Bijelo dugme, je jedna od najpoznatijih jugoslavenskih rok grupa, osnovana u Sarajevu 1974. godine. Iako je grupa zvanično formirana 1974. godine, članovi standardne postave, gitarista Goran Bregović, pjevač Željko Bebek, bubnjar Goran "Ipe" Ivandić, klavijaturista Vlado Pravdić i bas gitarista Zoran Redžić bili su i ranije okupljeni u grupi Jutro. Debitantski album "Kad bi' bio bijelo dugme", objavljen 1974. godine, sa prepoznatljivim hard rock zvukom uz primjesu balkanskog folk uticaja, donio im je popularnost širom bivše države. Nekoliko sljedećih albuma, sa sličnim zvukom, održavali su ogromnu popularnost grupe, a njihove simfonijske balade s poetskim tekstovima bile su predmet pohvala muzičkih kritičara. Početkom 1980-ih, s pojavom novog jugoslavenskog muzičkog talasa (novi val), grupa se prilagodila novoj situaciji, zadržavajući epitet jedne od najpopularnijih grupa u bivšoj Jugoslaviji.
Nakon što je Bebek 1984. godine napustio grupu, istoj se pridružuje novi pjevač Mladen Vojičić Tifa, sa kojim je Bijelo dugme snimilo samo jedan album, istog naziva kao i grupa - Bijelo dugme. Njihov zadnji pjevač, Alen Islamović, pridružio se grupi 1986. godine i snimio dva albuma. Pogoršavanjem opće situacije i rastom nacionalnih tenzija u Jugoslaviji, grupa se raspada 1989. godine. 2005. grupa se ponovo okuplja. Postavu čini većina istaknutih muzičara koji su prošli kroz grupu (među kojima sva tri pjevača), a tom prilikom su održali tri koncerta u tri različita grada i države, u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu.
Tokom aktivnog muzičkog djelovanja od 1974. do 1989. godine, grupa Bijelo dugme snimila je 10 studijskih i 3 koncertna albuma i predstavljaju jedan od najpopularnijih sastava sarajevske škole pop roka na području bivše Jugoslavije.
Historija Iako mladi, osnivači su bili već iskusni muzičari. Goran Bregović, kompozitor, gitarista i neprikosnoveni šef Bijelog dugmeta rođen je 22. marta 1950. godine u Sarajevu. U djetinjstvu nije pokazivao posebno zanimanje za svirku, pa je izbačen iz niže muzičke škole kao lijenčina i netalentovan violinista. Stvari su se promijenile kad mu majka kupuje prvu gitaru. Tada počinje vježbati i već u osnovnoj školi osniva svoju prvu grupu.
Željko Bebek, rođen 16. decembra 1945. godine u Sarajevu. Pjevao je u grupi Kodeksi, jednom od poznatijih sarajevskih sastava tog vremena. Na koncertu grupe Beštije Bebek je zapazio njihovog basistu Bregovića i preporučio ga kolegama iz grupe.
Počeci Kodeksi (1969 - 1971) Historija grupe 'Kodeksi počinje 1969. godine. U to vrijeme budući vođa Bijelog dugmeta, Goran Bregović svirao je bas-gitaru u grupi Beštije. Pošto je Kodeksima bio potreban bas-gitarista, na Bebekov prijedlog, Bregović postaje član grupe. Članovi grupe bili su: Ismeta Dervoz (pjevanje), Edo Bogeljić (gitara), Željko Bebek (ritam gitara i pjevanje), Goran Bregović (bas-gitara), i Luciano Paganotto (bubnjevi). U to vrijeme, grupa Pro Arte također je bila zainteresovana za Bregovića, ali je on odlučio da ostane s Kodeksima. U ljeto 1969. godine Kodeksi odlaze na tezgu u dubrovački Splendid bar, gdje sviraju klasičan ljetni repertoar za turiste. Njihovo muziciranje zapazio je Italijan Renato Pacifiko, od koga dobijaju ponudu da sviraju u njegovom klubu u Napulju. Nakon nastupa u Dubrovniku, jedini ženski član grupe, Ismeta Dervoz napušta grupu, upisuje fakultet i posvećuje se studiranju. Uoči isteka prvog dvomjesečnog ugovora, Bregović prvi put prelazi na solo gitaru. Nakon što lokalni italijanski muzičar, angažovan kao bas-gitarista, napušta grupu, Bebek poziva starog prijatelja Zorana Redžića, koji je tada bio u grupi Čičci, i angažuju ga kao bas-gitaristu. Zoran potom dovodi i kolegu iz iste grupe, Milića Vukašinovića kao zamjenu za bubnjara Luciana Paganottoa , koji je u međuvremenu također napustio grupu. Kada su se sva četvorica našla na okupu, stvari su krenule u sasvim drugom muzičkom pravcu. Kodeksi su do tog trenutka sasvim solidno živjeli, svirali su u dva kluba, držali se komercijalnog repertoara i stekli redovnu publiku. Milić Vukašinović je utjecao na njih da sviraju muziku britanskih hard rok sastav Led Zeppelin i Black Sabbath, pa dvije sedmice po njegovom dolasku, dobijaju otkaz na svim mjestima gdje su svirali. Nakon što su boravili na ostrvu Capri, 1970. godine ponovo se vraćaju u Napulj. U to vrijeme, ostali članovi grupe, nagovoraju Bebeka da prestane da svira ritam gitaru s obrazloženjem da to više nije u modi. Bebek također ima i problem prilagođavanja na česte promjene pjevača u grupi. Naime, on je uglavnom pjevao uvode na većini pjesama, a zatim su i ostali članovi uzimali učešća, da bi vremenom Vukašinović sve više i češće preuzimao pjevanje. Nakon što je bio ključni član ovog sastava samo nekoliko mjeseci ranije, Bebek je shvatio da se njegova uloga vođe postepeno smanjuje, te je u jesen 1970. godine napustio Kodekse i vratio u Sarajevo. Ostala trojica nastavljaju nastupati kao Mića, Goran i Zoran. Krajem iste godine po njih dolaze Goranova majka i Zoranov brat Fadil Redžić i vraćaju ih kući. U Sarajevu trio nastavlja sa nastupima ali ne zadugo, jer krajem ljeta 1971. godine, Vukašinović odlučuje da se preseli u London.
Jutro (1971 - 1973) U jesen 1971. godine gitarista Ismet Arnautalić poziva Bregovića da osnuju grupu Jutro u kojoj su se potom našli i Zoran Redžić, bubnjar Gordan Matrak i pjevač Zlatko Hodnik. U grupi Jutro, Goran Bregović prvi put se ogleda kao kompozitor i piše svoje prve pjesme. Iako punih godinu dana nije razgovarao s Bebekom, kada su početkom 1972. godine dobili priliku da snimaju u studiju, Bregović poziva Bebeka da pjeva u ovoj grupi. Snimili su pjesmu "Patim, evo deset dana", koja se pojavila na B-strani singl ploče grupe Jutro, dok je na A-strani bila danas zaboravljena pjesma "Ostajem tebi". Pjesmu "Patim evo deset dana" Bregović je kasnije uvrstio na debitatski album Bijelog dugmeta. Odmah po snimanju singla, Bebek je otišao na odsluženje vojnog roka, a ostatak grupe je odlučio sačekati njegov povratak.
Tokom Bebekovog boravka na odsustvu snimili su još četiri pjesme: "Kad bi' bio bijelo dugme", "U subotu mala", "Na vrh brda vrba mrda" i "Hop-cup" od kojih su se prve dvije, početkom 1973. godine pojavile na singlu. Nezadovoljan muzičkim pravcem kojim se grupa Jutro kreće, Ismet Arnautalić ih je napustio krajem 1972. godine i sa sobom odnio pravo na ime grupe. Oko tog autorstva su se sporili tokom 1973. godine, a tada su grupi pristupili bubnjar Goran "Ipe" Ivandić, koji je prije toga svirao u muzičkoj grupi Rok, te klavijaturista Vlado Pravdić, koji je stigao iz Indexa. Sredinom godine, Zoran Redžić napušta grupu, a umjesto njega dolazi Jadranko Stanković. Za novo ime su se odlučili relativno lahko. Budući da je u Ljubljani već djelovao sastav pod imenom Jutro, a publika ih je znala po pjesmi "Kad bi' bio bijelo dugme", grupa je 1. januara 1974. godine službeno nazvana Bijelo dugme.
Era Željka Bebeka (1974 - 1984) Godine "Pastirskog rocka": Nacionalna popularnost (1974 - 1980) Nove snimke pjesama "Top" i "Ove ću noći naći blues" ponudili su upravo osnovanom sarajevskom Diskotonu. Tadašnji muzički urednik Slobodan Vujović ih je odbio uz objašnjenje da su pretrpani i da će morati čekati bar pola godine do objavljivanja singla. Nestrpljivi, istog dana su potpisali petogodišnji ugovor sa zagrebačkim Jugotonom, a loša procjena Diskotona predstavlja najveći poslovni kiks u historiji jugoslavenske diskografije. Slijedeći singl s pjesmama "Glavni junak jedne knjige" i "Bila mama Kukunka, bio tata Taranta" gotovo istovremeno su te 1974. godine objavili Jugoton i Diskoton jer je Bregović, suprotno uobičajenim pravilima poslovanja, potpisao i s Diskotonom ugovor za singl. Prvi veći nastup imali su na BOOM festivalu u Ljubljani 10. maja 1974. godine kada su predstavljeni kao nove nade. Tog ljeta svirali su u hotelu Croatia u Cavtatu i pripremili materijal za prvi album. Treći singl sa pjesmama "Da sam pekar" i "Selma" objavljuju 30. augusta 1974. godine i on predstavlja prijelomni trenutak njihove muzičke karijere. Obje pjesme ih stavljaju u prvi plan i predstavljaju istinski početak onog što će kasnije postati dugme(to)manija.
Tokom septembra sviraju kao predgrupa Jugoslavenskoj pop selekciji Tihomira Pop Asanovića, a sljedećeg mjeseca u ljubljanskom studiju Akademik za dvadesetak dana snimaju debi-album "Kad bi' bio bijelo dugme", koji je objavljen već krajem novembra. U to vrijeme rade s agilnim zagrebačkim menadžerom Vladimirom Mihaljekom i on im organizuje svirku u Sarajevu na oproštajnom koncertu Korni grupe. Petnaest hiljada okupljenih ljudi dočekalo ih je s oduševljenjem. Debitantski album od samog je početka imao odličnu prodaju. Zapakovan u provokativan omot Dragana S. Stefanovića (koji će i ubuduće dizajnirati omote njihovih albuma), album je donio niz komercijalnih hard rok pjesama sa elementima narodne muzike, koje je novinar Dražen Vrdoljak nazvao pastirski rock. Odmah nakon puštanja u prodaju, album je oborio rekord debitantskog albuma koji je držala YU grupa i koji je prodat u više od 30.000 primjeraka. U februaru 1975. godine, ovaj sastav je dobio zlatnu ploču na Festivalu u Opatiji, jer su prodali svoj debi album u više od 40.000 primjeraka. Konačan broj prodatih primjeraka je iznosio približno 141.000 primjeraka. Ipak, pjesma Ne spavaj mala moja muzika dok svira označava početak priča o Bregovićevoj sklonosti plagijatima, budući da je u njoj primjetan uticaj Chuck Berryjeve kompozicije Rock n Roll Music.
Uoči snimanja druge ploče povukli su se u selo Borika u općini Rogatica i počeli pripremati ploču koja je morala potvrditi kako prvi uspjeh nije bio slučajan. Drugi album grupe Bijelo dugme pod nazivom Šta bi dao da si na mom mjestu sniman je tokom novembra 1975. godine u londonskom Air Recording Studios s engleskim producentom Neilom Harrisonom. Bas-gitaru svirao je Željko Bebek, jer je Zoran Redžić uoči snimanja teško povrijedio prst lijeve ruke. Tekst za naslovnu pjesmu napisao je Duško Trifunović, a autor ostalog materijala bio je Bregović. Ogroman uspjeh imala je pjesma "Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac", a sjajno su prošle i "Došao sam da ti kažem da odlazim", "Ne gledaj me tako i ne ljubi me više", te naslovna pjesma. Ploča sa iznimno raskošim omotom prodala se u tiražu većem od 800.000 primjeraka, pa je zbog njih Jugoton izmislio dijamantsku ploču, jer su prvi dostigli tako visoke tiraže. U Sarajevu ih je gledalo 150.000 ljudi, a u Beogradu su tri puta svirali do zadnjeg mjesta ispunjenoj koncertnoj dvorani Pionir (20.000), što prije njih nikom nije pošlo za rukom. Dugmemanija je uzela pun zamah. Početkom 1976. godine odlaze u Sjedinjene Američke Države. Tamo su snimili Ivandićev singl s pjesmama "Džambo" / "Vatra", te Bebekov s pjesmama "Milovan" i "Goodbye, Ameriko". U junu članovi grupe odlaze na radnu akciju Kozara 76 što je bio vješt Bregovićev odgovor na sve kritike o prozapadnoj orijentaciji. Početkom jeseni u JNA su otišli Ipe Ivandic i Vlado Pravdić, a na njihova mjesta su regrutirani Milić Vukašinović iz Indexa, dok je prelazak Laze Ristovskog iz grupe Smak odjeknuo kao nogometni transfer.