mini|260px|Zanimljiv problem (autor: Adolphe Alexandre Lesrel) Problemski šah jest grana šaha koja se bavi šahovskim problemima. Šahovski problem vrsta je mozgalice u kojoj se od rješavača traži da ispuni određeni zadatak koristeći se šahovskim figurama i tablom (npr., "mat u tri", "bijeli vuče i dobija" itd.). Osoba koja sastavlja takve zadatke zove se šahovski kompozitor. Postoji dosta žargonskih izraza povezanih sa šahovskim problemima; pogledajte rječnik problemskog šaha.

Izraz "šahovski problem" nije strogo definiran; ne postoji jasna granica između šahovskih problema, s jedne strane, i mozgalica i taktičkih vježbi, s druge. U praksi je, međutim, razlika vrlo jasna. Postoje opće karakteristike zajedničke problemima u problemskoj rubrici šahovskih časopisa, zatim časopisima specijaliziranim za šahovske probleme te zbirkama problema u formi knjige. Nema svaki šahovski problem svaku od tih karakteristika, ali većina ih ima dobar dio njih: pozicija se sastavlja, tj. nije uzeta iz neke partije nego je kreirana sa specifičnim ciljem da se sastavi problem; iako za ortodoksne probleme postoji ograničenje da se do originalne pozicije može doći nizom legalnih poteza od početka partije, većina pozicija u problemima neće se pojaviti u igri na tabli; postoji specifični uvjet, tj. cilj koji treba postići, npr., matirati crnog u zadanom broju poteza; postoji tema (ili kombinacija tema) u svrhu čije je ilustracije problem sastavljen; šahovski problemi obično predstavljaju naročite ideje; problem ispoljava ekonomičnost u svom sastavu; ne primjenjuje se sila veća od one koja se zahtijeva da bi se problem interpretirao kao ispravan (tj. da se garantira da je zadano rješenje zaista rješenje i da je ono jedino rješenje datog problema); problem ima estetsku vrijednost; problemi se ne doživljavaju samo kao zagonetke nego i kao stvari koje imaju ljepotu; to je usko povezano sa činjenicom da su oni organizirani tako da prikazuju određenu ideju na najekonomičniji mogući način.

Problemi se mogu dovesti u suprotnost prema taktičkim vježbama koje se često vide u šahovskim kolumnama ili časopisima i u kojima je zadatak pronaći najbolji potez ili niz poteza (koji obično vodi do mata ili materijalne prednosti) iz date pozicije. Takvi zadaci često su uzeti iz stvarnih partija ili je barem pozicija u njima takva da izgleda kao da je mogla nastati tokom partije i koriste se u svrhe instrukcije. Većina ovakvih zadataka nema gore navedene karakteristike.

Tipovi problema

Postoji više tipova šahovskih problema: Direktni mat: bijeli vuče i matira crnog u zadanom broju poteza protiv bilo koje odbrane. Često se navode kao "Mat u n", gdje je n broj poteza u okviru kojeg bijeli mora matirati. Na takmičenjima u sastavljanju i rješavanju direktni matovi dalje se dijele na tri klase: Dvopotez: bijeli vuče i matira crnog u dva poteza protiv bilo koje odbrane; Tropotez: isto, samo u tri poteza Višepotez: isto, samo u više od tri poteza Pomoćni mat: crni vuče i sarađuje s bijelim s ciljem matiranja crnog kralja u zadanom broju poteza; Samomat: bijeli vuče i prisiljava crnog da ga matira u zadanom broju poteza; Pomoćni samomat: bijeli vuče i sarađuje s crnim s ciljem dobijanja samomatne pozicije u jednom potezu; Refleksni mat: oblik samomata s dodatnim uvjetom da bilo koji igrač mora matirati protivnika ako je to u stanju učiniti (kad ovaj uvjet važi samo za crnog, onda je riječ o polurefleksnom matu). Serijski problemi: jedan igrač vuče niz poteza bez odgovora od drugog kako bi postigao zadani cilj. Šah se može dati samo u posljednjem potezu. I ovi problemi imaju više podtipova: Serijski mat: direktni mat u kojem bijeli igra niz poteza bez odgovora crnog i matira crnog; Serijski pomoćni mat: pomoćni mat u kojem crni igra niz poteza bez odgovora bijelog nakon čega bijeli igra potez kojim matira crnog; Serijski samomat: samomat u kojem bijeli igra niz poteza koji dovode do pozicije u kojoj je crni prisiljen matirati; Serijski refleksni mat: refleksni mat u kojem bijeli igra niz poteza koji dovode do pozicije u kojoj crni može, a samim tim i mora matirati. Osim direktnih matova, svi zadaci navedeni iznad smatraju se oblicima neortodoksnog šaha s obzirom na to da se u njima primjenjuju neortodoksna pravila. Studija: ortodoksni problem u kojem je uvjet da bijeli, koji je na potezu, mora ili dobiti ili remizirati. Gotovo sve studije su pozicije iz završnice. Studije su sastavljeni šahovski problemi, ali iz razloga što njihov uvjet ima otvoren ishod (pobjeda ili remi ne mora se postići u nekom određenom broju poteza) obično se o njima misli kao o formi različitoj od problema i kao formi kompozicije koja je bliža zadacima koje su od interesa za igrače za tablom. Studije zaista često proširuju naše znanje o teoriji završnice, ali opet nema jasne linije koja dijeli te dvije vrste pozicija.

U svim dosad navedenim vrstama problema za rokadu se pretpostavlja da je dozvoljena osim ako se retrogradnom analizom može dokazati da su se kralj ili dotični top prethodno pomjerali. S druge strane, za uzimanje en passant smatra se da nije legalno osim ako se može dokazati da se dotični pješak morao pomjeriti dva polja odjednom u prethodnom potezu.

Postoji još nekoliko tipova šahovskih problema koji ne spadaju ni u jednu od navedenih kategorija. Neki od njih zapravo su kodirani matematički problemi izraženi pomoću geometrije i šahovskih figura. Jedan takav čuveni problem jest konjićev put, u kojem treba odrediti putanju skakača pri kojoj skakač posjeti svako polje na tabli tačno jedanput. Drugi je primjer problem osam dama, u kojem na tablu treba postaviti osam dama, ali tako da nijedna ne napada nijednu drugu.

Mnogo više veze sa standardnim šahovskim problemima imaju sljedeće vrste, koje imaju bogatu historiju i koje su mnogo puta razmatrane kroz časopise, knjige i nagrade posvećene njima: Problemi retrogradne analize – ovakvi problemi, koji se često nazivaju retroproblemi, rješavaču obično predstavljaju neku poziciju i pitanje. Kako bi odgovorio na to pitanje, rješavač mora razraditi historiju pozicije, tj. mora raditi unazad od date pozicije do jednog ili više poteza koji su prethodno odigrani.<ref>Smullyan, R. (1994), Chess Mysteries of Sherlock Holmes: Fifty Tantalizing Problems of Chess Detection, Random House Puzzles & Games; .</ref> U jednom ovakvom problemu, npr., može biti data neka pozicija i pitanje poput "Koji je bio posljednji potez bijelog?" ili "Je li se lovac na c1 pomjerao?", "Je li crni skakač promoviran?", "Može li se bijeli rokirati?" itd. (Retrogradna analiza nekad se može zahtijevati i u konvencionalnijim problemima, poput direktnih matova, kako bi se odredilo, npr., je li moguće uzimanje en passant ili rokada.) Najvažnija vrsta retroproblema jest: Najkraća dokazna partija: rješavaču je data pozicija i on mora konstruirati partiju, počevši od normalnog početnog položaja figura, koja se završava tom pozicijom. Bijeli i crni sarađuju kako bi se došlo do te pozicije, ali svi potezi moraju biti legalni. Obično je zadan i broj poteza u kojem se mora postići dotična pozicija, iako je zadatak nekad, jednostavno, da se do pozicije dođe u najmanjem mogućem broju poteza. Konstrukcijski zadaci: ovdje se ne daje nikakav dijagram; umjesto toga cilj je konstruirati partiju s određenim karakteristikama. Naprimjer, Sam Loyd smislio je problem: "Konstruiraj partiju koja se završava tako što crni matira otkrivenim matom u četvrtom potezu" (objavljen u Le Sphinxu 1866; rješenje: 1. f3 e5 2. Kf2 h5 3. Kg3 h4+ 4. Kg4 d5#); dok su svi potezi bijelog jedinstveni (vidi Ljepotu u šahovskim problemima ispod), potezi crnog nisu. frame|desno|Crni matira u petom potezu potpromocijom pješaka u skakača. Jedinstven problem jest: "Konstruiraj partiju u kojoj crni b-pješak matira u četvrtom potezu" (jedinstveno rješenje jest: 1. d4 c6 2. Kd2 Da5+ 3. Kd3 Da3+ 4. Kc4 b5#). Neki zadaci ove vrste traže maksimalan ili minimalan broj efekata određenog tipa, npr., partiju s maksimalnim mogućim brojem uzastopnih otkrivenih šahova ili poziciju pri kojoj svih 16 figura kontrolira (tj. napada) minimalni broj polja. Posebna klasa jesu partije jedinstveno određene njihovim posljednjim potezom poput "3...Txe5+" ili "4...b5#" (navedeno iznad).

Ljepota u šahovskim problemima Uloga estetske evaluacije u ocjenjivanju šahovskih problema veoma je važna i većina kompozitora i rješavača zaista smatra takve kompozicije oblikom umjetnosti. Vladimir Nabokov pisao je o "originalnosti, inventivnosti, konciznosti, harmoničnosti, kompleksnosti i neozbiljnosti" u sastavljanju šahovskih problema i posvetio dosta vremena upravo tome. Ne postoje službeni standardi po kojima bi se lijep problem razlikovao od lošeg i takve procjene mogu varirati od osobe do osobe, kao i od generacije do generacije. Takva se varijacija i očekuje kad je riječ o estetskoj procjeni. Ipak, moderni ukus općenito priznaje sljedeće elemente kao važne pri estetskoj procjeni problema: Pozicija u problemu mora biti legalna; to znači da mora biti ispunjen uvjet da se do nje može doći legalnim potezima počevši od početnog položaja figura. Ako se do pozicije može doći kroz partiju u kojoj je jedna od strana napravila ono što bi "obični" igrači za tablom smatrali krupnom greškom, to se ne smatra nedostatkom problema. Prvi potez rješenja problema (ključni potez ili ključ) mora biti jedinstven. Za problem koji ima dva ključa kaže se da je raskuhan i on se smatra defektnim. (Izuzeci su problemi koji su sastavljeni tako da imaju više od jednog rješenja, a koji su tematski povezani na neki način; ova vrsta problema naročito je česta u pomoćnim matovima.) Idealno, u direktnim matovima trebao bi biti jedinstveni potez bijelog nakon svakog poteza crnog. Ako bijeli ima više od jedne mogućnosti (u slučaju da nije riječ o ključnom potezu), to se naziva dual. Duali se obično toleriraju ako je problem jak s drugih aspekata ili ako se dese u varijantama koje su sporedne u odnosu na glavnu temu. Rješenje bi trebalo ilustrirati neku temu (ili više njih), a ne da se pojavi kao rezultat nekoherentne kalkulacije. Mnogim od tema koje su česte u problemima sastavljači su dali imena (za spisak pogledajte rječnik). Ključni potez rješenja ne treba biti očit. Očiti potezi, poput šahova, uzimanja figure i (u direktnim matovima) oni koji ograničavaju kretanje crnog kralja predstavljaju loše ključeve. Ključevi koji crnom kralju oduzimaju polja na koja je u početku mogao doći (polja za bijeg), ali koji mu istovremeno daju isti ili veći broj drugih slobodnih polja prihvatljivi su. Ključevi koji sprečavaju protivnika da šahira nisu poželjni, naročito u slučajevima kad nema osiguranog mata nakon poteza kojim je dat šah. Općenito, što je ključ slabiji (iz perspektive obične igre za tablom), to je manje očit i stoga će biti i cjenjeniji.

U početnoj poziciji ne bi trebalo biti promoviranih pješaka. Naprimjer, ako bijeli ima tri skakača, jedan od njih očito je morao biti promoviran; isto važi i za dva lovca bjelopoljca. Postoje i suptilniji slučajevi: ako je polje f1 prazno i ako bijeli lovac stoji na b5, a dva bijela pješaka na e2 i g2, onda lovac mora biti promovirani pješak (nema načina kojim bi originalni lovac mogao proći ove nepomjerene pješake). Figura poput ove, koja ne ostavlja igrača s figurama koje su "dodatak" onima na početku partije, ali koja je ipak morala biti promovirana, zove se optruzivnom. Prisustvo takvih figura manji je nedostatak problema nego prisustvo figura za koje je dosta očitije da su promovirane. Pogledajte, npr., dijagram desno.