NATO (skraćenica od – Sjevernoatlanski vojni savez) ustanovljen je 1949. između država tadašnjeg zapadnog bloka. Danas NATO ima 32 zemlje članice. U prvih nekoliko godina, NATO je bio svojevrsno obično političko udruženje. Prvi NATO-ov generalni sekretar Hastings Ismay, rekao je da je cilj organizacije "odbraniti se od Sovjetskog Saveza". Padom Berlinskog zida 1989, glavni cilj saveza postale su zemlje koje su prethodno bile pod uticajem Istočnog bloka, tj. bivši članovi Varšavskog pakta. To se prije svega odnosi na zemlje srednje Evrope i Balkanskog poluostrva, što je dovelo do proširenja saveza 1999 (Češka, Poljska i Mađarska), 2004 (Bugarska, Rumunija, Slovenija, Estonija, Letonija, Litvanija i Slovačka), 2009 (Hrvatska i Albanija) i 2017 (Crna Gora). Godine 2009. trebala se i Sjeverna Makedonija pridružiti savezu, ali zbog neslaganja s Grčkom zbog imena "Makedonija" blokiran joj je pristup. Sjeverna Makedonija je postala članica NATO-a 2020. Najnovije članice NATO-a su Finska (2023) i Švedska (2024).

Nakon terorističkih napada od 2001. na američki savez usmjereni su novi izazovi, učestvovanje vojnika u Afganistanu i Iraku.

Zemlje članice NATO-a Države osnivači (1949):

Kasnije članice:

(1952) (1952) (1955) (1982) (1999) (1999) (1999) (2004) (2004) (2004) (2004) (2004) (2004) (2004) (2009) (2009) (2017) (2020) (2023) (2024)

Kandidati za članstvo:

Historija mini|384x384px|Proširenja NATO saveza Neposredno nakon okončanja Drugog svjetskog rata Evropa se našla raspolovljena na dva ideološka bloka, kapitalistički, i komunistički pod utjecajem Sovjetskog Saveza. I dok se Moskva tokom 1945. i 1946. djelomično suzdržavala od otvorenog političkog djelovanja, u državama u kojima je imala utjecaj, tokom 1947., a posebno 1948., postalo je jasno da se sovjetska vojska, ne samo nema namjeru povući, već da ima namjeru krenuti i dalje.

U ratom razrušenoj Evropi širenje komunističke ideologije moglo se ostvariti na dva načina. Prvi je bio izazivanje "spontanih" revolucija nezadovoljnih radničkih masa, predvođenih komunističkim partijama. Iako je bilo nekoliko pokušaja, najveći je uspjeh ostvaren u Grčkoj, gdje je 1946. započeo građanski rat, predvođen tamošnjom komunističkom partijom. Iako su grčke snage do kraja 1949. uspjele ugušiti pobunu, bilo je očito kako bi se u osiromašenoj Evropi ideje komunizma lako mogle proširiti. Zbog toga je u srpnju 1947. pokrenut Plan evropske obnove, poznatiji kao Maršalov plan. U naredne će četiri godine Sjedinjene Američke Države evropskim državama dati pomoć u vrijednosti oko 13 milijardi američkih dolara.

Drugi način širenja komunizma bio je znatno opasniji. Naime, neposredno nakon okončanja Drugog svjetskog rata, SAD-e i skoro sve europske države, barem one koje nisu pale pod sovjetski utjecaj, provele su masovnu demobilizaciju vojnih snaga i otkazale narudžbe oružja i vojne opreme. S druge strane, Sovjetski Savez nije izvršio smanjivanje oružanih snaga, već ih je nastavio intenzivno jačati, kako brojčano tako i tehnički. Nakon što su učvrstili okupacije istočnoevropskih država, 24. juna 1948. počela je blokada zapadnog Berlina. Bio je to početak najveće političke krize od okončanja Drugog svjetskog rata i trajat će sve do 11. maja 1949. Berlinska blokada s jedne je strane ubrzala stvaranje Savezne Republike Njemačke, a s druge, formiranje velikog obrambenog saveza koji će Zapadnu Evropu štititi od sovjetske invazije.

Svojevrstan početak bio je Briselski sporazum kojem su 17. marta pristupile Belgija, Francuska, Luksemburg, Holandija i Velika Britanija. Cilj je bio razvijanje zajedničkih sustava obrane i jačanje međusobnih veza kako bi se zajednički oduprle ideološkim, političkim i vojnim prijetnjama nacionalnoj sigurnosti. Znajući da njihovi gospodarski i vojni kapaciteti nisu dostatni da ih obrane od sovjetske prijetnje, ove su države odmah započele i pregovore sa Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadom s ciljem stvaranja novog vojnog saveza, utemeljenog na zajedničkim obvezama i sigurnosnim jamstvima Evrope i Sjeverne Amerike. Države potpisnice Briselskog sporazuma pozvale su Dansku, Island, Italiju i Portugal da se uključe u taj proces. Dvanaest država s obje strane Atlantskog oceana 4. aprila 1949. u Washingtonu su potpisale Sjevernoatlantski ugovor, uspostavivši savez kako bi se suprotstavile prijetnjama iz komunističkog dijela svijeta, te sprječavanje širenja komunizma na ostali dio Evrope. Države potpisnice obvezale su se na međusobnu obranu u slučaju vojne agresije na bilo koju državu članicu. Tako je stvorena Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora (NATO).

S vremenom je sve više zemalja pristupalo Savezu, prepoznajući u njemu mogućnost obrane slobode te očuvanja stabilnosti i napretka.

Tako se NATO-u 1952. pridružuju Grčka i Turska, tri godine kasnije i Savezna Republika Njemačka, a 1982. Španija. Sigurnost koju jamči NATO omogućila je mir i stabilnost, kojima se, kao osnovnim preduvjetima, stvarao temelj evropske ekonomske saradnje i integracije.

Ne želeći svoje oružane snage, a prije svega nuklearno oružje, staviti pod nadzor NATO saveza, francuski je predsjednik Charles de Gaulle u februaru 1966. povukao Francusku iz zajedničkog zapovjedništva NATO-a, te otad nije sudjelovala u akcijama planiranja, obuke i vođenja zajedničkih operacija. Ostala je tek u političkim strukturama (Sjevernoatlantsko vijeće). Bio je odraz De Gaulleove želje da Francuska ima centralno mjesto u formiranju evropske politike kako se više nikad ne bi ponovile 1914. i 1939. Međutim, zbog promjena političkih odnosa u Evropi, ali i u svijetu temeljito drukčijih u odnosu na šezdesete godine prošlog vijeka, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy odlučio da se Francuska vrati i u vojne strukture Saveza.

Padom Berlinskog zida NATO se našao pred novim izazovom. Prestao je postojati Varšavski pakt, a raspao se i Sovjetski Savez. U vrijeme bipolarne podijele svijeta uloga i zadaće NATO-a bile su jasne i povijesno opravdane. Završetkom gotovo polustoljetnog neprijateljstva, neki su analitičari smatrali kako NATO više ne treba postojati te kako bi se troškovi ulaganja u naoružanje mogli znatno smanjiti. Mnoge države članice smanjile su financijska davanja za obranu, ali ubrzo se pokazalo kako se trajni mir na evropskom kontinentu nije ostvario.

Na području bivšeg Sovjetskog Saveza izbilo je nekoliko regionalnih sukoba koji su uglavnom nastali zbog etničkih netrpeljivosti. Sukobi u jugoistočnoj Evropi također su znatno poremetili sliku o Evropi kao prostoru mira i suradnje, a postojao je i opravdan strah od širenja tih sukoba. Tada su države članice Sjevernoatlantskog saveza shvatile da je i dalje potrebno njihovo djelovanje kroz kolektivnu obranu i sigurnost u postkomunističkoj Evropi.

Danas se smanjila opasnost od konvencionalnog vojnog sukoba i masovne uporabe teško naoružanih postrojbi, ali, pojavili su se novi izazovi koji sve članice stavljaju pred nove dileme na koje treba pronaći adekvatan odgovor. Nove su prijetnje po naravi drukčije od onih iz doba Hladnog rata. Nove su zadaće NATO borba protiv novih prijetnji: terorizma, proizvodnje i proliferacije oružja za masovno uništenje, opasnosti koje prijete iz takozvanih neuspjelih ili slabih država te mora djelovati preventivno kako bi se u budućnosti spriječile takve opasnosti. Posljednjih godina NATO uspostavlja načine borbe protiv suvremenih opasnosti koje ugrožavaju sigurnost i stabilnost. Upravljanje krizom ("crisis management") i mirovne operacije za očuvanje i održavanjem mira ("peacekeeping" i "peace-support") neki su od načina djelovanja suvremenog Sjevernoatlantskog saveza u odgovoru na nove izazove.

Nakon pada komunizma i završetka Hladnog rata, Sjevernoatlantskom savezu pridružile su se zemlje bivše članice nekadašnjeg Varšavskog pakta. Tako su članicama Saveza 1999. godine postale Češka, Mađarska i Poljska. Uspješan primjer prve tri postkomunističke članice potaknuo je i druge da se čvrsto opredijele za pristupanje Savezu kao najbolji način ostvarenja dugoročne stabilnosti. Savezu 2004. godine pristupaju Bugarska, Rumunija, Slovenija, Slovačka, Estonija, Litvanija i Latvija, a pozivnicu za članstvo na samitu u Bukureštu 2008. dobile su Hrvatska i Albanija, koje su ušle naredne godine. 2017. godine Crna Gora postaje članica Saveza.

Od 1999. sve aspirantice za članstvo učestvuju u Akcionom planu za članstvo koji nudi praktične savjete i pomoć da se države što bolje pripreme za članstvo u Savezu. Sjeverna Makedonija je postala članica NATO-a 27. marta 2020. Finska je ušla u NATO 4. aprila 2023. time postavši 31. članica saveza. Savezu 2024. godine pristupa Švedska.

Trenutni kandidat za članstvo je Bosna i Hercegovina.

Zemlje kandidati i partnerstva Sjeverna Makedonija potpisala je protokol o pristupanju NATO-u 6. februara 2019. Bosna i Hercegovina je jedina druga država s Akcionim planom za članstvo, koji je zajedno s Gruzijom na sastanku Sjevernoatlantskog vijeća 7. decembra 2011. godine proglašen NATO-om „zemlje aspirante“.Ukrajina je prepoznata kao zemlja aspirantica nakon ukrajinske revolucije 2014. godine. +DržavaPartnerstvo za mirIndividualni partnerski akcioni planIntenzivirani dijalogAkcioni plan za članstvoPristupni protokolČlanstvoDecembar 2006Septembar 2008April 2008Decembar 2018Decembar 2006.Januar 2015April 2008Mart 1994Oktobar 2004Septembar 2006Oktobar 1994Decembar 2005Maj 1994Maj 2005Maj 1994Januar 2006Mart 1994Maj 2006Februar 1994Novembar 2002April 2005

Zemlje kandidati

Bosna i Hercegovina

Prva konkretna stvar koju je Bosna i Hercegovina preduzela na putu pristupanju NATO-u je pridruživanju programu NATO-a Partnerstvo za mir koje se desilo decembra 2006. godine. Nakon toga potpisan je i sporazum o sigurnosnoj saradnji u martu 2007. Bosna i Hercegovina je nastavila put ka pristupanju NATO-u potpisivanjem Individualnog partnerskog akcionog plana u januaru 2008. Tada je pokrenut proces intenziviranog dijaloga na samitu NATO-a održanom u Bukureštu 2008. godine. Bosna i Hercegovina je pozvana da se pridruži Jadranskoj povelji kandidata za NATO 25. septembra 2008. U novembru 2008. godine, u zajedničkom saopćenju ministra odbrane BiH i kancelarije Misije NATO-a u Sarajevu, predloženo je da se Bosna i Hercegovina pridruži NATO-u do 2011. godine, ako se nastavi sa reformama koje su do tada učinjene u oblasti odbrane.

Bosna i Hercegovina službeno je pozvana da se pridruži Akcijskom planu za članstvo za 2010. godinu. Godine 2018. ministri vanjskih poslova NATO-a odlučili su da je NATO spreman prihvatiti podnošenje prvog godišnjeg nacionalnog programa Bosne i Hercegovine.19.novembra 2019 je dogovoreno slanje Programa reformi u sjedište NATO-a.http://www.nato.int/cps/en/natolive/topics_49127.htm

Odnosi i partnerstva mini|Irska trenutno ne želi pristupiti NATO-u, ali radi na poboljšanju interoperabilnosti odbrambenih snaga s NATO-om

Irska

Irska je bila voljna 1949. pregovarati o bilateralnom paktu o obrani sa Sjedinjenim Državama, ali protivila se ulasku u NATO sve dok pitanje Sjeverne Irske nije riješeno sa Ujedinjenim Kraljevstvom.Službeni odnosi između NATO-a i Irske započeli su 1999. godine kada je Irska postala potpisnica NATO-ovog programa Partnerstvo za mir i Vijeća za euro-atlantsko partnerstvo. Od tada, NATO i Irska aktivno surađuju na pitanjima očuvanja mira, humanitarne pomoći, spašavanja i upravljanja krizama i razvijali su praktičnu saradnju u drugim vojnim oblastima od obostranog interesa, u okviru Irskog individualnog programa partnerstva (IPP) i Individualnog programa partnerstva i suradnje (IPCP) , koji se zajednički dogovaraju svake dvije godine.

Srbija