku. Za Mauricea život ovdje je bio fantastičan. Radio bi na farmi, jeo zdravu hranu i dosta vremena provodio na svježem zraku. Pošto je SAD ušao u rat, oni osnivaju baze po cijelom Norfolku. Maurice se pridružuje ostaloj djeci koja su se družila s Amerikancima. On je kasnije tvrdio da je tada otkrio da su oni velikodušni i tolerantni ljudi, i odrasta uz želju da jednog dana posjeti tu zemlju.
Kao i njegov otac, Maurice mlađi je bio slabog obrazovanja, ali jako bistar, a njegova inteligencija je uočena od strane lokalne učiteljice, jedne gospođice Linton. Oduševljena što ima barem jednog od njenih učenika da osvoji stipendiju za gimnaziju, uzela je dječaka pod svoje okrilje, ohrabrivala ga da čita, te mu davala dodatne sate učenja. Stipendija dovodi Mauricea na Hackney Down Grocers židovsku školu koja je evakuirana u Norfolk.
1946. porodica se vraća nazad u London, gdje zatječu mnogo ruševina. Maurice mlađi počinje ići u lokalno kino, gdje upija uglavnom američke avanture. Bilo mu je tek 12 godina, i već je tada odlučio da se pridruži svojim junacima s ekrana, te posjećuje knjižnicu i čita knjige o glumi i sebe uči da ne trepti očima dugo vremena.
Maurice odlazi u Clubland, na Walworth Road-u. Ovo je bila ustanova za obrazovanje mladih koju je vodio velečasni Jimmy Butterworth i što je bilo kao odskočna daska za talentovanu djecu južnog Londona, od kojih većina nije imala pristup umjetnosti i kulturi. Maurice je sasvim slučajno započeo s glumom tamo. Isprva je igrao košarku ali mu to nije išlo od ruke. Zaljubljuje se u jednu djevojčicu, i dok je zurio kroz prozor vrata prateći nju, previše se naslanja na vrata i upada u salu. Međutim, bio je pozvan od strane nastavnika da ostane što je on i učinio, i tako pohađa svoju prvu dramsku lekciju. To je bio njegov prvi ozbiljan korak na putu prema Hollywoodu.
Njegova prva uloga je bila uloga robota u komadu RAR koju je napisao češki pisac Karel Čapek. Alec Reed ga uzima pod svoje okrilje, te uči historiju i tehniku filma; pokazuje mu 16mm nijeme filmove nedjeljom navečer. Alec je pravio dokumentarce o klupskim putovanjima i Maurice radi kao njegov pomoćnik na izletu u Guernsey, i tako se njegovo ime pojavljuje po prvi put na filmskom platnu. Dok je još uvijek bio član Clublanda, Maurice se pojavljuje na premijeri David Leanovog klasika Velika očekivanja. Kao za nagradu, organizatori su pitali da li iko u gužvi slavi svoj rođendan, Maurice se javio i tako je bio pozvan da popije čaj s Anthonyjem Wagerom, tadašnjom mladom zvijezdom filma.
1949. Maurice napušta školu i postaje kurir u filmskoj kompaniji Peak Films, koja je bila specijalizirana za 8mm filmove o londonskim znamenitostima za turiste. Povremeno mu je bilo dopuštano da pomaže pri snimanju scena, i učio je oko rasvjete i elektrike ali biva izbačen zbog pušenja u WC-u.Michael Caine - Biography, talktalk.co.uk; pristupljeno: 11. 7. 2015.
Vojna služba i Korejski rat Sa 18 godina Maurice se pridružuje Kraljevskoj regimenti u kasarnoj blizu Guildforda. Nakon intenzivne obuke odlazi u Iserlohn, gradić jugoistočno od Dortmunda. Nakon gotovo 12 mjeseci, Maurice dobija ponudu da nastavi službu u Koreji; britanci se pridružuju amerikancima tamo 1950. Nakon šest sedmica putovanja brodom stiže na Kure južni rt u Japanu a nakon dvije sedmice treninga prelazi u Pusan, Južna Koreja. Maurice i njegovi suborci su vrlo brzo poslati na front, do 38. paralele koja dijeli Sjevernu i Južnu Koreja, gdje su se stacionirali na oko kilometar od kineskih linija. Tokom svoje prve noćne straže, Maurice je svjedok kineskog napada sa lijevog boka. Kao najbolje obrazovani član svog voda, "Mick" (kako su ga zvali) bio je tretiran sa poštovanjem, a čitao je i pisao pisma za svoje drugove.
Njegov drugi odlazak na ratište poklopio se sa glavnom kineskom ofanzivom. Sjeća se patrole na ničijoj zemlji noću, kad je njegova jedinica bila odsječena od svojih linija od strane kineskih vojnika i tu je proveo strašne, beskrajne sate u tami čekajući na neprijatelja.
1952. je demobiliziran i vraća se kući.
Glumački poziv Dobio je posao u tvornici maslaca gdje priča o svojoj glumačkoj ambiciji radnom kolegi koji ga savjetuje da čita magazin o pozorištu. To je i učinio, i javlja se na oglas za pomoćnika menadžera pozornice koji također mora igrati i manje uloge. Izjašnjava se kao Michael Scott i šalje fotografiju pod ovim novim nadimkom.
Ubrzo ga je pozvao na razgovor Alwyn D. Fox, vlasnik pozorišta i Maurice dobija posao. Dobija svoju prvu ulogu na pozornici, kao policajac koji ubija negativca na samom kraju komada. Zatim dobija ulogu zavodnika, koji napija nevinu djevojku kako bi je iskoristio. Sada kao profesionalni glumac, Maurice počinje dobivati sve bolje uloge. A onda je sve pošlo po zlu. Jednom tokom subotnje matineje srušio se i dobio je dijagnozu teške i neizlječive malarije. Mislio je da je sve bilo gotovo. On je pozvao Alwyna Foxa i pitao ako može da se vrati. Na njegovu radost Fox se složio.
Srećom za Mauricea, veliki broj britanskih vojnika koji su patili od malarije bio je povod za veliko istraživanje o toj bolesti. Odjednom se našao pozvan u vojnu bolnicu u Roehampton gdje je bio iznenađen kad je vidio mnoge iz njegovog voda u Koreji, koji su svi patili od iste bolesti. Zajedno su bili podvrgnuti eksperimentu u kojem su se koristile nove vrste lijekova. Na sreću, svi su bili izliječeni, a njihov životni vijek se vratio u normalu. Michael naziva Alwyna Foxa još jednom ali nažalost, tokom njegovog boravka u bolnici pozorište je propalo i on se više nikada neće čuti sa Foxom.
Nakon što nabavlja još jedan primjerak magazina o pozorištu, Maurice osvaja još jednu audiciju sa družinom Lowestoft, u primorskom gradu na sjevernoj obali Suffolka. Tu upoznaje svoju prvu suprugu Patricia Haines. Zatim njih dvoje odlaze iz ovog pozorišta nazad u London da okušaju svoju sreću. Dok Patricia dobija bolje uloge Maurice ima samo sporedne TV uloge bez dijaloga što ga primorava da radi neke druge poslove kako bi preživjeli.
Uskoro rađa se Dominique njihova kćer koja je dobila ime po Dominique Francon junakinji romana The Fountainhead autorice Ayn Rand. Pritisnuti siromaštvom i velikim ambicijama mladi par se ubrzo rastaje i Patricia zajedno sa Dominique odlazi kod svojih roditelja. Maurice je primoran da radi naporne i slabo plaćene poslove. U međuvremenu umire mu otac ostavljajući porodici gotovo ništa u nasljeđe. Maurice odlazi u Pariz da bi tamo živio životom skitnice te se skrasio u jednom bordelu. Konačno, vraća se u Englesku, gdje ga zatječe nova ponuda, i to za film Brdo u Koreji, uglavnom zbog njegovog ratnog iskustva. Film nije doživio neki veći uspjeh.
Režiser filma Brdo u Koreji Julian Amyes poziva Mauricea da glumi u njegovom sljedećem projektu, ali traži od njega da smisli umjetničko ime. Dok je stajao na trgu Leicester pokušavajući smisliti ime, ugledao je reklamu za tadašnji novi hit u kinima pod nazivom "The Caine Mutiny" i umjesto Michaela Scotta pojavljuje se Michael Caine.
I dalje dobija sitne TV-uloge koje mu ne donose finansijsku stabilnost, pa je prisiljen opet raditi druge poslove nevezane za film. Mnogi mu savjetuju da napusti film jer se nalazi u očajnoj situaciji. Ali Caine nije odustao. I dalje je glumio u sporednim filmskim ulogama.
Pozorišni komad The Long And the Short And The Tall postaje velika šansa za Michaela pošto Peter O'Toole napušta ulogu vojnika Bamfortha da bi preuzeo ulogu Lawrencea od Arabije, te je Michael preuzeo ulogu i doživio turneje širom Engleske, Škotske i Irske.
Ova uloga je bila jako važna za njega pošto je upoznao velikog glumca Terencea Stampa koji ga je uveo u svijet glume. Zatim upoznaje scenaristu Harolda Pintera koji mu nudi ulogu u jednočinskom komadu Soba u Royal Courtu.
Filmska karijera 1960-e thumb|left|369px|Michael Caine u sceni iz filma "Zulu" (1964) Caine, koji je sada službeno promijenio svoje umjetničko ime u Caine kako bi se mogao pojaviti u kapitalnim glumačkim projektima, probija se od uloge do uloge, dovodeći ga na kraju na čuveni londonski West End 1963. Shvatio je da je pozornica bila njegov poligon, ali Caineovi ideali su još uvijek čvrsti u nastojanju da postane filmski glumac. Nedugo nakon toga, on je otišao na audiciju za ulogu vojnika sa izrazitim cockney akcentom u ratnom filmu. Američki režiser Cy Endfield primjećuje njegovu mršavu figuru i duge plave zulufe i dodjeljuje mu glavnu ulogu visokog oficira. Zulu (1964) je bio istinski proboj za Cainea, a zaradio je više novca nego što je ikada vidio, kao i ponudu za zvijezdu špijunaže u trileru Slučaj Ipcress (1965) i sedmogodišnji filmski ugovor. U filmu Slučaj Ipcress Caine je igrao špijuna Harryja Palmera - suprotnost James Bondovom glamuru - koji je pio litre piva umjesto koktela martinija, i čiji je način prevoza bio javni autobus, a ne lijepi sportski automobil. Caine je odglumio odličnu ulogu, a njegova hladnokrvna izvedba savršeno je odgovarala radnji. Sa svojom platom od 10.000 £ sedmično, preselio je svoju majku u ljepši stan, i kupio sebi novo mjesto, i to opremajući ga najbolje što je mogao.
"Ipcress" je donio Caineu veliku slavu, ali Alfie (1966) uspio je da napravi od dugogodišnjeg borca za goli opstanak, sada 33-godišnjeg glumca da bude ime poznato u svakoj kući. Londonac sa cockney akcentom i nezasitnim apetitom za dame, Caineov Alfie - uz uspjeh Beatlesa - signalizira značajan pomak u britanskom kulturnom stremljenju daleko od elitne aristokracije, i to prema svima koji su željeli da se pridruže zabavi kojom dominira mladost. Caine je zaradio nominaciju za Oscara za film Alfie i debitirao je u SAD-u kasnije te godine zajedno sa Shirley MacLaine, koja ga je pozvala da se pojavi u ugodnom komičnom filmu Gambit. Kao filmska zvijezda sa punim radnim vremenom reprizirao je Harryja Palmera sa filmom Sahrana u Berlinu (1966) i Mozak od milijardu dolara (1967), prije nego se pojavio u još dva američka filma za 20th Century Fox - Zamka (1968) i The Magus (1968) - i zatim glumi u jednom od njegovih najupečatljivijih filmova u karijeri, klasičnu akcijsku komediju, Italijanski posao (1969).
1970-e thumb|250px|Michael Caine u sceni iz filma Uhvatite Cartera (1971)