Etničko čišćenje Prijedora,Associated Press - January 18, 2008 - Exhibit details Bosnia ethnic cleansing također poznato kao Zločini nad Bošnjacima Prijedora, odnosi se na brojne ratne zločine počinjene za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini od strane srpskog političkog i vojnog rukovodstva, uglavnom nad bošnjačkim civilnim stanovništvom općine Prijedor. Nakon genocida u Srebrenici, to je drugi najveći masovni zločin počinjen tokom rata 1992. u Bosni i Hercegovini. Prema Istraživačko-dokumentacionom centru u Sarajevu (IDC), oko 5.200 Bošnjaka i Hrvata iz Prijedora su nestali ili su ubijeni tokom perioda vršenja zločina (od toga 3515 bošnjačkih i 186 hrvatskih civila) i oko 14.000 ljudi u široj regiji Prijedora (Pounje)."IDC:IDC: Victim statistics in Pounje region". Do oktobra 2013. locirano je ukupno 96 masovnih grobnica a oko 2.100 žrtava zločina su identifikovane, uglavnom DNK analizom."Remains of Bosnia's war victims exhumed". Sky News. 6. oktobar 2013.
Pozadina zločina Nakon što su Slovenija i Hrvatska objavile deklaracije o nezavisnosti u junu 1991, situacija u općini Prijedor se naglo pogoršala. Tokom rata koji je uslijedio u Hrvatskoj, napetost između Srba i zajednice Bošnjaka i Hrvata se dodatno povećala.
Bošnjaci i Hrvati su počeli da napuštaju općinu zbog sve većeg osjećaja nesigurnosti i straha među stanovništvom koje je bilo uzrokovano srpskom propagandom koja je sve više uzimala maha. Lokalni list Kozarski vjesnik je počeo objavljivati navode protiv nesrba. Srpski mediji su propagirali ideju o potrebi Srba da se naoružaju. Izrazi kao ustaše, mudžahedini i Zelene beretke su se naširoko koristi u štampi kao sinonimi za nesrpsko stanovništvo. Radio Prijedor je šire propagandu vrijeđanje Bošnjaka i Hrvata. Kao jedan od rezultata takve propagande je i preuzimanju TV predajnika na planini Kozara u avgustu 1991. od strane srpskih paravojnih jedinica i prekid emitovanja programa TV Sarajevo. Preko ovog predajnika preusmjeren je signal emisija iz Beograda i Banje Luke s intervjuima srpskih radikalnih političara i srpskim nacionalističkim pjesmama koje su do tada bile zabranjene.
Politička situacija prije zločina Dana 7. januara 1992, srpski članovi Skupštine općine Prijedor i predsjednici lokalnih općinskih odbora SDS-a proglasili su Skupštinu srpskog naroda općine Prijedor i počeli sa implementiranjem tajnih instrukcija koje su izdate ranije, 19. decembra 1991. godine. "Organizacija i djelovanje organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u vanrednim okolnostima" bio je plan SDS-a o preuzimanju općina u BiH, kao i planovi o stvaranje kriznih štabova. za predsjednika ove Skupštine izabran je Milomir Stakić, kasnije osuđen pred tribunalom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) zbog masovnih zločina protiv čovječnosti nad bošnjačkim i hrvatskim civilima. Zbog zločina ubistva, istrebljenja i progona nesrpskog stanovništva u Prijedoru, ovaj zločinac je pred sudom u Haagu osuđen na doživotnu kaznu koja je potvrđena 22. marta 2006. i preinačena na 40 godina zatvora. Deset dana kasnije, 17. januara 1992, Skupština je usvojila ulazak srpskih teritorija općine Prijedor u Srpsku autonomnu oblast Bosanska Krajina u cilju realizacije stvaranje zasebne srpske države na etnički očišćenim teritorijama.
Dana 23. aprila 1992., SDS je odlučio, između ostalog, da sve srpske paravojne jedinice odmah počnu sa realizacijom preuzimanja općine u koordinaciji sa JNA i jedinice buduće Vojske Republike Srpske. Do kraja aprila 1992. broj policajaca tajne srpske policijske stanice Prijedor spremnih za preuzimanje vlasti u općini Prijedo narastao je na 1.500 naoružanih Srba.
Preuzimanje vlasti Izjava o preuzimanju vlasti pripremljena od strane srpskih političara iz SDS-a je pročitana na Radio Prijedoru dan nakon preuzimanja vlasti u općini Prijedor i ponavljana je tokom dana. Prilikom planiranja tih događaja predviđeno je da će 400 srpskih policajaca biti dovoljno za obavljanje tog zadatka. Pod pojmom preuzimanja vlasti podrazumijevalo se preuzimanje dužnosti predsjednika općine, potpredsjednik općine, direktor pošte, načelnik policije, itd
U noći sa 29. na 30. april izvršeno je preuzimanje vlasti u općini. Zaposlenici stanice milicije i rezerve milicije su se okupili u Čirkinom Polju, dijelu grada Prijedora. Skupu su bili prisutni samo Srbi. Neki od njih su bili u vojnim uniformama. Dodijeljeni su zadaci kod preuzimanja vlasti u općini a prisutni su podijeljeni u pet grupa. Svaka grupa od dvadesetak ljudi su imali vođu, a svakoj je naređeno da preuzme kontrolu nad određenim objektom. Jedna grupa je bila odgovorna za zgradu Skupštine općine, jedna za glavnu zgradu milicije, jedna za sudove, jedna za banke i posljednja za preuzimanje pošte.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) je zaključio da je preuzimanje vlasti od strane srpskih političara državni udar (coup d'état), koji je bio planiran i koordiniran dugo unaprijed s krajnjim ciljem stvaranja čiste srpske općine. Ovi planovi nikada nisu bili skriveni i ostvareni su u koordiniranoj akciji srpske milicije, vojske i političkih predstavnika. Jedna od vodećih figura je bio osuđeni ratni zločinac Milomir Stakić, koji je došao preuzeti dominantnu ulogu u političkom životu općine.
Oružani napadi na civile
Nakon preuzimanja vlasti u općini Prijedor, situacija među civilnim stanovništvom se uveliko promijenila. Među nesrpskim stanovništvom se osjećala napetost i strah. U značajnoj mjeri se povećalo prisustvo naoružanih srpskih jedinica u gradu Prijedoru. Naoružane osobe su se nalazile širom grada, na vrhovima visokih zgrada, na utvrđenim punktovima itd.
U predmetu Stakić, Međunarodni krivični sud u Haagu je zaključio da su mnogi ljudi ubijeni tokom napada srpske vojske na sela pretežno nastanjena Bošnjacima i mjestima širom općine Prijedor i da se dogodilo nekoliko zločina nad Bošnjacima, te da je sveobuhvatni obrazac zločina nad Bošnjacima u općini Prijedor koji je izvršen 1992. dokazan van razumne sumnje.
Propaganda Nakon preuzimanja vlasti, Radio Prijedor je vršio propagiranje srpskih nacionalističkih ideja karakterišući istaknute nesrbe kriminalcima i ekstremistima koje bi trebalo kazniti zbog njihovog ponašanja. Jedan od primjera takve propagande je bio pogrdan način oslovljavanja nesrba pri čemu sus se koristili termini koji se koristi za upućivanje na nesrba poput mudžahedini, ustaše, Zelene beretke itd. Oba medija u gradu, i novine i radio, su prema ICTY-u širili neistine i očite laži o nesrpskim liječnicima: dr. Mirsadu Mujadžić, Bošnjaku, koji je prema srpskoj propagandi ubrizgavao drogu ženama srpske nacionalnosti čineći ih tako nesposobnim za rađanje za muške djece i dr. Željku Sikori, Hrvatu, kojeg su nazivali doktor čudovište, koji je bio optužen da je prouzrokovao pobačaje žena srpske nacionalnosi koje su nosile muško dijete te kastrirao srpske muške bebe. Osim toga, u "Kozarskom vjesniku" , u članku od 10. jula 1992, dr. Osman Mahmuljin je optužen za namjernu pogrešnu medicinsku skrb nad svojim srpske nacionalnisti dr. Živkom Dukićem, nakon njegovog srčanog udara. Dr. Dukić je navodno preživio samo zato što je dr. Radojka Elenkov prekinula terapiju koju je propisao dr. Mahmuljin. Žalbe koje su se emitirale su poticale Srbe na linč nesrba. Štoviše, putem radija su se emitovale netačne i krovotvorene biografije istaknutih nesrba, uključujući i prof. Muhameda Čehajić, Mr. Crnalića, dr. Esu Sadikovića i Dr. Osmana Mahmuljin. Prema zaključku ICTY-a, slučaj presude Stakiću, Mile Mutić, direktor Kozarskog Vjesnika i novinar Rade Mutić, su redovno prisustvovali sastancima srpskih političara (lokalnih političkih autoriteta), kako bi bili informisani o sljedećim koracima kod širenje srpske propagande.
Jačanje srpskih snaga
U sedmicama nakon nasilnog preuzimanja vlasti u općini, srpske vlasti u Prijedoru su radile na jačanju svoje vojne pozicije u skladu s ranijim odlukama donešenim na najvišim nivoima. 12. maja 1992, samozvana Skupština srpskog naroda uspostavlja srpsku vojsku pod vrhovnom komandom Ratka Mladića (kojem se trenutno u Hagu sudi za počinjene zločine) okupljanjem jedinica i naoružanja bivše JNA.
Major Radmilo Željaja ultimativno poziva sve građane bošnjačke nacionalnosti da predaju svoje oružje srpskoj vojsci i proglase svoju lojalnost Srpskoj Republici i da odgovore na poziv za mobilizaciju. Objavljeni ultimatum je sadržavao i prijetnju da će svaki otpor biti kažnjen. Većina civilnog bošnjačkog stanovništva udovoljila je tim zahtjevima te predala lovačke puške i pištolje sa pripadajućim dozvolama u uvjerenju da će im time biti osigurana bjezbjednost. Pretrage kuća nesrba, koje su vršili vojnici su bile učestale a pronađeno oružje je zoduzimano.
Označavanje nesrpskih kuća Tokom kampanje etničkog čišćenja Prijedora mnogi nesrbi su smijenjeni sa svojih radnih mjesta. Opća tendencija po tom pitanju se ogleda u odluci srpskih regionalnih vlasti, odnosno Kriznog štaba srpske autonomne oblasti Krajina od 22. juna 1992, koja propisuje da sva društvena poduzeća, dionička društva, državne institucije, javna komunalna preduzeća, Ministarstvo unutrašnjih poslova, i vojska srpske republike mogu zadržati u radnom odnosu samo osobe srpske nacionalnosti.
Putem radija su emitovana obavještenja prema kojem su nesrbi bili dužni objesiti bijelu platno iznad svojih domova kao demonstraciju svoje odanosti srpskim vlastima. Charles McLeod, koji je zajedno sa ECMM-om krajem augusta 1992. posjetio Prijedor, svjedočio je da je tokom posjete mješovitom srpsko-bošnjačkom selu vidio da su bošnjačke kuće identificirane s bijelim zastavama na krovovima. U prilog tome govori i svjedočenje Barnabasa Mayhewa (ECMM), koji je posvjedočio da su kuće Bošnjaka označene bijelim zastavama kako bi ih se razlikovalo od srpskih kuća.
Osim toga, svim nesrbima je naređeno da u javnosti obavezno nose bijele trake na nadlakticama.
Napad na Hambarine Hambarine su naseljeno mjesto u sastavu općine Prijedor i u toku etničkog čišćenja nesrba sa ovog područja je bilo dominantno bošnjačko naselje jer je prema popisu stanovništa iz 1991. u naselju živjelo 2.768 Bošnjaka od ukupno 2876 stanovnika te su činili 96,24% ukupnog stanovništva. JNA, koja je već tada bila pod kontrolom srpskih kadrova, je 22. maja 1992. izdala ultimatum stanovnicima Hambarina sa zahtjevom da predaju nekoliko pojedinaca koji su navodno učestvovali u napadu na JNA. S obzirom da napada nije ni bilo ultimatum nije mogao biti ispoštovan što je bilo povod da sljedećeg dana oko popodneva započne granatiranje Hambarina iz tri pravca. Za napad je angažovano nekoliko tenkova i oko 1000 vojnika. Bombardovanje Hambarina nastavljeno je sve do 15 sati. Bošnjački stanovnici su pokušali odbraniti selo, ali su bili prisiljeni pobjeći u druga sela ili u šumu da bi izbjegli tenkovske napade. Oko 400 izbjeglica, uglavnom žena, djece i starijih osoba, je pobjeglo iz naselja Hambarine kao rezultat napada tokom kojeg su srpski vojnici ubijali civilno stanovništvo, vršili silovanja i paljenja kuća. Vojna operacija i ubijanje civila se poslije nastavilo i na području šume kod Kureva.
Napad na Kozarac Šire područje Kozarca, koje je pored naselja Kozarac, obuhvatalo i naseljena mjesta Kamičani, Kozaruša, Brđani, Babići i dr. je prije rata u Bosni i Hercegovini uglavnom bilo naseljeno Bošnjacima koji su činili 98 do 99% ukupnog stanovništva. Ostatak su činili Romi, Ukrajinci, Hrvati i Srbi.