Psihologija je nauka koja se bavi proučavanjem psihičkih procesa i ponašanja. Njen predmet istraživanja obuhvata ponašanje ljudi i životinja, svjesne i nesvjesne fenomene, te mentalne procese kao što su misli, osjećanja i motivi.
Psihologija je nauka širokog opsega koja objedinjuje principe prirodnih i društvenih nauka. Kao prirodna nauka, ona se manifestuje kroz oblasti poput biološke psihologije, gdje istraživači teže razumijevanju emergentnih svojstava mozga povezujući disciplinu sa neuronaukom. S druge strane, psihologija djeluje kao društvena nauka kada se fokusira na analizu i razumijevanje složenih obrazaca ponašanja pojedinaca i društvenih grupa.
Etimologija i definicije
Riječ psihologija potječe od grčke riječi psyche (grč. ψυχή), što znači duh ili duša. Drugi dio riječi, -logija, potječe od sufiksa -λογία (-logia), što označava nauku, izučavanje ili istraživanje. Riječ psihologija prvi put se pojavljuje u doba renesanse. U svom latinskom obliku, psychiologia, prvi ju je upotrijebio hrvatski humanista i latinista Marko Marulić u svojoj knjizi Psichiologia de ratione animae humanae (Psihologija, o prirodi ljudske duše) u periodu između 1510. i 1520. Najraniji poznati spomen riječi psychology u engleskom jeziku potječe iz 1694., kada ju je Steven Blankaart naveo u djelu The Physical Dictionary. U tom rječniku se navodi da se "anatomija bavi tijelom, a psihologija dušom."
Slovo Ψ (psi), prvo slovo grčke riječi psyche iz koje je izveden termin psihologija, općenito se povezuje sa psihologijom kao naukom i koristi se kao njen simbol.
Godine 1890, William James definisao je psihologiju kao "nauku o mentalnom životu, kako u pogledu njegovih pojava, tako i u pogledu njihovih uslova." Ova definicija bila je široko prihvaćena tokom više decenija. Međutim, njeno značenje je osporavano, naročito od strane Johna B. Watsona, koji je 1913. iznio stavove metodološkog biheviorizma, posmatrajući psihologiju kao isključivo objektivnu eksperimentalnu granu prirodne nauke, čiji je teorijski cilj "predviđanje i kontrola ponašanja." Od trenutka kada je James definisao pojam "psihologija", ovaj termin se sve snažnije povezuje s naučnim eksperimentisanjem. Pod pojmom narodna psihologija (eng. folk psychology) podrazumijeva se razumijevanje mentalnih stanja i ponašanja ljudi kakvo imaju obični ljudi, za razliku od stručnog razumijevanja kojeg imaju profesionalni psiholozi.
Historija
Razvoj psihološke misli može se pratiti još od najstarijih civilizacija, u kojima su pitanja o prirodi ljudskog uma i ponašanja bila predmet filozofskih i medicinskih razmatranja. Drevne civilizacije Egipta, Grčke, Kine, Indije i Perzije razvijale su rane koncepte o psihološkim fenomenima i odnosu između tijela i uma. U starom Egiptu, medicinski tekstovi poput Ebersovog papirusa svjedoče o prepoznavanju stanja koja se danas povezuju s depresijom i poremećajima mišljenja. Ovi zapisi predstavljaju jedan od najranijih pokušaja da se mentalni poremećaji objasne u okviru medicinskog pristupa. Značajniji teorijski razvoj bilježi se u antičkoj Grčkoj, gdje su filozofi poput Talesa iz Mileta, Platona i Aristotela (posebno u djelu De Anima) razmatrali funkcionisanje ljudskog uma. Važan pomak u razumijevanju mentalnih poremećaja načinio je grčki ljekar Hipokrat, koji je u 4. vijeku p. n. e. zastupao stav da mentalni poremećaji imaju fizičke uzroke, čime se udaljio od dotadašnjih nadnaravnih objašnjenja. U pogledu lokalizacije mentalnih funkcija, među antičkim misliocima nisu postojali jedinstveni stavovi. Oko 387. p. n. e., Platon je iznio mišljenje da se mentalni procesi odvijaju u mozgu, dok je Aristotel oko 335. p. n. e. zastupao mišljenje da je srce središte mentalnih funkcija.
U Kini su temelji psihološke misli razvijeni u okviru filozofskih učenja drevnih mislioca poput Laozija i Konfucija, kao i pod utjecajem budizma. Ova tradicija oslanjala se na introspekciju, opažanje i različite tehnike usmjeravanja mišljenja i ponašanja, pri čemu se svijet posmatrao kao jedinstvo fizičkog i mentalnog aspekta i njihove međusobne povezanosti. Kineska filozofija posebno je naglašavala potrebu ″pročišćavanja uma″ radi razvoja moralnih vrlina i unutrašnje snage. Jedan od najznačajnijih medicinsko-filozofskih tekstova, Huangdi Neijing (Klasik interne medicine Žutog cara), identifikuje mozak kao središte mudrosti i osjeta, razvija teorije ličnosti zasnovane na ravnoteži principa yin i yang, te mentalne poremećaje objašnjava kroz fiziološke i društvene neravnoteže. Dalji razvoj proučavanja mozga i mentalnih funkcija u kineskoj tradiciji intenziviran je tokom dinastije Qing, posebno kroz radove učenjaka pod utjecajem zapadne nauke, kao što su Fang Yizhi (1611–1671), Liu Zhi (1660–1730) i Wang Qingren (1768–1831). Wang Qingren je naglašavao ulogu mozga kao središta nervnog sistema, povezao mentalne poremećaje s bolestima mozga, istraživao uzroke snova i nesanice, te razvio ranu teoriju funkcionalne lateralizacije moždanih hemisfera.
Pod utjecajem hinduizma, indijska filozofija razvila je složena razmatranja o prirodi i vrstama svijesti. U tekstovima poput Upanišada i drugih vedskih spisa, koji čine osnov hinduističke tradicije, posebno se ističe razlikovanje između prolaznog, svakodnevnog aspekta ličnosti i atmana (trajnog, nepromjenjivog sebstva). Različite hinduističke filozofske škole, kao i budizam, preispitivale su ovakvo shvatanje sebstva, ali su pritom naglašavale značaj postizanja viših stanja svijesti i samospoznaje. U tom kontekstu, joga obuhvata skup praksi i tehnika usmjerenih ka razvoju svijesti, samodiscipline i unutrašnje ravnoteže. Utjecaj ovih ideja proširio se i izvan indijskog kulturnog prostora. Tako je teozofija, religijsko-filozofski pokret koji je utemeljila Helena Blavatsky, bila inspirisana indijskim učenjima tokom njenog boravka u Britanskoj Indiji.
Psihologija je bila predmet interesovanja mislioca Prosvjetiteljstvo u Evropi. U Njemačkoj je Gottfried Wilhelm Leibniz (1646–1716) razvio filozofsko shvatanje prema kojem se mentalni procesi odvijaju kontinuirano, bez naglih prekida između različitih stanja svijesti. Oslanjajući se na svoje radove iz matematike, posebno na razvoj diferencijalnog i integralnog računa, Leibniz je smatrao da se promjene u svijesti dešavaju postepeno, u vidu neprekidnog niza manjih promjena. U tom okviru uveo je pojam ″malih percepcija″ (lat. petites perceptions), kojim je označio nesvjesne ili jedva primjetne mentalne procese koji, iako pojedinačno nisu dostupni svijesti, zajedno utječu na svjesno iskustvo. Prema njegovom shvatanju, razlika između svjesnih i nesvjesnih sadržaja nije kvalitativna (nije riječ o potpuno različitim vrstama pojava), već kvantitativna (zasniva se na intenzitetu i jasnoći percepcije). Christian Wolff je psihologiju nastojao utemeljiti kao posebnu nauku. U djelima Psychologia Empirica (1732) i Psychologia Rationalis (1734) sistematski je razradio empirijski i racionalni pristup proučavanju psihičkih pojava. Immanuel Kant je psihologiju posmatrao u okviru antropologije, ali je bio skeptičan prema mogućnosti njenog razvoja kao eksperimentalne nauke. Smatrao je da se unutrašnja iskustva ne mogu proučavati na način analogan prirodnim naukama poput hemije, jer se sadržaji svijesti ne mogu izdvojiti, kontrolisati i ponovo kombinovati po volji istraživača. Također je isticao da sam čin posmatranja mijenja stanje posmatranog mentalnog procesa, čime se otežava njegovo objektivno ispitivanje.
Krajem 18. stoljeća, Ferdinand Ueberwasser (1752–1812) uveo je naziv empirijska psihologija u akademski kontekst, te je 1783. na Univerzitetu u Münsteru nosio titulu profesora empirijske psihologije i logike. Njegova predavanja predstavljaju jedan od ranih pokušaja institucionalizacije psihologije kao nauke. Međutim, dalji razvoj ovih inicijativa bio je prekinut uslijed političkih i društvenih previranja izazvanih napoleonskim ratovima. Nakon tog perioda, vlasti u Pruskoj su reformisale obrazovni sistem, pa je psihologija 1825. uvedena kao obavezan predmet, čemu su podršku dali filozofi Georg Wilhelm Friedrich Hegel i Johann Friedrich Herbart. Iako je time dobila svoje mjesto u obrazovanju, psihologija se u to vrijeme još uvijek nije razvila kao eksperimentalna nauka. U Engleskoj su rana razmišljanja o psihologiji bila povezana s teorijom frenologije, koja je pokušavala objasniti osobine ličnosti na osnovu oblika lobanje. Istovremeno, interes za psihološka pitanja bio je povezan s društvenim problemima, poput alkoholizma, nasilja i uslova u ustanovama za osobe s psihičkim poteškoćama.
Počeci eksperimentalne psihologije
mini|desno|300px|James McKeen Cattell, prvi profesor psihologije u Sjedinjenim Američkim Državama mini|desno|300px|Wilhelm Wundt (sjedi), njemački psiholog, sa saradnicima u svom psihološkom laboratoriju, prvom takve vrste, oko 1880. mini|desno|300px|Jedan od pasa korištenih u eksperimentu ruskog psihologa Ivana Pavlova sa hirurški ugrađenom kanilom za mjerenje salivacije, prepariran u Muzeju Pavlova u Rjazanu u Rusiji
Filozof John Stuart Mill smatrao je da ljudski um može biti predmet naučnog istraživanja, iako je takva nauka u određenoj mjeri neprecizna. Mill je predložio koncept "mentalne hemije", prema kojem se jednostavne misli mogu povezivati i tako stvarati složenije ideje. Gustav Fechner počeo je 1830-ih u Leipzigu provoditi istraživanja iz oblasti psihofizike. Formulisao je načelo prema kojem se čovjekova percepcija podražaja mijenja logaritamski u odnosu na njegov intenzitet. To načelo postalo je poznato kao Weber-Fechnerov zakon. Fechnerovo djelo Elementi psihofizike iz 1860. osporilo je Kantovo negativno stajalište o mogućnosti kvantitativnog istraživanja uma. Fechner je pokazao da se "mentalnim procesima mogu pridružiti brojčane vrijednosti, ali i da se one mogu mjeriti eksperimentalnim metodama".
U Heidelbergu je Hermann von Helmholtz provodio srodna istraživanja čulne percepcije i obučavao fiziologa Wilhelma Wundta. Wundt je potom prešao na Univerzitet u Leipzigu, gdje je osnovao psihološki laboratorij koji je označio početak eksperimentalne psihologije kao zasebne naučne discipline. Wundt je nastojao razložiti mentalne procese na njihove najosnovnije sastavne dijelove, djelimično pod utjecajem analogije s tadašnjim napretkom u hemiji i njenim uspješnim proučavanjem elemenata i strukture materije. Paul Flechsig i Emil Kraepelin ubrzo su u Leipzigu osnovali još jedan utjecajan laboratorij, usmjeren na eksperimentalnu psihijatriju.
James McKeen Cattell, profesor psihologije na Univerzitetu u Pennsylvaniji i Univerzitetu Columbia te suosnivač časopisa Psychological Review, bio je prvi profesor psihologije u Sjedinjenim Američkim Državama.
Njemački psiholog Hermann Ebbinghaus, istraživač na Univerzitetu u Berlinu, bio je jedan od značajnih istraživača psihologije 19. stoljeća. Bio je pionir eksperimentalnog proučavanja pamćenja i razvio je kvantitativne modele učenja i zaboravljanja.
Početkom 20. stoljeća Wolfgang Köhler, Max Wertheimer i Kurt Koffka bili su među osnivačima škole geštalt psihologije. Ovaj pristup zasniva se na shvatanju da ljudi pojave doživljavaju kao organizovane cjeline. Za razliku od redukcionističkog pristupa, koji misli i ponašanje nastoji svesti na manje sastavne elemente, predstavnici geštalt psihologije naglašavali su da je iskustvo kao cjelina od posebnog značaja te da cjelina predstavlja više od prostog zbira svojih dijelova.