Borbe oko Kotor-Varoši i Šipraga 1944.

Borbe partizana oko Kotor-Varoši i Šipraga protiv Wehrmachta, četnika i ustaša, tokom Drugog svjetskog rata naročito su intenzivirane za vrijeme i poslije Šeste neprijateljske ofanzive. To je bilo posljedica odbrane bolnice 11. krajiške divizije NOVJ, u Šipragama i klisuri Demićke. Tome je doprinijelo i povlačenje nekih njemačkih jedinica, sa četnicima Draže Mihailovića prema zapadu.

Pregled Na osnovu specifičnosti uvjeta djelovanja, uključujući i okruženje neprijateljskim snagama i podršku lokalnog stanovništva, Štab 11. krajiške divizije NOVJ je srednju Bosnu, prema svojim procjenama, grupirao u dva područja: Župa (Lijevče polje), pod kojom se podrazumijevao šire područje oko Prnjavora i dalje prema pruzi Derventa – Doboj, i Vrhovina, koja je obuhvatala područje južno od linije Borja – Uzlomac. Nakon toga se ustalio se plan po kojem su se svaka dva mjeseca brigade pomjerale sa jednog na drugo područje, po određenom redoslijedu. Suglasno tome, 14. SBNOU brigada je koncem februara 1944. došla na prostor Kotor-Varoš – Šiprage – Skender-Vakuf, odnosno u Vrhovinu, i da tamo smijeni 12. KNOU brigadu komandanta Petra Mećave.

U logističkoj podršci, partizanske jedinice su, za primljenu hranu, izdavale zvanične potvrde koje su potpisivali intendanti, što je činila i 14. SNOUB. U potvrdama se garantiralo da će uzete namirnice ili stoka biti plaćene poslije oslobođenja. Jedinicama NOVJ srednje Bosne, i 14. brigadi, ishranu i smještaj obezbjeđivalo je seosko stanovništvo na oslobođenoj teritoriji. Sela su im bila neka vrsta kasarni, skladišta, i magacina, a njima su rukovodili seoski i mjesni Narodni odbori. Četrnaesta brigada je odlično surađivala sa odbornicima iz sela, kao: Korićani, Imljani, Vlatkovići, Večići, Šarinci, Štrbci, Novi Šeher, Potočani, Orašje, Otpočivaljka, Kaoci i Ljeskove Vode.

Operacije 14. SNOUB Iz prnjavorskog odmorišta, Brigada je krenula 25. februara. Marširala je u dvije kolone: jednom preko sela Kokora, a drugom preko sela Vijačana, za Karač. Odatle je, jednom kolonom, preko Jošavke, a drugom preko Donje Šnjegotine, produžila za Opsječko (kod Čelinca). Za sve jedinice Narodnooslobodilačke vojske (NOV), koje su se borile na terenu Srednje Bosne, prostor Vrhovine bio je važan, a za 14. brigadu posebno. Odatle je bila većina boraca njenog 1. bataljona. Veliki broj boraca ostalih bataljona brigade već je ranije bio je na tom prostoru, u obnovljenom 4. KNOP odredu, od februara do maja 1943. godine. Sprijateljili su se i odomaćili sa stanovništvom ovih planinskih krajeva, posebno sa mještanima iz sela Korićani, Imljani, Skender-Vakuf, Šiprage, Maslovare, Kovačevići, Kruševo Brdo i ostala naselja u šipraškom kraju. Na tom terenu, u Šipragama i klisuri Demićke, bila je i 12. divizijska bolnica. U njoj je uvijek bilo mnogo bolesnika i ranjenika, a među njima i iz 14. brigade, koji su ranjeni u napadu na Banju Luku, u Šestoj neprijateljskoj ofanzivi i prilikom oslobođenja Prnjavora.

U Drugom svjetskom ratu, Šiprage su bile snažno uporište i utočište više partizanskih jedinica, uključujući i 12. divizijsku bolnicu (u klisuri Demićke). Na području Šipraga je, na samom početku rata, bilo nekoliko lokalnih partizanskih odreda koji su se kasnije uključili u dolazeće veće formacije. Iako je ovo mjesto bilo i ostalo van značajnijih saobraćajnica, više puta je bombardirano, uz napade njemačkih i četničkih snaga. Duboka riječna klisura na obroncima Brestovače (između selâ Zlovarići i Dunići, tj. Dunića stijena) bila je teško uočljiva za njemačku avijaciju. Kasnije se ispostavilo da ni neprijateljske snage nisu imale precizne informacije o njenoj lokaciji. Zbog učestalih avionapada, predostrožnosti radi, Bolnica je 4. januara 1944. dislocirana u okolna sela i dalje prema Korićanima. Tada je oko 600 ranjenika i bolesnika premješteno u sela Stopan i Loziće, a zatim u Palivuk, Čudnić i Kruševo Brdo. Neprijateljske snage su 6. januara 1944. probile partizansku liniju odbrane (na raskršću seoskih puteva za Stopan i Kerle; lokalitet "Raskršće") i 7. januara ušle u centar Šipraga. Nakon prolaska tzv. Šeste neprijateljske ofanzive u ovom kraju, za desetak dana 15. januara 1944., Bolnica se vraća u Šiprage. Bolnica u Demićkoj je velikim dijelom bila razmještena u zemunicama kamufliranim granjem i lišćem. Zemunica je bilo oko Demičke i na drugim pogodnim mjestima. Prostorije su imale neophodnu ventilaciju. Bolnica je imala razrađen plan po kome se uvijek znalo, kako u slučaju opasnosti postupati kao i ko ostaje u bolnici a ko je napušta. Bolnicom je rukovodila dr Danica Perović, Banjalučanka.Petrić N., Ur. (1985): Opštine Kotor-Varoš i Skender-Vakuf u NOB-u 1941-1945. Radnički univerzitet "Đuro Pucar Stari", Kotor Varoš.Đondović R., Ur. (1989): Sanitetska služba u narodnooslobodilačkom ratu Jugoslavije 1941-1945, Knj. 2: Nastanak i razvoj sanitetske službe u oružanim snagama narodnooslobodilačkog pokreta u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Makedoniji; Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije, knj. 361. Monografija Jedinica NOV i PO Jugoslavije, Knj. 150). Vojnoizdavački i novinski centar, Sanitetska uprava SSNO, Beograd.Samardžija S. (1983): Četrnaesta srednjobosanska NOU brigada. Skupština opštine Prnjavor, Banja Luka.. Prije i u toku evakuacije, razmještanja ranjenika i povratka u Šiprage, Bolnicu je štitila 14. srednjobosanska udarna brigada.

Pored roga, Vrhovinom je prolazio i partizanski karavanski put, od Prnjavora, preko Čečave – Klupa (Borja) – Maslovara i Skender-Vakufa, za selo Baljvine iznad Vrbasa, a odatle za cijelu Bosansku Krajinu. Njime su se neprekidno, na tovarnim konjima transportirane životne namirnice ili živa stoka, koje je narod Župe davao za narod i jedinice NOVJ u Bosanskoj Krajini. U suprotnom pravcu, od Mrkonjić-Grada, preko Vrbasa, dopremana je vojna oprema – odjeća i naoružanje – koje su kao pomoć NOVJ upućivali saveznici. Istim putem su za Bosansku krajinu dolazile i odlazile razne delegacije: partijske, omladinske, polaznici vojno-političkih i sanitetskih kurseva, kuriri sa izvještajima i porukama i slično. Takve okolnosti su uvjetovle potrebu osiguranje dvosmjernog prometa, posebno od četnika koji su Vrhovini, u blizini Banje Luke, imali Vrbasku brigadu i svoje najviše štabove – četničku komandu „Zapadna Bosna“ i štab Srednjobosanskog četničkog korpusa. Sprega četnika sa ustašama i Nijemcima i pravo Nijemaca da na četničkoj teritoriji drže svoje radio-stanice, kao obavještajne punktove, bili su stalna opasnost i za karavanski put i za snabdijevanje Divizijske bolnice.

Po pristizanju u Kotor-Varoš, štab Brigade susreo se sa štabom 12. KNOU brigade, koji je do tada bio smješten na lijevoj obali Vrbanje, u poratnoj ulici Luke Radetića. Štab 12. brigade, koja je prethodno bila na ovom području, informirao je štab 14. brigade sa situacijom na terenu, dao mu podatke o četnicima i najnovije podatke o aktivnosti neprijateljske avijacije iz Banje Luke, koja je prethodnog dana sa 11 aviona bombardirala Skender-Vakuf i tamo partizanskim jedinicama nanijela „osjetne gubitke“.

Zgradu u kojoj je dotad boravio, Štab 12. brigade je napustio 28. februara, u jutarnjim satima. Istoga dana, prije podne, doletjelo je iz Banje Luke pet-šest aviona i na tu zgradu ispustilo bombe težine po oko 100 i 150 kg. Toga prijepodneva bombardirni su i ostali dijelovi grada. Napadi neprijateljske avijacije su uslijedili i idućih dana, pa je to prisililo štab 14. brigade da iz jedinica povuče 5-6 puškomitraljeza i organizira improviziranu protivavionsku odbranu. Prvi bataljona je zatim bio raspoređen na području Šipraga, u zaštiti Divizijske bolnice, uz izvođenje napada na četnike na tom prostoru. Jedna četa je u zaštiti bolnice ostala gotovo mjesec dana. Prema nekima, 2. bataljon je od 1. do 4. marta bio u Podbrđu (kod Zabrđa), 5. i 6. marta oko sela Mehovci, a 7. marta bio je u Mrkonjić-Gradu. Odatle se vratio sa oko 50 tovarnih konja sa municijom i opremom za 11. diviziju.

Sa 14. SBNOU brigadom u istom periodu je sudjejstvovao je i Banjalučki partizanski odred. Dok je Brigada djelovala na ovom terenu taj odred je bio u njenom sastavu i učestvovao je u većini borbi koje je imala protiv četnika. Brigadi i odredu, koji su ukupno imali oko 900 boraca, suprostavljale su se tri četničke brigade: Vrbaska i 1. i 2. krajiška, koje su se u to vrijeme prešle sa lijeve obale Vrbasa na taj teren – bilo da su potisnute ili su došle u pomoć. Ukupno su imale oko 1.600 četnika, sa 6 teških mitraljeza i 56 puškomitraljeza. Prema ovom području, u nekim četničkim akcijama usmjeravana je i Jošavačka četnička brigada, koja je u to vrijeme imala 218 četnika, sa tri teška mitraljez a i 9 puškomitraljeza i jednim minobacačem. Iako je neprijatelj stalno bombardirao Kotor-Varoš, 14. brigada je pokrenula akciju na četnike. Trećeg marta, 3. bataljon brigade ih je napadao u rejonu Lipovca, a 4. marta proširuje djejstva ka Opsječkom i Čelincu. Jedan od bataljona je za to vrijeme bio u Kotor-Varoši ili bližoj okolini, 1. bataljon oko Šipraga, a jedan negdje prema Čemernici. Tek za noć 12/13. marta postoji podatak da je 14. brigada (bez jednog bataljona), najvjerovatnije Četvrtog, bila u akciji na četnike koji su bili koncentrirani na prostoru sela Vranić i Šibovi. Poslije nekoliko međusobnih juriša, borci 14. brigade su odstupili na povoljnije položaje. Procijenivši da ne mogu ostvariti neki uspjeh četnici su učinili isto, pa je ova borba ostala bez pobjednika.

U međuvremenu, komandanti četničkih korpusa Lazo Tešanović i Uroš Drenović (u Srednju Bosnu došao sa svojom 1. i 2. četničkom brigadom) našli su se sa komandantom zdruga (rang brigade) oružanih snaga NDH iz Banje Luke, da bi razgovarali o zajedničkom napadu na Kotor-Varoš. Četničkim komandantima je tada obećano da će im se do 13. marta u Čelinac uputiti stotinu hiljada metaka. Postoji i podatak da su 15. marta četnici Jošavačke i Vrbaske brigade, sa dijelovima 1. i 2. krajiške četničke brigade, izvršili „suzdržijiv i vrlo oprezan“ napad na Kotor-Varoš i da je taj napad odbio 2. bataljon 14. brigade. Ostali bataljoni brigade tada nisu bili na toj lokaciji.

U toku 16 i 17. marta brigada je ispitivala raspored četnika i pripremala novu akciju. Pošto je uočeno da se nalaze raspoređeni na prostoru selo Vranić – Kablovi – Mehovci – Lipovac – Jasik, napala ih je svim svojim bataljonima. Napad je izveden 18. marta izjutra. Glavni sudar četnika i brigade odigrao se na prostoru Kablovi – Mehovci. Borba je dugo trajala i bila je promjenljivog uspjeha pa je sve zavisilo od toga „kako će borbu voditi štabovi bataljona i komande četa“. U toj borbi četnici su bili brojno nadmoćniji, jer su pored Vrbaske četničke brigade učestvovale 1. i 2. krajiška brigada Bosanskočetničkog korpusa.

Narednih dana veća pažnja je posvećena mogućem neprijateljskom napadu sa pravca Banje Luke prema Kotor-Varoši, pa je od 20. marta brigada upućivala dva bataljona na tom pravcu. Jedan bataljon je određen da „krstareći“ održava vezu sa 5. kozaračkom, koja je u to vrijeme, dijelom svojih snaga, bila oko sela Jošavka. Jedan njen bataljonom i Banjalučki partizanski odred napali su četnike, na položajima prema Čemernici. Oko 21. marta, četnici su napali štab 1. bataljona, koji se nalazio u selu Mehovci.

Dva neprijateljska aviona s aerodroma kod Banje Luke, 24. marta, oko 12:00 sati su bombardirali ambulantu 14. SBNOU brigade u Vrbanjcima. Ambulanta je tu bila smještena 5-6 dana ranije, a četiri dana kasnije bombardirana je i zgrada u kojoj je bila smještena komanda banjalučkog područja, što svjedoči o razgranatoj obavještajnoj mreži neprijatelja. U martu 1944., 14. brigadi je stiglo naređenje o unapređenjima i naređenje o uvođenju zvjezdica u oznake oficirskih činova. Formirana je brigadna četa za vezu, a za zamjenika komandanta brigade postavljen je major Duško Bojanić.