Biološka raznolikost (grč. βiοs - "bios" + lat. diverssus, particip prošli od dīvertere = "da se skrene") tj. bioraznolikost jeste pojam koji opisuje činjenicu da na Zemlji nisu nikad postojala, ne postoje, niti (teorijski) mogu postojati dva biološki istovjetna živa sistema. Bioraznolikost izumrlih i postojećih oblika života i njihovih zajednica možemo proučavati na razini sveukupnog živog svijeta i viših sistematskih kategorija (organizacionih tipova ili porodica, naprimjer), među posmatranim vrstama živih bića ili među istovrsnim jedinkama i njihovim različito definiranim grupama. Bioraznolikost je sveukupno stanje i ukupni biološki potencijal promjenljivosti, odnosno izvorni uslov opstanka žive supstance na Zemlji.Bendall R.(1996): Biodiversity: the follow up to Rio. The Globe 30:4-5, April 1996.Global Environmental Change (1995): Human and Policy Implications. Special issue on People, Land Management and Environmental Change, Vol. 3, No. 4.Heywood, V.H., Ed. (1995): Global Biodiversity Assessment. United Nations Environment Programme. Cambridge University Press, Cambridge, Published for UNEP, Cambridge university Press, Cambridge, 4; . 6Heywood V. H. (1996): The Global Biodiversity Assessment". The Globe, 30:2-4.http://www.un.org/earthwatch/biodiversity/assessment.htmlJuha U. I., Ono A. (1996): Population, Land Management and Environmental Change. The United Nations University, Tokyo.
Uopšteno gledajući, bioraznolikost se može opisivati koristeći više polaznih nivoa i pripadajućih definicija: specijska raznolikost je definirana brojem različitih vrsta u posmatranom prostoru i vremenu, intraspecijska raznolikost predstavlja biološku heterogenost unutar svake vrste, a njena osnova je genetički diverzitet, dok je ekološka raznolikost određena je učestalošću različitih biocenoza, ekosistema i viših stepena ekološke integracije.
Biološke nauke koje se posebno intenzivno bave problemima, uzrocima i posljedicama (tj. prirodom, procesima i pojavama promjenljivosti životnih oblika) – kao osnovnu jedinicu proučavanja uzimaju vrstu, odnosno intraspecijsku i interspecijsku raznolikost.Škrijelj R., Đug S. (2009): Uvod u ekologiju životinja.Prirodno-matematički fakultet Sarajevo, Sarajevo, .
Iako u tom pogledu postoje različite procjene, smatra se da je do danas na našoj planeti poznato preko milion životinjskih i pola miliona biljnih vrsta, a skupa sa neopisanim oblicima, taj broj doseže opseg i 3–10 miliona. Jedna od njih je i vrsta Homo sapiens ("čovjek razumni"), koja obuhvata sve ljude današnjice i njihove neposredne fosilne pretke.Cockell C. (2006). Biological processes associated with impact events ESF IMPACT (1. ed.). Berlin: Springer Verlag, .Dasmann R. F. (1968) A Different kind of country. MacMillan Company, New York, .Wilson E. O., Peter F. M. Eds (1988): Biodiversity. National Academy Press, New York, ; (pbk.), online Edition.Global Biodiversity Assessment (1995): Biodiversity, Glossary of terms related to the CBD – UNEP, Annex 6, Glossary. Belgian Clearing-Hous, Bruxelles, .Hawksworth D. L. (1996). Biodiversity: measurement and estimation. Springer Verlag Stuttgart, .Edward O., Wilson E. O. (2002). The Future of Life. Alfred A. Knopf, New York, .Rashid H. M., Scholes R., Ash N. (2006). Ecosystems and human well-being: current state and trends : findings of the Condition and Trends Working Group of the Millennium Ecosystem Assessment. Island Press, .Van Dyke F. (2008). Conservation Biology: Foundations, Concepts, Applications, 2nd ed. Springer Verlag, Suttgart, .Hunter M. L. (1996). Fundamentals of Conservation Biology. Blackwell Science Inc., Cambridge, Massachusetts. .Levin, S. Encyclopedia of Biodiversity. San Diego: Elsevier Academic Press, .Leveque, C. & J. Mounolou (2003) Biodiversity. New York: John Wiley. Margulis L., Delisle, D. K., Lyons, C. Diversity of Life: The Illustrated Guide to the Five Kingdoms. Sudbury: Jones & Bartlett Publishers. What is biodiversity?. United Nations Environment Programme, World Conservation Monitoring Centre.
Nakon pojave molekularnobioloških analiza, identifikacija evolucijskih linija i vrsta životnih oblika razvijala se strahovito brzo. Određene vrste molekulskih informacija, posebno sekvenci DNK, mogu pružiti jasniju podršku nego što su morfološki podaci ikada mogli poslužiti za identifikaciju vrsta, posebno kada su u grupi i slične su po izgledu. Molekulski markeri često mogu biti određeni mnogo manje dvosmisleno od morfoloških obilježja. Određivanje vrsta je izuzetno važno za očuvanje biološke raznolikosti. Do danas je imenovano oko 1,9 miliona vrsta, ali se procjenjuje da je njihov ukupni broj može biti bilo gdje između 3-100 miliona, jer nije proučavan veliki broj životinja i biljaka. Naprimjer, poznato je gotovo 300.000 vrsta cvjetnica, ali njihov pravi broj može biti bliže 400.000, sa oko 2.000 vrsta koje se otkriju svake godine. Čak se i neopisani sisari i dalje otkrivaju. Njih oko 4.000 do 5.000 je otkriveno u zadnjih 20 godina 20. stoljeća. Povremeno su otkriveni čak i relativno veliki sisari, kao što su saola (Pseudoryx nghetinhensis) ili oriks (Oryx) slična životinja iz jugoistočne Azije, opisana 1990-ih, a koja je svrstana u posebni sopstveni rod.
Ispoljavanje bioraznolikosti unutar svake kategorije ima naglašene prostorne i vremenske dimenzije. Naučno je dokazana i na prvi pogled uočljiva činjenica da su – u istom vremenskom “presjeku” (trenutku) promatranja – različiti živi sistemi, tj. jedinke i grupe (populacije. npr.) međusobno biološki nejednaki po nizu svojstava. Ta sveprisutna pojava se opisuje kao istovremena promjenljivost. Budući da je njena osnovna odrednica prostor, češće se označava kao prostorna promjenljivost. S druge strane, pojam alohronična (raznovremena, neistovremena) promjenljivost opisuje pojavu dinamične raznolikosti istih živih sistema – jedinki i grupa – u vremenu, tj. činjenicu da nijedan od njih danas biološki nije ono što je bio “juče” niti je onakav kakav će biti “sutra”. Prema svojoj osnovnoj dimenziji – vremenu, ovakva promjenljivost se označava i kao temporalna (vremenska). Ukupni slijed (proces) promjena jedinke, od začeća do smrti, označava se kao ontogeneza (ontogenetska promjenljivost), a proces historijskog mijenjanja prirodnih bioloških drupa je filogeneza (filogenetska promjenljivost). Nauka o ontogenezi je ontogenija, a o filogenezi – filogenija.
Bioraznolikost obuhvata i varijabilnost i varijaciju (lat. varius = različit). Ovi nazivi se u bosanskom jeziku obično poistovjećuju i međusobno i sa pojmom promjenljivosti uopće. U svom izvornom značenju, oni imaju različitu primjenu: varijabilnost opisuje sposobnost i pojavu vremenskog (alohroničnog) mijenjanja istih živih sistema (jedinki i grupa), varijacija se uglavnom odnosi na prostornu ili sinhroničnu nejednakost različitih bioloških sistema.Burns E., Kind F., Meister K., Noack W. (1989): Das Biobuch. Verlag Moritz Diesterweg, Frankfurt am Main.Cavalli–Sforza L. L., Bodmer W. F. (1999): The Genetics of Human Populations. Dover Publications, Mineola, New York.Hennig W. (2002): Genetik. Springer–Verlag, Berlin, Heidelberg.King R. C., Stansfield W. D. (1999): A Dictionary of Genetics. Oxford University Press, New York, Oxford, ; (pbk).Lawrence E., Ed. (1999): Henderson's Dictionary of Biological Terms. Longman, London.Mayr E. (1970): Populations, Species, and Evolution. Belknap Press of Harvard University Press, Cambridge, Mass.Mayr E. (1988): Toward a New Philosophy of Biology – Observations of an Evolutionist. Harvard University Press, Cambridge, Mass.Rieger R., Michaelis A., Green M. M. (1991): Glossary of Genetics and Cytogenetics – Classical and Molecular. Springer–Verlag, Berlin.Hadžiselimović R. (2005): Bioantropologija – Biodiverzitet recentnog čovjeka. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, .
Bioraznolikost se može proučavati na svim razinama organizaciono-funkcionalnog ustrojstva organizama: od molekulske razine do individualne i grupne (populacijske) bioraznolikosti do svekolike biosfere. Osnovne vrste bioraznolikosti su: individualna bioraznolikost i populacijska bioraznolikost.
Individualna bioraznolikost Individualna bioraznolikost (raznolikost jedinki), odnosno individualnost ili individualna posebnost (kod čovjeka: osobnost – personalnost) u ogromnoj većini populacija živih bića počiva na variranju izuzetno velikog broja kvalitativnih i kvantitativnih svojstava (osobina) i praktično neograničenim mogućnostima kombiniranja njihovih varijanti (fenotipova). U manjim skupinama teško ćemo naći dvije osobe koje imaju istovjetnu varijantu samo jednog svojstva (krvnu grupu A, npr.); manje ih je koje su podudarne po dvije osobine (krvna grupa A – plave oči, npr.), dok su obično rijetke one koje imaju istu kombinaciju tri svojstva (krvna grupa A – plave oči – crna kosa). Sa porastom broja posmatranih obilježja progresivno opada vjerovatnoća da ćemo i u velikim ljudskim skupinama susresti dvije osobe sa istovjetnom kombinacijom njihovih varijanti. Ako proučavamo niz jednostavnih dimorfnih osobina, zapazit ćemo da broj njihovih kombinacija raste geometrijskom progresijom, čija je osnova 2 (= broj alternativnih varijanti), a potencija n (= broj obuhvaćenih svojstava). Dvije takve osobine se mogu ispoljavati u 4 (= 22 ), tri u 8 (=23 ), četiri u 16 (24) različitih individualnih kombinacija itd; 210 = 1.024, 220 =1,048.576, a 234 iznosi preko 17 milijardi, što više od tri puta premašuje ukupni broj (preko sedam milijardi) savremenih stanovnika, odnosno 1/5 svih ljudi koji su do sada živjeli na našoj planeti. Stotinjak ovakvih svojstava daje broj kombinacija koji je daleko veći ne samo od ukupnog broja do sada rođenih ljudi nego i svih živih bića zajedno.
Krajnji obrisi genetičkih okvira individualne promjenljivosti u svakoj vrsti organizama, tj. biološke raznolikosti tek se mogu naslutiti na osnovu novijih procjena prema kojima ljudski genom sadrži oko 30.000 lokusa (donedavno se smatralo da ukupno ima 100.000 tih jedinica). Kod ovih lokusa se javlja oko 7% (2.100) heterozigotnih, tj. dimorfnih ili polimorfnih gena, a računa se da imaju čak i do 10.000 nemonomorfnih gena. Mogućnosti kombinovanja zigotnih genotipova (van srodstva) dosežu upravo fantastične razmjere, jer ako su oba roditelja heterozigotna po jednakom n istih gena, potencijalno mogu stvarati 3n različite zigote, a ako je pritom riječ i o različitim genskim lokusima – taj broj iznosi 4n. Na osnovu ovih procjena postaje jasno zašto je ekstremno malo vjerovatno da su dva organizma ikada imale ili će ikada imati istovjetnu genetičku podudarnu kombinaciju svih opisivih svojstava. Naučnu zasnovanost ove hipoteze ne umanjuje ni činjenica da se u toku reproduktivnog perioda stvara ograničen broj ženskih gameta, budući da u samo jednom ejakulatu može biti i oko 200 miliona spermatozoida. Ako se tome doda i plastičnost međusobnog djelovanja istih genotipova i različitih faktora životne sredine i ontogenetska promjenljivost, potvrđuje se i opravdanost pretpostavke da broj mogućih geno–fenotipskih kombinacija u posmatranoj populaciji prevazilazi ukupnu količinu elektrona u kosmosu. Čak ni blizno ili multiplo potomstvo, nastalo bespolnim razmnožavanjem (kloniranjem) jednog zigota, nije biološki apsolutno identično. Na osnovu ovih pojednostavljenih procjena i činjenice da je većina individualnih značajki najčešće polimorfna, postaje jasna naučna utemeljenost pretpostavke da broj mogućih individualnih posebnosti u svakoj vrsti prelazi ukupan broj elektrona u kosmosu. Zato svaka ljudska jedinka predstavlja biološki jedinstvenu i neponovljivu prirodnu pojavu.
Populacijska bioraznolikost