Eritreja (Ge'ez: , Arapski: إرتريا Iritriya), službeni naziv Država Eritreja, je država u istočnoj Africi sa glavnim gradom Asmarom. Graniči se s Etiopijom na jugu, Sudanom na zapadu i Džibutijem na jugoistoku, dok na sjeveroistoku i istoku izlazi na Crveno more. Zemlja ima ukupnu površinu od približno 117.600 km2 (45.406 kvadratnih milja) jer uključuje arhipelag Dahlak i nekoliko ostrva Haniš. Eritreja je multietnička država sa 6,5 miliona stanovnika i devet priznatih etničkih grupa koji govore devet različitih jezika. Najrasprostranjeniji jezici su tigrinjski, afarski, bedavijetski, bilenski, kunamski, nara, arapski, saho i engleski. Većina stanovništva su hrišćani i muslimani, dok se mala manjina drži tradicionalnih vjera.
Veći dio teritorije današnje Eritreje i sjeverne Etiopije je pokrivala hrišćanska Kraljevina Aksum koja je osnovana tokom prvog stoljeća p. n. e. Tokom srednjeg vijeka veći dio Eritreje je bio dio Kraljevine Habesha, dok je manji dio bio dio Hamasina. Stvaranje današnje Eritreje je rezultat inkorporacije nekoliko nezavisnih kraljevina (na primjer Kraljevine Habesha i sultanata Ausa) koje je zauzela Kraljevina Italija formirajući italijansku Eritreju. Nakon poraza italijanske kolonijalne vojske 1942. godine, Eritrejom je upravljala britanska vojna uprava do 1952. godine kada je Generalna skupština UN-a ujedinila sa Etiopijom. Nakon što je vlada Etiopije poništila eritrejski parlament i formalno anektirala Eritreju 1962. godine, eritrejski oslobodilački front je pokrenuo eritrejski rat za nezavisnost do proglašenja nezavisnosti 1993. godine.
Eritreja je unitarna jednopartijska predsjednička republika u kojoj nikada nisu održani nacionalni zakonodavni i predsjednički izbori. Prema podacima Human Rights Watcha, zaštita ljudskih prava u Eritreji je među najgorima na svijetu. Međutim, Eritrejska vlada je odbacila ove navode kao politički motivirane. Sloboda štampe u Eritreji je izuzetno ograničena, pošto sve medijske publikacije i pristup snažno kontrolira vlada. Eritreja je članica Afričke unije, Ujedinjenih nacija, Međuvladine uprave za razvoj i država posmatrač u Arapskoj ligi zajedno sa Brazilom i Venecuelom.
Etimologija Ime Eritreja izvedeno je iz grčkog imena za Crveno more. Ἐρυθρὰ Θάλασσα – ErItra Talasa, po korijenu ἐρυθρός – eritros = crven. Prvi put je formalno usvojeno 1890., formiranjem Italijanske Eritreje (). Ime se zadržano tokom naknadnih uprava: britanske vojne uprave, a zadržala ga i Federacija Etiopije i Eritreje; ponovno je potvrđeno Eritrejskim referendumom o nezavisnosti, 1993. i Ustavom iz 1997.
Vjeruje se da je dio Danakilske depresije u Eritreji također bio glavno područje ljudske evolucije i da može sadržavati druge tragove evolucije hominida Homo erectus do anatomski modernih ljudi.
Geografija mini|250px|Eritreja mini|260px| Satelitska fotografija Eritreje, 2003.
Teritorija Eritreje sastoji se od tri vrste pejzaža: uz obalu Crvenog mora proteže se uska traka suhog područja pustinje koju većinom karakterizira zaslanjeno zemljište. Najveći dio zemlje je centralno uzvišenje (na kojem su smješteni najviši vrhovi) s plodnim tlima i relativno obilnim oborinama (gotovo 900 mm/godišnje). Istočni dio je pak suha visoravan sa malo kiše. Jugoistočno od granice s Etiopijom teritorij se spušta do klisura Denakila (najniža tačka je 116 m ispod razine mora), koja je dio ogromne istočnoafričke doline Veliki reascjep, geološke pukotine koja se proteže od Crvenog mora do jezera Tanjganjika.
Eritreja je u suptropskoj klimatskoj zonu. Klimatski uslovi ovise o nadmorskoj visini mjesta. Regija oko glavnog grada smještena na nadmorskoj visini od 2.300 m ima prosječnu temperaturu od 16 °C i oko 500 mm padavina godišnje. U Masavou, na obali Crvenog mora, prosječna dnevna temperatura je 30 °C (ovdje izmjerena najviša srednja temperatura na svijetu), uz godišnji prosjek padavina od oko 200 mm. Temperaturni i kišni odnosi u zapadnim visoravnima slični su onima na obali. Klimu odlikuju dvija glavna godišnje doba – period kiše od juna do avgusta i period suše tokom ostatka godine.
Vegetacijske zone ovise o razini mora. Obalne regije, uključujući čitavu istočnu polovinu države (istočno od Adikejeha i Senafa), čine pustinjske regije gotovo bez ikakvog vegetacijskog pokrova, a pustinjski krajolik je i na sjeveroistočnoj granici sa Sudanom. Prema unutrašnjosti, pustinja se pretvara u travnatu savanu, koja zauzima većinu područja zapadnog dijela zemlje. Na višim uzvisinama planina središnjeg dijela zemlje i na jugoistoku (južno od rijeke Gas) krajolik ima uglavnom grmovit pokrov, sa rijetkim stablašicama. Šume nalaze se samo u najvlažnijim regijama (u 2000. zauzimale su 13,5% površine), u planinama sjeverno od Asmeroa i na jugozapadu eritrejjso-etiopske granice uz rijeku Takeze Wenz.Pankhurst, Richard K.P. (17 January 2003) , Addis Tribune
thumb|left|upright=1.3|Eritrejske regije: 1. – Sjeverna crvenomorska, 2. – Anseba, 3. – Gash-Barka, 4. – Centralna, 5. – Južna, 6. – Južna crvenomorska + Regije Regija Površina (km2) Stanovništvo Glavni grad Centralna 1.300 1,053.254 Asmara Anseba 23.200 893.587 Keren Gash-Barka 33.200 1,103,742 Barentu Južna 8.000 1,476.765 Mendefera Sjeverna crvenomorska 27.800 897.454 Massawa Južna crvenomorska 27.600 398.073 Assab Regije Eritreje su primarne geografskeadministrativne jedinice kroz koje se država upravlja. Sada ih ima ukupno šest (vidi kartu). U vrijeme nezavisnosti 1993. godine, Eritreja je bila uređena u deset provincija. Te provincije bile su ličile na devet provincija koje su djelovale tokom kolonijalnog perioda. U 1996., one su objedinjene u šest regija (zobasa). Granice ovih novih regija temelje se na hidrografskim bazenima/slivovima.
Historija Stari, srednji vijek i rano novo doba thumb|left| 250 px |Ruševine grada Cohaito sjeverno od Adi Keyih U petom stoljeću prije nove ere na većem dijelu Eritreje stvoreno je kraljevstvo sa središtem u Aksumu (danas na sjeveru Etiopije), kojeg su osnovali doseljenici s Arabijskog poluotoka u 1. stoljeću nove ere, a u 2. stoljeću pokorila je područja na Arapskom poluotoku i regije sjeverne Etiopije. U drugoj polovini 4. stoljeća, prihvaćeno je kršćanstvo, kao državna religija. U 7. stoljeću kraljevstvo je počelo propadati zbog snage muslimanskog kalifata (ekonomska izolacija) i potisnuto je natrag u unutrašnjost. Aksumovi kraljevi oslobodili su svoje potomke od Davida, Salomona i Kraljice od Sabe. . Research also shows that many of the ethnic groups of Eritrea were the first to inhabited these areas. Posljednje razdoblje carstva malo je poznato, ali otprilike u 10. stoljeću definitivno su poraženi vladari dinastije Zague iz etiopskog gorja. Od tog vremena, zapadni dio Eritreje, do 19. Stoljeća, bio je više ili manje slobodan dio etiopskih carstava, čiji su vladari preuzeli ideju o kraljevima Aksumita. Godine 1520. Portugalci su osvojili zapadnu eritrejsku obalu, a sredinom stoljeća također su se nakratko izmjenjivali Turci. Istočni dio Eritreje bio je pod utjecajem različitih muslimanskih država, od kojih je najznačajniji bio Adalski Sultanat (1520 – 1660).
19. stoljeće thumb|300 px | Luka Masavo na kraju 19. stoljeća Turska sila vratila se ponovo na početku 19. stoljeća, kada su zapadna i centralna Eritreja priznje egipatskog vladara Muhammada Alija (turska dominacija priznata je samo formalno). Od sredine stoljeća, prisustvo Evropljana u regionu počelo je jačati, posebno Britanaca i Ialijana. Italijanska vlast počela je onda kada je katolički svećenik Giuseppe Sapetto 1882. godine od stranog sultana kupio luku u Asebuu za italijansku trgovačku kompaniju. U 1885., Egipćani i Britanci predali su Masavu Italijanima. Oni su ujedinili dva grada pod jednom upravom, nastavivši pustoš u Etiopiji, koja je preuzela obalnu regiju, i od oba su grada do 1890. vladali teritorijom današnje Eritreje, gdje su osnovali koloniju, zvanu Italijanska Eritreja. Oni su teritorije Eritreja nazvali po grčkom imenu Crveno more (erythros = crveno).
Početak 20. stoljeća Skoro do početka Prvog svjetskog rata, Italija je bila zadovoljna posrednom upravom putem lokalnih administratora. Fašistička italijanska vlada (od 1920.) počela se pripremati za kolonijalizaciju, pa je i u kolonijama je također jako porastao broj doseljenih Italijana. Godine 1935., Italija je koristila Eritreju za napad i zauzela Etiopiju, s kojom je bila zajedno sa susjednom Somalijom ujedinjena u „državu“ Italijanska istočna Afrika. Ulazak Italije u Drugi svjetski rat, doveo je do okupacije ovih kolonija od strane britanskih trupa, u periodu 1941. – 1942., a Eritreja je postala britanski protektorat.
Nakon rata, Britanci su razmišljali o podjeli Eritreje između Sudana (zapad i sjever) i Etiopije (ostatak). Ujedinjene nacije osnovale su istražnu komisiju koja je trebala utvrditi želju naroda Eritreje za razvoj u budućnosti, ali čiji se članovi nisu mogli dogovoriti o rezultatiranom gledištu. Zapadne zemlje, a posebno Sjedinjene Države, na kraju su sklopile strateško savezništvo (preko Sueckog kanala) s Etiopijom, koja je tada bila njihov saveznik . Eritreja je formalno postala autonomna država sa vlastitim parlamentom, ujedinjena s Etiopijom u federaciju.
Rat i neovisnost Etiopski car Haile Selassie, u početku rata prekinuo je savezne sporazume. Eritreji je uskraćen neovisni prihod u pogledu poreza i carina, eritrejske novine su cenzurirane, tigrinja i arapski zabranjeni su u školi i zamijenjeni arapskim, a čak su i eritrejske političke stranke bile zabranjene. . Konačno, tokom uzaludnog očekivanja od zapadnih država, prestrašeni prisustvom etiopskih vojnika u zgradi svog parlamenta, eritrejski poslanici izglasali su 14. novembra 1962. ukidanje federacije i potpunu uniju s Etiopijom, zbog čega je Eritreja postala njena provincija.
Eritrejci koji su tražili potpunu neovisnost na kraju Drugog svjetskog rata, odgovorili su jačanjem oružane borbe protiv etiopske vlade. Oružani otpor počeo je pojedinačnim akcijama već krajem septembta prošle (1961.) godine. U narednim godinama stvorile su se dvije organizacije otpora – muslimanska i konzervativna. Eritrejski oslobodilački front (ELF) i Kršćanska i marksistička eritrejska narodna oslobodilačka fronta (EPF). Svjetske sile ignorirale su eritrejski pokret otpora zbog svojih političkih interesa nakon stabilizacije etiopskog režima. Rat i neovisnost su se pojačali nakon 1974., kada je etiopskog cara Selassieja svrgla marksistička hunta Derg. Brutalnost novog vladara Mengistu Haile Mariama nad pobunjenicima dovela je do refleksije gotovo svih Eritrejaca koji su se okrenuli za potpunu neovisnost. Derg je od Sovjetskog Saveza zahtijevao vojnu pomoć protiv pobunjenika u obliku naoružanja, ali uprkos svojim bolje naoružanim odredima, EPF (koji su obje organizacije uspjele potisnuti drugu u pozadinu) uspio je poraziti vladine trupe. Godine 1990. zauzeo je 90% teritorije Eritreje. Odlučujuću ulogu u okončanju rata imala je nova politika Sovjetskog Saveza, koja je krajem osamdesetih odbila nastaviti vojnu pomoć etiopskoj vladi, a naročito pad samouprave Mengistu Haile Mariama u maju 1991. Etiopski Narodni revolucionarni demokratski front preuzeo je vlast, pristajući da EPF postane privremena eritrejska vlada.
Nezavisnost i rat protiv Etiopije Referendum je održan 23. aprila i 25. aprila 1993., na kojem su eritrejski glasači, većinom od 99,8% izjasnili se za neovisnost Eritreje od Etiopije. Referendum je održan sa službenim budžetom, a posmatrače je činila misija UN-a. Neovisnost je proglašena 27. aprila 1993. Zatim je, 28. maja iste godine Eritreja primljena u članstvo Ujedinjenih nacija. Na sljedećim izborima u junu, tadašnji čelnik EPF-a Afewerki Isaias izabran je za prvog predsjednika države. EPF je promijenio ime u Narodni front za demokratiju i pravdu (PFDR) i postao jedina legitimna politička stranka.