Građanin Kane () američka je dramska misterija snimljena 1941. u režiji Orsona Wellesa. On je tumačio i glavnu ulogu i bio koscenarist i producent. Film je bio nominiran za devet Oscara, osvojivši samo jedan, i to za najbolji originalni scenarij. Godine 1998. Američki filmski institut rangirao ga je na 1. mjesto najboljih američkih filmova svih vremena, a tokom revizije iste liste 2007. zadržao je vodeću poziciju. S budžetom od 800.000 dolara u to vrijeme, dobio je jednoglasne pohvale kritičara čak i u vrijeme njegovog objavljivanja iako nije imao komercijalni uspjeh. 1. maja 1941. bila je svečana premijera u New Yorku. Čak i prije njegovog javnog prikazivanja izazvao je kontroverze zbog karikiranja i podsjećanja na događaje iz stvarnog života. William Randolph Hearst, moćni novinski magnat i izdavač, optužio je film da povlači uvredljive paralele s njim. Ovu neslavnu bitku detaljno su opisali Thomas Lennon i Michael Epstein u dokumentarcu Bitka za građanina Kanea, koji je također bio nominiran za Oscara. Mnogi od glumaca koji su debitirali u filmu su bili članovi Wellesove pozorišne grupe Mercury Theatre. Film je označio prekretnicu u razvoju filmske tehnike iako je imao neke slične tehnike kao u Hitchcockovom filmu Rebecca i drugim ranijim filmovima. To je provokativna, tragična epska priča o dječaku koji je naslijedio bogatstvo, odvedenom iz svog skromnog okruženja i od roditelja, koga je uzdigao bankar da bi postao bogati, arogantni i energični novinar.http://www.filmsite.org/citi.html
Radnja Godina je 1941. i novinski tajkun Charles Foster Kane preminuo je. Prvi snimci prikazuju Xanadu, Kaneovo ogromno, nekada dotjerano, a sada zapušteno imanje na Floridi. Odlomci njegovih novinskih čitulja pomiješani su sa scenama iz njegovog života i smrti. Najzagonetniji su njegovi posljednji trenuci: stežući jednu kuglu, on mrmlja riječ "pupoljak". Kane, čiji je život uvijek bio popraćen vijestima i čije novine ne samo da su izvještavale nego i sačinjavale javno mnijenje, bio je važna ličnost svog doba. Urednik novina smatra da neće imati cijelu priču o Kaneu sve dok oni ne saznaju šta "pupoljak" znači. On šalje reportera Thompsona (William Alland) da istraži slučaj.
Thompson istražuje Kaneov život i čuje mnogo priča o njemu, ali nijedna od njih ne otkriva značenje riječi "pupoljak". Reporter posjećuje Susan Alexander Kane (Dorothy Comingore), tajkunovu bivšu ženu, koja je pijana i neće da govori s njim. Zatim čita neobjavljene memoare g. Thatchera (George Coulouris), prvog finansijskog savjetnika Kanea i odgajatelja iz djetinjstva, koji je kasnije postao glavna meta napada nepovjerenja u Kaneovim novinama. U jednom od mnogih prizora iz prošlosti, Thatcherovi memoari opisuju kako Kaneova majka potpisuje ugovor o dječakovom starateljstvu i predaje njegovo bogatstvo Thatcheru uprkos protivljenju njegovog oca. Kad je Charles bijesno prigovorio što ga šalju s Thatcherom, Kaneov otac rekao je: "Ono što je potrebno ovom djetetu jest dobro batinanje." Gospođa Kane odgovorila je: "To je upravo razlog zašto će on odrastati tamo gdje ga ti nećeš moći batinati." thumb|right|300px|Orson Welles u sceni govora Mnogo godina kasnije, kad je trebao preuzeti kontrolu nad svojim poslovanjem, Kane biva razočaran kad primjećuje da se novine koje posjeduje, New York Daily Inquirer, nalaze pred bankrotom. "Nemojte ih prodati", pisao je Thatcheru: "Mislim da bi bilo dobro posjedovati novine" - izjava koja je ogorčila Thatchera u velikoj mjeri. Thatcher posjećuje Kanea u uredništvu i pokušava da ga odgovori od bacanja toliko novca na jeftino novinarstvo, ali Kane koristi novine za pokretanje špansko-američkog rata. On ozbiljno govori Thatcheru da želi koristiti novinarstvo da zaštiti interese običnih ljudi.
Thompson zatim intervjuira Bernsteina (Everett Sloane), generalnog direktora Kaneovog novinskog carstva. Scene iz prošlosti oživljava Bernstein podsjećajući kako su Kane i njegov prijatelj s koledža Jedediah Leland (Joseph Cotten) preuzeli zapušteni i neprofitabilni Inquirer i pretvorili ga u mašinu za kreiranje novca, pa su na kraju zapošljavali i osoblje iz rivalskog New York Chronicla. Na Bernsteinov nagovor, Thompson pronalazi Lelanda, koji mu pripovijeda priču iz Kaneovog prvog braka s Emily Norton (Ruth Warrick) i iznosi neke negativne komentare o karakteru svog bivšeg prijatelja. Leland zatim opisuje Kaneov drugi brak sa Susan Alexander. Kane se počeo viđati s njom još dok je bio u braku s Emily, tokom svoje kampanje za guvernera. On se zalagao za borbu protiv korupcije, obećavajući da će istražiti i srušiti svog protivnika, političkog vođu Jima Gettysa (Ray Collins). Gettys je saznao za Susan i zaprijetio je da će reći novinarima ako se Kane ne povuče iz utrke. Kane je odbio, a priča se obznanila, pa je izgubio izbore kao svoj prvi brak. Ubrzo nakon njegovog razvoda s Emily oženio se sa Susan, koju rivalske novine opisuju s omalovažavanjem kao "pjevačicu". Otprilike u isto vrijeme on dozvoljava pijanici Lelandu, koji je radio kao njujorški dramski kritičar, da se prebaci na isti posao u Kaneovu redakciju u Chicagu.
Iako nije bila talentovana pjevačica, Kane je gajio mnogo ambicija za svoju suprugu. On joj je platio časove pjevanja, izgradio opernu kuću u Chicagu, koja je koštala tri miliona dolara, te finansirao priredbu za njen prvi nastup. Nakon premijere Kane u prostorijama Chicago Inquirera pronalazi pijanog Lelanda koji se onesvijestio nad svojom pisaćom mašinom. Ispod njegovog obraza nalazi se nedovršena i vrlo negativna kritika Susaninog nastupa. Kane sam završava kritiku u istom negativnom tonu i objavljuje u svim njegovim novinama, ali Leland dobija otkaz. Susan je željela odustati, ali Kane je insistirao da ona treba nastaviti sve dok ga njen pokušaj samoubistva nije uvjerio da joj je potrebno da se odrekne pjevanja. Thompson sad lično razgovara sa Susan.
thumb|left|300px|Joseph Cotten kao Jedediah Leland Par se preselio na Floridu i Kane počinje graditi Xanadu. Kaneovo imanje od 49.000 hektara za "lično zadovoljstvo", navodno je izgrađeno za Susan, a sačinjava ga: teren za golf, ogromni vrtovi, zoološki vrt, i, naravno, rezidencija. U ogromnoj, gotovo praznoj kamenoj dvorani, Susan se igrala sa slagalicom i čeznula za New Yorkom. Kane je odbio napustiti Xanadu, ali je organizirao zabavu koju je nazvao piknik, koja uključuje noćenje u Evergladesu, veliki ražanj, bogato opremljene šatore, muzičare i mnogo gostiju. U jednom šatoru Susan ga optužuje da pokušava kupiti njenu ljubav, da nikad nije nikoga volio osim sebe i da joj nikad nije dao ništa važno; on ju je ošamario. Ubrzo nakon toga ona odlučuje da ga ostavi. Ona se gotovo pokolebala u svojoj odluci da ode kad ju je Kane zamolio da to ne čini, obećavši da će sve biti po njenom. Ali, kad joj je rekao "Ne možeš mi to raditi!", ipak odlučuje napustiti Kanea. Sobar Raymond (Paul Stewart), priča Thompsonu kako je Kane uništio Susaninu sobu nakon što je otišla, ali je zastao kada je pronašao jednu kuglu (koja se pojavljuje u sceni na samrti). Nakon što je Kane stavio kuglu u džep, Raymond ga je čuo kad je rekao "pupoljak". Raymond nema pojma šta to znači. Međutim, on kaže Thompsonu da je bio u sobi i čuo Kanea kad je izgovorio riječ "pupoljak" još jednom prije nego što je umro.
Iz velike kamene dvorane u Xanaduu novinari se spremaju za odlazak. Mjesto je zakrčeno spakovanim sanducima punih umjetnina i kućnih potrepština, od kojih su neke vrijedne, a neke ne. Thompson objašnjava novinarima da on nikad nije pronašao smisao riječi "pupoljak" i da više to nije ni bitno. "Mislim da to ništa ne objašnjava. Mislim da jedna riječ ne objašnjava čovjekov život." Kamera prelazi preko jednog sanduka i otkriva sanke kojima se Kane igrao u sceni kad su ga njegovi roditelji predali Thatcheru; riječ "pupoljak" ugravirana je na sankama. U završnoj sceni ljudi bacaju smeće u peć. Raymond kaže: "Baci i to smeće unutra!" Sanke s natpisom "pupoljak" odlaze u peć, vjerovatno jedina stvar koja je uvijek bila s Kaneom. "On je bio čovjek koji je dobio sve i onda sve opet izgubio; 'pupoljak' mora da je nešto što je izgubio ili nešto što je želio, ali nikad nije dobio." Sanke nestaju u plamenu. Van kuće vidi se dim iz dimnjaka i zatim lanac na kapiji s natpisom "Zabranjen prolaz", s kojim je film i počeo.
Uloge Orson Welles – Kane Joseph Cotten – Jedediah Leland Dorothy Comingore – Susan Alexander Kane Agnes Moorehead – Mary Kane Ruth Warrick – Emily Monroe Norton Kane Ray Collins – James W. Gettys Erskine Sanford – Herbert Carter Everett Sloane – g. Bernstein William Alland – Jerry Thompson Paul Stewart – Raymond George Coulouris – Walter Parks Thatcher Buddy Swan – dječak Kane
Nagrade Oscari Herman J. Mankiewicz Orson Welles – Oscar za najbolji originalni scenarij Ostale nagrade Najbolji film – nagrada Udruženja filmskih kritičara New Yorka Najbolji film – nagrada Američkog filmskog instituta
Zanimljivosti Tokom snimanja Welles je dobio upozorenje da mu Hearst planira namjestiti neku ženu u njegovoj hotelskoj sobi, gdje bi bio prisutan i fotograf da ga uslika kad mu ona skoči u naručje. To bi se iskoristilo da ga diskreditiraju. Welles je proveo noć na drugim mjestima i nikad se nije utvrdilo je li upozorenje bilo istinito. Publika koja gleda Kanea dok drži govor ustvari je obična fotografija. Da bi stvorili iluziju kretanja, probušene su stotine rupa i svjetla su se kretala u pozadini. thumb|right|300px|Dorothy Comingore u sceni iz filma U noći premijere filma u San Francisku Welles se našao sam s Hearstom u liftu u hotelu "Fairmont". Svjestan da su njegov otac i Hearst bili prijatelji, Welles je uputio poziv magnatu da prisustvuje premijeri filma. Hearst je odbio ponudu i u trenutku kad je Hearst trebao izaći iz lifta, Welles je primijetio: "Charles Foster Kane prihvatio bi poziv." Kaneov dijalog iz filma: "Ne vjeruj sve što čuješ na radiju" može se tumačiti kao Wellesovo podsjećanje na one koji su se uspaničili kad su čuli njegovu radiodramu Rat svjetova. Tokom snimanja Welles je počeo loše tretirati Dorothy Comingore, namjerno je ponižavajući pred glumcima i ekipom. To je doprinijelo tome da ga ona više mrzi, što je njenu glumu učinilo uvjerljivijom. Dizajn dvorca Xanadu temelji se na izgledu kuće Williama Randolpha Hearsta u San Simeonu i Mont-Saint-Michelu u Francuskoj. Dijalog iz filma: "Starost... to je jedina bolest, g. Thompson, za koju se ne traži lijek" rangiran je 2007. kao 90. od "100 najboljih filmskih dijaloga". Melodija koju je Susan u više navrata pjevala jest "Una voce poco fa" iz opere Seviljski brijač Gioachina Rossinija. Lik u operi pjeva o ljubitelju s kojim planira pobjeći od njenog ljubomornog i bahatog čuvara. Susanino pjevanje ustvari je bio glas profesionalne operske pjevačice koja je, po Wellesovim uputama, pjevala izvan svojih vokalnih raspona. Pristala je da se njen glas koristi na ovaj način, ali pod uvjetom da njen identitet nikad ne bude otkriven, u strahu da bi to moglo naškoditi njenoj karijeri. Bila je to Jean Forward iz opere u San Francisku. Wellesov ugovor s RKO-om dao mu je jedinstvenu slobodu za jednog režisera početnika. On je pisao, producirao, režirao i glumio glavne uloge u dva filma za kompaniju, s potpunom slobodom pri odabiru glumaca, tehničara i konačnog reza. Šef studija George Schaefer dao je zeleno svjetlo za snimanje i mogao je u svakom trenutku staviti veto na svaki zahtjev za dodatno finansiranje koje pređe skromnih 500.000 dolara budžeta (što se na kraju i desilo – budžet je bio premašen za 200.000 dolara), ali nikome osim Wellesu to nije bilo dozvoljeno. Da ga rukovodioci studija ne bi uznemiravali dok snima, Welles je tvrdio da je glumačka ekipa "na probama" tokom prvih nekoliko dana snimanja, ali oni su ustvari snimali film. Prošlo je nekoliko dana prije nego što je studio shvatio o čemu je riječ.