mini|330px|Pogled na Visočko polje s lokaliteta Vrela
Visoko u srednjem vijeku bilo je jedno od političkih, trgovačkih i vjerskih središta srednjovjekovne bosanske države. Njegovu užu cjelinu činili su utvrđeni grad Visoki na Visočici i podgrađe Podvisoki, dok su u okolnom Visočkom polju djelovala druga dvorska i crkvena središta, naročito Mile, Moštre i Biskupići. Na tom su području bosanski vladari boravili i izdavali povelje, održavani su stanci vlastele, a u Podvisokom razvila se trgovačka naseobina Dubrovčana.
U historiografiji se Visočko polje povezuje sa starijim naseljem Bosna, čije se ime u pojedinim srednjovjekovnim ispravama razlikuje od naziva države i šire oblasti. Visoki se pod tim imenom prvi put pouzdano spominje 1355, a najveći politički i privredni značaj dosegao je početkom 15. stoljeća, naročito za vladavine Stjepana Ostoje i Tvrtka II. Razvoj obližnjih rudarskih naselja, unutrašnji sukobi i osmanski prodori postepeno su oslabili položaj Podvisokog. Nakon osmanskog osvajanja Bosne 1463. utvrda je izgubila dotadašnju ulogu, ali se naselje u njenom podnožju nastavilo razvijati.
Položaj i razvoj naselja Visočko polje prostire se dolinom Bosne, nizvodno od ušća Fojničke rijeke. Plodno zemljište, riječne doline i blizina srednjobosanskih rudarskih područja pogodovali su razvoju naselja i povezivanju s drugim dijelovima Bosne. Dolinom Bosne vodila je komunikacija prema sjeveru, dok su putevi kroz doline njenih pritoka povezivali Visoko s Fojnicom, Kreševom, Kiseljakom i krajevima prema Jadranskom moru.
Srednjovjekovno Visoko nije činilo jedinstveno naselje opasano zidinama. Utvrđeni grad zauzimao je vrh Visočice, a stambeni i trgovački dijelovi Podvisokog razvijali su se na padinama i u podnožju brda. Pavao Anđelić u rekonstrukciji naselja izdvojio je više cjelina, među njima Varoš, Klisu, Prijeko, Perutac, Novo Brdo i Kraljevac. Njihov tačan obim i međusobni odnosi nisu u svim pojedinostima utvrđeni. Ervin Klepo naglašava da su raspored kuća, vrtova i puteva usmjeravali reljef i vodotoci te da prostornu odvojenost utvrde i podgrađa nije pratila njihova funkcionalna odvojenost.
Podvisoki se u izvorima javlja kao trg, podgrađe i gradsko naselje. U dubrovačkom testamentu iz 1421. kuća je opisana kao smještena in varos de Sovisochi, što je jedan od ranih pisanih spomena naziva varoš u srednjovjekovnoj Bosni. Dubrovčani su u naselju posjedovali kuće i radnje, a djelovala je i kraljevska carinarnica. Ovi podaci omogućavaju da se njegov gradski karakter razmatra prema privrednim, upravnim i društvenim funkcijama, a ne samo prema postojanju utvrđenja.
Historija Naselje Bosna U istraživanjima najstarije teritorijalne organizacije Bosne Anđelić je Visočko polje smatrao jednom od jezgri iz kojih se širilo bosansko ime. Prema njegovom tumačenju, na tom je prostoru postojalo naselje Bosna, organizirano kao šira teritorijalna zajednica s više naseobinskih cjelina. Takva rekonstrukcija zasniva se na povezivanju pisanih izvora, arheoloških nalaza i kasnije sačuvanih naziva, a ne na postojanju jednog pouzdano ubiciranog gradskog središta iz ranog srednjeg vijeka.
Više isprava navodi Bosnu kao mjesto boravka vladara ili izdavanja dokumenta. Ban Stjepan II u povelji iz 1334. upotrijebio je izraz in Bossina in curia nostra, odnosno "u Bosni, na našem dvoru", dok se u Tvrtkovoj ispravi iz 1366. javlja formulacija scripta in Bosna. Ovakvi navodi u literaturi se povezuju s užim područjem Visokog, uz razlikovanje naselja Bosna od istoimene župe i države.
Sličnu vezu pokazuju crkveni izvori. U dubrovačkoj odluci iz 1367. spominje se conventus sancti Nicolae de Bosna, samostan svetog Nikole u Bosni. Mladen Ančić razmatrao je i splitski zapis o guardianus Bosine, gvardijanu bosanskog samostana, u istraživanju položaja prvog franjevačkog samostana. U kasnijoj franjevačkoj tradiciji za samostan svetog Nikole upotrebljavali su se nazivi Bosna, Mile i Visoko. Postepenim izdvajanjem utvrde i njenog podgrađa nazivi Visoki i Podvisoki potisnuli su stariji naziv naselja.
Banski period mini|Ploča Kulina bana, pronađena kod Visokog
Među materijalnim svjedočanstvima banskog perioda izdvaja se ploča Kulina bana, pronađena 1898. u Biskupićima. Natpis se odnosi na crkvu koju je podigao Kulin ban i predstavlja svjedočanstvo graditeljske i crkvene djelatnosti na visočkom području krajem 12. i početkom 13. stoljeća.
S visočkim područjem povezana je i rasprava o mjestu Bilinopoljskog sastanka od 8. aprila 1203, na kojem su predstavnici bosanske redovničke zajednice pred papinim izaslanikom prihvatili određene obaveze u pogledu vjerskog života. U latinskoj ispravi mjesto je zapisano kao Bolino Poili. Većina historičara povezivala ga je s Bilinim poljem u Zenici, dok su Anđelić i dio drugih istraživača zastupali položaj u Visočkom polju. Ante Škegro razmotrio je ove prijedloge i zastupao visočku ubikaciju, oslanjajući se na položaj naselja Bosna i crkvenih ustanova u njegovoj okolini. Ta se pretpostavka ne može izjednačiti s općeprihvaćenim utvrđivanjem mjesta sastanka.
Razvoj Mila povezuje se s djelovanjem bana Stjepana II i osnivanjem franjevačkog samostana svetog Nikole u prvoj polovini 14. stoljeća. U literaturi se s tim lokalitetom povezuje i crkva svetih Kuzme i Damjana u mjestu Mell, navedena u ispravi koja nosi datum 1244. Međutim, ona je poznata iz kasnijeg prijepisa, a njena vjerodostojnost i odnos prema arheološkim ostacima bili su predmet kritičkih razmatranja. Zbog toga taj navod sam po sebi nije dovoljan za pouzdano datiranje pojedinih građevinskih faza u Milima.
Nakon smrti Stjepana II 1353. bansku vlast preuzeo je njegov nećak Tvrtko, sin Vladislava Kotromanića i Jelene Šubić. U početku njegove vladavine roditelji su imali važnu političku ulogu. Nakon Vladislavove smrti Jelena je 1354. posjetila dvor Ludovika I, a po povratku je u Milima održan stanak. Tvrtkova povelja Vlatku Vukoslaviću iz iste godine svjedoči o tom skupu i potvrđivanju velikaških prava i posjeda.
Utvrđeni grad Visoki prvi put se pouzdano spominje 1. septembra 1355, kada je ban Tvrtko u njemu izdao povelju Dubrovčanima. Podvisoki se kao zasebno podgrađe pojavljuje u izvorima iz 1360-ih. Njegov kasniji razvoj bio je povezan s boravkom vladarskog dvora, trgovinom i saobraćajem između rudarskih područja i primorja.
Tvrtko I i uspostavljanje kraljevstva mini|Povelja Tvrtka I izdata u Moštrima 1380.
Tvrtko I preuzeo je kraljevsku titulu 1377, ali mjesto njegovog krunisanja ostalo je predmet historiografske rasprave. Tumačenje prema kojem je obred održan u Mileševi oslanja se prvenstveno na kasnije pisanje Maura Orbinija. Nasuprot tome, Anđelić je zastupao krunisanje u crkvi svetog Nikole u Milima, povezujući pisane vijesti o bosanskim vladarima s arheološkim nalazima na tom lokalitetu.
U Anđelićevoj rekonstrukciji Mile su bile i mjesto ukopa Stjepana II i Tvrtka I. Poseban značaj pripisao je ostacima brokatne tkanine s heraldičkim motivima, pronađenim pri ranijim iskopavanjima. Ipak, stanje stare dokumentacije, premještanje nalaza i složenost grobnih cjelina ograničavaju sigurnost s kojom se pojedini nalazi mogu pripisati određenom vladaru. Zadro je zbog toga upozorio na potrebu razlikovanja arheološki utvrđenih činjenica od kasnijih rekonstrukcija krunidbene i grobne funkcije crkve.
Tvrtko je 12. marta 1380. u Moštrima izdao povelju Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću, kojom ga je uzdigao na položaj velikog vojvode bosanskog. Isprava potvrđuje postojanje vladarskog dvora u Moštrima, ali njegov tačan položaj nije arheološki utvrđen. U istom je mjestu djelovala i zajednica pripadnika Crkve bosanske, pa su Moštre imale i političku i vjersku ulogu.
Poslije Tvrtkove smrti 1391. vladali su Stjepan Dabiša i Jelena Gruba, a 1398. za kralja je izabran Stjepan Ostoja. Tokom njegove vladavine Visoko je postalo jedno od glavnih mjesta boravka dvora i izdavanja kraljevskih isprava.
Dinastički sukobi početkom 15. stoljeća Ostoja je iz Visokog održavao veze s Dubrovnikom i dalmatinskim gradovima. U prisustvu vodećih bosanskih velikaša 1402. potvrdio je povlastice Trogiranima i Šibenčanima, a u Visokom su boravila i strana poslanstva. Sukob s Dubrovnikom i promjene odnosa među vlastelom doveli su 1404. do njegove smjene i izbora Tvrtka II.
Dubrovačka prepiska svjedoči o dugotrajnim pregovorima i političkoj nestabilnosti. U pismu od 8. augusta 1404. stanje je opisano riječima: "Od potopa svieta nie se sviet toliko smel i vrtel kao tada u Visokom." U borbu za prijestolje uključila se i Kraljevina Ugarska, a Ostoja je obnovio vlast 1409. i ponovo izdavao povelje iz Podvisokog.
Podvisoki je stradao u ugarskom pohodu u martu 1410. Vojnici koji su krenuli iz Vranduka opljačkali su naselje i zarobili dubrovačke trgovce. Dubrovačke vlasti protestovale su 11. marta kod Sigismunda Luksemburškog, a zatim su nastavile tražiti oslobađanje zarobljenika i naknadu štete. Trgovačke odnose dodatno je opteretilo ubistvo Jakše Bunića 1412. Prema dubrovačkoj žalbi, Ostojin nećak Vuk ubio ga je na putu iz Deževica prema Visokom i uzeo srebro koje je nosio.
Nakon Ostojine smrti 1418. naslijedio ga je Stjepan Ostojić, ali se ubrzo suočio s Tvrtkom II i promjenom velikaških savezništava. Visoko je ostalo jedno od mjesta na kojima se odlučivalo o prijestolju. Tvrtko II ondje je 16. augusta 1420. potvrdio Dubrovčanima prava na Konavle i Sokol, koje im je ustupio Sandalj Hranić Kosača. Uz njega se tada navode vojvoda Vukmir, župan Dragiša, Juraj Vojsalić, Pribić, Radič Radojević, Batić Mirković, Juraj Dragičević, Petar Klešić, Ivko i Pavao Jurjević.
Dio Ostojićevih pristalica nastavio je djelovati i nakon Tvrtkovog povratka. Tvrtko Borovinić u dubrovačkom se izvoru iz februara 1421. još navodi kao knez kralja Stjepana u Visokom. To pokazuje da smjena vladara nije odmah značila i uspostavljanje jedinstvene kontrole nad svim kraljevskim uporištima.
Osmanski pohod 1421. i druga vladavina Tvrtka II Mletačka hronika Antonija Morosinija donosi vijest o osmanskom pohodu preko visočkog područja u proljeće 1421. Zapis se oslanja na pismo upućeno mletačkim vlastima 12. aprila, pa taj datum označava slanje vijesti, a ne nužno dan bitke. Prema hronici, osmanska vojska prešla je Bosnu i uputila dio snaga prema Visokom, ali ju je porazila vojska bosanskog kralja. Emir O. Filipović upozorava na teškoće pri identificiranju zapovjednika i utvrđivanju političke pozadine pohoda u vrijeme sukoba Tvrtka II i Stjepana Ostojića.
Početkom 1420-ih u Visokom su nastavljeni pregovori s Mletačkom republikom. Kralj se pri odlučivanju savjetovao s vlastelom okupljenom na stanku, a 21. decembra 1422. potvrdio je mletačkim trgovcima slobode koje su uživali za njegovih prethodnika. Takve isprave svjedoče o povezanosti dvorske politike i trgovačkih interesa stranih zajednica.
mini|Novac kralja Tvrtka II
Dubrovačka prepiska o vjenčanju Tvrtka II i Doroteje Gorjanske 1428. također spominje Visoko. Papina dozvola za brak izdata je 9. aprila, dok su dubrovački izaslanici u julu pratili kralja iz Visokog prema Milodražu, gdje je očekivao nevjestu. Potom su kralj, kraljica i poslanstva boravili u Sutjesci. Prema analizi Marjana Drmača, glavna svadbena svečanost mogla je biti održana u augustu u Sutjesci. Pisma o očekivanom kraljičinom dolasku u Podvisoki i slanju darova stoga ne određuju pouzdano ni mjesto ni tačan datum samog vjenčanja.
Tvrtko Borovinić nastavio je djelovati u kraljevom okruženju i nakon učvršćivanja Tvrtka II. U ispravi iz Visokog od 20. novembra 1428. potvrdio je da je njegov zastupnik Mihoč Rastić izmirio obaveze u vezi s prihodima od kuće i zemljišta. Sličnim poslovima bavio se i narednih godina. U ranijim ispravama nosio je naslov kneza bosanskog, a u pismu iz Visokog od 28. oktobra 1436. naziva se velikim knezom bosanskim. Ove dokumente treba razlikovati od kraljevskih povelja: nastali su u njegovoj kancelariji i uglavnom se odnose na porodične posjede i prihode.