Bitka za Monte Cassino (poznata još kao Bitka za Rim i Bitka za Cassino) bila je serija od četiri napada Saveznika na Zimsku liniju u Italiji koju su držali Nijemci i Italijani. Cilj je bio proboj do Rima.
Početkom 1944. zapadna polovina Zimske linije bila je pod čvrstom rukom Nijemaca koji su kontrolirali doline rijeka Rapido, Liri i Garigliano, kao i neke od okolnih vrhova i grebenova. Ovi elementi sačinjavali su Zimsku liniju. Monte Cassino, drevna opatija na vrhu brda, koju je 529. osnovao sv. Benedikt, dominirala je nad obližnjim gradom Cassinom i ulazima u doline Lirija i Rapida, ali Nijemci je nisu zauzeli. Ipak, postavili su vojnike na neke položaje na strmim padinama ispod zidina opatije.
Bojeći se da opatija čini dio njemačkih odbrambenih linija, prvenstveno kao mjesto za izviđanje, Saveznici su je odlučili bombardirati 15. februara, pa su američki bombarderi bacili 1.400 tona bombi na nju. Ruine koje su ostale nakon bombardiranja sada su nudile još bolju zaštitu od zračnih i artiljerijskih napada, pa su njemački padobranci dva dana poslije zauzeli položaje u ruševinama opatije. Između 17. januara i 18. maja Saveznici su četiri puta napali Monte Cassino i Gustavovu liniju, a u posljednjem napadu učestvovalo je 20 divizija na liniji dužine 32 km. Njemački branioci konačno su potisnuti s njihovih položaja, ali po veoma skupoj cijeni.D. Jordan, (2004), Atlas of World War II, "Barnes & Noble Books", str. 92.
Pozadina Nakon savezničke invazije na Italiju u septembru 1943. koju su izvele dvije armije pod komandom generala Harolda Alexandera, vrhovnog zapovjednika savezničkih snaga u Italiji, uslijedio je napad u smjeru sjevera na dva fronta, s obiju strana planinskog lanca koji čini "kičmu" Italije. Na zapadnom frontu američka 5. armija, pod komandom general-poručnika Marka Clarka, krenula je iz svoje baze u Napulju uz italijansku "čizmu", dok je na istoku Montgomeryjeva britanska 8. armija napredovala uz jadransku obalu.
Zbog teškog terena, kiše i vješte njemačke odbrane 5. armija sporo je napredovala. Nijemci su pružali otpor s unaprijed pripremljenih položaja na način osmišljen tako da nanesu maksimalnu štetu, a da se odmah zatim povuku, kupujući vrijeme potrebno za formiranje odbrambenih položaja na Zimskoj liniji južno od Rima. Prvobitne procjene da će Rim pasti do oktobra 1943. pokazale su se preoptimističnim.
Iako je 8. armija uspjela probiti njemačku odbrambenu liniju na istoku i zauzeti Ortonu, dalje napredovanje moralo je biti zaustavljeno zbog mećava krajem decembra koje su onemogućile blisku podršku iz zraka i kretanje po oštrom terenu. Maršruta za Rim s istoka koristeći Autoput 5 stoga je isključena kao mogućnost, ostavivši u igri dvije ceste iz Napulja prema Rimu, Autoput 6 i Autoput 7, kao jedine opcije; Autoput 7 (stari rimski Apijski put) išao je duž zapadne obale, ali je južno od Rima vodio kroz Pontijsko blato, koje su Nijemci poplavili, dok je Autoput 6 vodio kroz dolinu Lirija. Nad južnim ulazom u dolinu dominirala su brda iza Cassina. Izvrsno osmatranje s vrhova ovih brda omogućilo je Nijemcima da uoče kretanje savezničkih trupa, spriječe bilo kakvo njihovo napredovanje prema sjeveru i usmjere artiljerijsku vatru na njih. S linijom savezničkog napada ukrštavala se brza rijeka Rapido (otuda joj i ime), koja izvire u centralnim Apeninima i protječe kroz Cassino te u blizini ulaza u dolinu Lirija (gdje se Liri spaja s Rapidom), nakon čega mijenja ime u Garigliano (koju su Saveznici često zvali "Gari"), pod kojim teče do mora. S jako utvrđenim odbrambenim jedinicama na planinama, teškim prelazima preko rijeka (ne samo da je Rapido bio brz već su Nijemci privremeno skrenuli njegov tok prema vrhu doline kako bi je potopili i tako bilo kojim napadačima stvorili najteže moguće uvjete za napredovanje kopnom) Cassino je bio ključna tačka Gustavove linije i najteži niz odbrambenih položaja koji su činili Zimsku liniju.
Zbog historijske važnosti 14 stoljeća stare benediktinske opatije, u decembu 1943. vrhovni zapovjednik njemačkih snaga u Italiji Albert Kesselring naredio je da samu opatiju ne uključe u svoje odbrambene položaje i o tome obavijestio Vatikan i Saveznike. (potrebna pretplata)Hapgood i Richardson, str. 77.
Neki saveznički izviđački avioni uočili su njemačke trupe unutar opatije. Opatija je imala izvrstan pogled na okolna brda i doline i stoga je bila prirodna tačka za njemačke artiljerijske osmatrače. Postalo je jasno da će, ako opatija nekad bude srušena, Nijemci zauzeti te ruševine i iskoristiti ih za formiranje odbrambenih položaja. Na kraju, međutim, vojne rasprave u vezi s rušenjem opatije više su se oslanjale na potencijalnu prijetnju (stvarnu ili zamišljenu) nego na njeno stvarno zauzimanje.
Prva bitka mini|350px|Prva bitka: plan napada Planovi i pripreme Plan zapovjednika američke 5. armije Marka Clarka podrazumijevao je da britanski X korpus, koji je bio lijevo, na frontu dužine 32 km, krene u napad 17. januara 1944. preko Garigliana blizu obale mora (britanska 5. i 56. divizija). Britanska 46. divizija trebala je napasti u noći 19. januara preko Garigliana ispod mjesta njegovog spajanja s Lirijem kako bi sa desne strane pružila podršku glavnom napadu koji će izvesti američki II korpus. Glavni proboj II korpusa počeo je 20. januara, kad je 36. divizija (Teksaška) krenula u napad preko nabujalog Rapida 8 km nizvodno od Cassina. Istovremeno, Francuski ekspedicijski korpus, pod komandom generala Alphonsea Juina, nastavio je sa svojim "desnim krošeom" prema Monte Cairu, vratima za Gustavovu i Hitlerovu liniju. Zapravo, Clark nije vjerovao da ima mnogo izgleda za rani probojE. D. Smith, str. 26., ali je osjećao da će ti napadi odvući njemačke rezervne snage od područja Rima na vrijeme za napad na Anzio, gdje je VI korpus (britanska 1. i američka 3. divizija) trebao izvršiti amfibijski desant 22. januara. Saveznici su se nadali da će ovaj desant, zbog elementa iznenađenja i brzog kretanja u unutrašnjost prema Albanskom gorju, koje kontrolira oba autoputa (6 i 7), biti prijetnja za pozadinu branilaca Gustavove linije, kao i za rute opskrbe, što bi možda uznemirilo njemačke zapovjednike i uzrokovalo da narede povlačenje s Gustavove linije na položaje sjeverno od Rima. Iako bi to bilo u skladu s njemačkom taktikom iz prethodna tri mjeseca, saveznički obavještajci nisu shvatili da se strategija povlačenja koristi samo da bi se dobilo na vremenu da se pripremi Gustavova linija, gdje se Nijemci namjeravaju utvrditi. Procjena savezničkih planova stoga je bila preoptimistična.E. D. Smith, str. 27.
mini|Britanski inženjeri prelaze Garigliano 19. januara 1944. Peta armija došla je do Gustavove linije tek 15. januara nakon šest sedmica teških borbi da probije posljednjih 11 km kroz položaje na Bernhardtovoj liniji, tokom čega je izgubila više od 16.000 vojnika.Majdalany, str. 30. Jedva da je imala vremena pripremiti novi napad, da se i ne spominju odmor i reorganizacija koji su zaista trebali 5. armiji nakon tri mjeseca žestokih borbi sjeverno od Napulja. Međutim, zbog činjenice da bi vrhovni saveznički zapovjednici učinili desantne čamce dostupnima samo do početka februara, desant na Anzio morao je biti izveden krajem januara, uz koordinirani napad na Gustavovu liniju tri dana poslije.
Prvi napad: X korpus slijeva (17. januar) Prvi napad izveden je 17. januara. U blizini obale, britanski X korpus (56. i 5. divizija) prešao je Garigliano (dva dana kasnije isto je uradila 46. divizija na desnom boku), zadavši generalu Von Sengeru, zapovjedniku XIV oklopnog korpusa i odgovornom za odbranu Gustavove linije na njenom jugozapadnom dijelu, ozbiljne brige u vezi s mogućnošću 94. pješadijske divizije da odbrani liniju. Odgovarajući na Von Sengerovu zabrinutost, Kesselring naređuje da 29. pješadijska i 90. motorizirana divizija, koje su bile u području Rima, osiguraju pojačanje. Postoje neke špekulacije o tome šta je moglo biti da je X korpus imao dovoljno vojnika u rezervi da iskoristi svoj uspjeh i izvrši odlučujući proboj. Korpus nije imao viška ljudi, ali sigurno je da bi bilo vremena da se promijeni opći plan bitke i otkaže ili izmijeni centralni napad američkog II korpusa kako bi vojnici bili dostupni da isforsiraju stvari na jugu prije nego njemačka pojačanja stignu na svoje položaje. Kako se ispostavilo, zapovjedništvo 5. armije nije obratilo dovoljno pažnje na slabost njemačkih položaja i plan je ostao nepromijenjen. Dvije divizije iz Rima stigle su do 21. januara i stabilizirale njemačke položaje na jugu. Međutim, plan je u jednoj stvari ipak bio uspješan jer je odvukao Kesselringove rezervne trupe na jug. Tri divizije X korpusa izgubile su 4.000 vojnika tokom prve bitke.Majdalany, str. 90.
Glavni napad: II korpus u centar (20. januar)
mini|desno|200px|Posada njemačkog Panzera IV pokušava ga osposobiti za kretanje nakon štete pretrpljene u borbama oko Monte Cassina.
Centralni proboj koji je izvela američka 36. divizija počeo je tri sata po zalasku Sunca 20. januara. Nedostatak vremena za pripremu značio je da je prilaz rijeci još bio opasan zbog neočišćenih minskih polja i improviziranih ubojitih naprava, a tehnički jako zahtjevan prijelaz preko rijeke nije bio do kraja isplaniran i uvježban. Iako je jedan bataljon 143. regimente uspio preći Rapido na južnoj strani San Angela, a dvije čete 141. regimente na sjevernoj, bili su izolirani većinu vremena, a savezničke oklopne trupe nikad nisu bile u mogućnosti preći rijeku, što ih je ostavilo veoma ranjivim na protivnapade tenkova i samohodnih topova 15. motorizirane divizije generala Eberharda Rodta. Južna grupa bila je prisiljena da se vrati preko rijeke do sredine jutra 21. januara. General-major Geoffrey Keyes, zapovjednik II korpusa, izvršio je pritisak na general-majora Freda Walkera iz 36. divizije da odmah obnovi napad. Dvije regimente još jednom su napale, ali s nimalo više uspjeha protiv dobro utvrđene 15. motorizirane divizije. 143. regimenta prebacila je dva bataljona preko rijeke, ali opet nisu imali tenkovsku podršku i bili su razoreni kad je Sunce izašlo sljedećeg dana. 141. regimenta također je prebacila dva bataljona i, uprkos nedostatku tenkovske podrške, uspjeli su napredovati kilometar. Međutim, nakon svanuća narednog dana i oni su pokošeni te su do večeri 22. januara praktično prestali postojati; samo 40 ljudi vratilo se do savezničkih položaja. Ovaj napad skupo je koštao 36. diviziju: u 48 sati ubijeno je, ranjeno ili nestalo 2100 vojnika.E. D. Smith, str. 59.
Pokušaj II korpusa sjeverno od Cassina (24. januar) mini|desno|Američki vojnici s 57-milimetarskim protivtenkovskim topom M-1 u borbi blizu Monte Cassina tokom početnog napada Sljedeći napad pokrenut je 24. januara. Američki II korpus, čija je 34. pješadijska divizija pod komandom generala Charlesa W. Rydera predvodila napad, uz francuske trupe na desnom boku, krenuo je u napad preko poplavljene doline Rapida sjeverno od Cassina prema planinama iza njega s namjerom da poslije skrenu ulijevo i napadnu Monte Cassino s visine. Iako je prelazak preko rijeke olakšan činjenicom da je Rapido plići sjeverno od Cassina, poplava je objema jedinicama otežala kretanje prema prilazima. Preciznije, oklopna vozila mogla su se kretati jedino stazama prekrivenim čeličnim pločama i 34. diviziji trebalo je osam dana krvavih borbi na poplavljenom terenu da potisne 44. diviziju generala Friedricha Franeka i uspostavi uporište u planinama.
Francuske snage zadržane na desnom boku