Bošnjaci u Turskoj jesu stanovnici Turske bošnjačkog porijekla, odnosno potomci Bošnjaka doseljenih iz Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Crne Gore, Srbije, Kosova, Sjeverne Makedonije i drugih područja bivše Jugoslavije. Njihovo prisustvo u Turskoj oblikovano je dugim procesom migracija muslimanskog stanovništva s Balkana u Osmansko Carstvo, a zatim u Republiku Tursku, posebno od 1878. do druge polovine 20. stoljeća.
Bošnjačka zajednica u Turskoj nije nastala jednim preseljenjem, nego nizom valova potaknutih ratovima, promjenama granica, agrarnim i političkim pritiscima, gubitkom osmanske vlasti na Balkanu i kasnijim jugoslavensko-turskim migracijskim aranžmanima. U brojnim porodicama, mahalama, selima i udruženjima očuvani posebni oblici bošnjačkog porijekla, sjećanja na zavičaj, ishrane, usmene tradicije i jezika.
Terminologija i identitet lijevo|mini|283x283piksel|Izvještaj iz 1911. o doseljenicima iz Bosne i naseljavanju muhadžira. U osmanskom i turskom kontekstu doseljenici iz Bosne često se nazivaju Boşnak ili Bosnalı. Izraz Boşnak u turskom jeziku obično označava Bošnjake kao etničku i kulturnu zajednicu, dok Bosnalı može označavati i šire bosansko porijeklo, bez nužnog razlikovanja savremenih nacionalnih identiteta.
U Turskoj su Bošnjaci dugo bili uključeni u državni i društveni okvir turskog građanskog identiteta. Od kraja 20. stoljeća, naročito nakon rata u Bosni i Hercegovini i intenzivnijih veza između Turske i Bosne i Hercegovine, u dijelu zajednice ojačalo je zanimanje za bošnjačko porijeklo, bosanski jezik, sjećanje na migraciju i veze s Bosnom i Hercegovinom.
Promjena prezimena među Bošnjacima povezana je s procesom uključivanja izbjeglica u osmanski, a zatim republikanski administrativni sistem. U osmanskom periodu porodice su se često bilježile po ličnom imenu, očevom imenu, nadimku, zavičaju ili oznaci porijekla, dok savremeni sistem obaveznih porodičnih prezimena u Turskoj nastaje nakon donošenja Zakona o prezimenima 1934.
Zakon o prezimenima obavezao je sve građane Turske da uzmu stalno nasljedno prezime na turskom građanskom obrascu. Za doseljene bošnjačke porodice to je značilo da su ranija prezimena često skraćivana, fonetski prilagođavana turskom jeziku ili potpuno zamjenjivana novim prezimenima. Zbog toga se među potomcima javljaju prezimena kao što su Boşnak, Bosna, Bosnalı, Sancaklı, Yenipazarlı, Akova, Mostarlı ili druga prezimena koja upućuju na Bosnu, Sandžak, Novi Pazar, Bijelo Polje i druge krajeve porijekla.
Promjene nisu bile rezultat prisile usmjerene posebno protiv Bošnjaka, nego dio opće republikanske politike pod Kemalom Ataturkom i stvaranja jedinstvenog sistema državljanstva, administracije i turskog jezičkog standarda. Terenska istraživanja u Karamürselu i Halilbejliju, naprimjer, bilježe porodična stabla, promjene prezimena i sjećanja na mjesta porijekla.
Historijska pozadina i migracijski valovi desno|mini|Balkanske muslimanske izbjeglice u Turskoj tokom Prvog balkanskog rata, 1912. Prvi veliki migracijski pritisci bili su posljedica ratova i promjene granica u 19. stoljeću. Nakon Berlinskog kongresa 1878. Austro-Ugarska je okupirala Bosnu i Hercegovinu, dok su Srbija i Crna Gora dobile međunarodno priznanje i teritorijalna proširenja. Muslimansko stanovništvo iz Bosne, Hercegovine, Nikšića, Podgorice, Bara i drugih krajeva našlo se u novim političkim okolnostima, što je potaklo iseljavanje prema preostalim osmanskim oblastima i Anadoliji.
U osmanskoj administraciji doseljenici su tretirani kao izbjeglice i doseljenici iz izgubljenih ili nesigurnih krajeva carstva. Njihovo naseljavanje nije bilo isključivo spontano: osmanske vlasti su ih upućivale prema područjima gdje su postojale potrebe za stanovništvom, zemljom za obradu, vojnim i sigurnosnim naseljavanjem ili obnovom opustošenih naselja. Prvi val: nakon 1878. Prvi veliki val bošnjačkog iseljavanja prema osmanskim područjima nastao je nakon 1878, kada je Austro-Ugarska okupirala Bosnu i Hercegovinu. Dio muslimanskog stanovništva novu vlast doživljavao je kao gubitak dotadašnjeg državnog i pravnog poretka, a dodatni pritisci nastajali su zbog neizvjesnosti oko zemljišnih odnosa, vojne obaveze, poreza i političkog položaja muslimana u novonastalim okolnostima. Iseljavanje iz Bosne i Hercegovine u tom periodu nije bilo jednokratno, nego se nastavilo tokom austrougarske uprave.
Demirel navodi da su bosanski muhadžiri nakon 1878. naseljavani u više osmanskih oblasti, uključujući Edirne, Tekirdağ, Kırklareli, Bursu, Izmit, Adapazarı, Izmir, Eskişehir, Ankaru i Adanu. Dio doseljenika privremeno se zadržavao u Istanbulu i Trakiji, a dio je premještan u unutrašnjost Anadolije.
Dio stanovništva odlazak je shvatao kao hidžru iz zemlje koja više nije bila pod muslimanskom vlašću, dok su vjerski autoriteti, pisci i javni radnici nastojali pokazati da ostanak u domovini nije vjerski sporan i da masovno napuštanje zemlje slabi muslimansku zajednicu u Bosni i Hercegovini.
Protiv iseljavanja su djelovali i književnici. Aleksa Šantić je 1896. objavio pjesmu "Ostajte ovdje", u kojoj se obraća onima koji napuštaju zavičaj i odlaze u tuđinu. Pjesma je postala jedan od najpoznatijih književnih odgovora na muhadžirske valove iz Bosne i Hercegovine. Prema austrougarskoj evidenciji, do 1911. iz BiH se trajno iselilo 57.119 Bošnjaka.
Drugi val: aneksija Bosne i Hercegovine 1908. desno|mini|Balkanske izbjeglice u Karaköyu u Istanbulu, 1912. Aneksija Bosne i Hercegovine 1908. bila je novi politički poticaj iseljavanju. Formalno uključivanje Bosne i Hercegovine u Austro-Ugarsku kod dijela muslimanskog stanovništva pojačalo je osjećaj trajnog odvajanja od osmanskog političkog prostora.
Novi talas iseljavanja ponovo je otvorio pitanje opstanka Bošnjaka u domovini. Osman Đikić se tom temom bavio u publicističkim tekstovima i u drami Muhadžir, izvedenoj u Mostaru 1909. Drama je nastala kao angažirani pokušaj da se zaustavi iseljavanje nakon aneksije.
Treći val: Balkanski ratovi i gubitak osmanske Rumelije Balkanski ratovi 1912–1913. pogodili su muslimansko stanovništvo Sandžaka, Kosova, Makedonije i drugih područja koja su izašla iz osmanskog sastava. Ovaj val nije obuhvatao samo stanovništvo iz Bosne i Hercegovine, nego i Bošnjake i slavenske muslimane iz drugih krajeva tadašnjeg balkanskog prostora.
Četvrti val: međuratna Jugoslavija U vrijeme Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije Bošnjaci u Tursku su odlazili zbog kombinacije političke nesigurnosti, agrarnih odnosa, nacionalnih pritisaka i očekivanja da će u Turskoj živjeti u poznatom muslimanskom i osmanskom kulturnom okruženju.
U prvim godinama nove države muslimansko stanovništvo u dijelovima Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Crne Gore i južne Srbije bilo je izloženo nasilju, pljački, pritiscima na prodaju imovine i slaboj zaštiti državnih vlasti. Poseban pritisak stvaralo je agrarno pitanje. Mehmed Spaho je već 1919. ostavku u prvoj vladi Kraljevine SHS obrazlagao neslaganjem s provođenjem agrarne reforme, tvrdeći da se posjedi oduzimaju prvenstveno muslimanskim zemljoposjednicima, dok se pitanje naknade odgađa na neodređeno vrijeme.
Peti val: socijalistička Jugoslavija i migracije nakon 1950-ih Nakon Drugog svjetskog rata migracije prema Turskoj nisu prestale. U socijalističkoj Jugoslaviji dio muslimanskog stanovništva iz Sandžaka odlazio je na osnovu porodičnih veza, administrativnih procedura i pritisaka koji su se mijenjali po periodima. U literaturi se naročito ističu pedesete i šezdesete godine 20. stoljeća, kada su mnoge porodice iz Sandžaka i drugih krajeva prešle u Tursku.
Šesti val: rat u Bosni i Hercegovini i savremene veze Rat u Bosni i Hercegovini 1992–1995. nije proizveo trajnu migraciju u Tursku u razmjerama ranijih valova, ali je snažno utjecao na obnovu javnog bošnjačkog identiteta u Turskoj. Turska je primila dio izbjeglica, a brojne bošnjačke porodice u obnovile su veze s Bosnom i Hercegovinom kroz humanitarnu pomoć, udruženja, kulturne programe, komemoracije i medijsko praćenje rata.
Nakon rata razvijaju se institucionalne, kulturne i obrazovne veze između bošnjačkih udruženja u Turskoj i institucija u Bosni i Hercegovini.
Rasprostranjenost Njihove zajednice nalaze se u velikim gradovima, prigradskim mahalama, manjim kasabama i selima. Knjiga Bošnjaci u Turskoj Amira Hodžića i Mirsada Kalajdžića zasnovana je na višegodišnjim posjetama i istraživanjima u Turskoj od 2008. do 2013. i obuhvata bošnjačke zajednice u više turskih općina i njihovoj okolini.
Istanbul mini|Metrostanica u Yenibosni Bošnjaci se u Istanbulu nalaze u više četvrti i mahala, među kojima su Bayrampaşa, Pendik, Kartal, Zeytinburnu, Küçükköy, Alibeyköy, Fatih, Edirnekapı i Yenibosna. Bayrampaşa se posebno ističe kao prostor koncentracije stanovništva porijeklom s Balkana, posebno iz Sandžaka i Bosne i Hercegovine.
U Istanbulu je bošnjački identitet često više urban i udruženički nego seoski. Održavaju se kulturni programi, komemoracije, sportske aktivnosti i kontakti s Bosnom i Hercegovinom, a bosanski jezik iako nije korišten u svakodnevnici, ostaje simbol porijekla, naročito kroz pjesme, porodične izraze, nazive hrane i javne kulturne manifestacije.
Marmarska regija mini|Karamürsel, grad sa bošnjačkim četvrtima U Marmarskoj regiji prisutni su u Istanbulu, Bursi, Kocaeliju, Sakaryi, Yalovi, Karamürselu, Düzceu, Kırklareliju i Tekirdağu. Ova regija bila je privlačna zbog blizine evropskog dijela Osmanskog Carstva, razvijenih komunikacija, poljoprivrednih mogućnosti i kasnijeg industrijskog razvoja.
Sakarya i Kocaeli važni su i zbog podataka o bosanskom jeziku iz turskog popisa 1965, u kojem su upravo ove provincije imale vidljivije udjele stanovništva koje je bosanski navelo kao prvi jezik.
Egejska regija i zapadna Anadolija U Egejskoj regiji i zapadnoj Anadoliji bošnjačko stanovništvo nalazi se u Izmiru, Balıkesiru, Ayvalıku, Burhaniyeu, Havranu, Edremitu i okolnim naseljima. Ova područja bila su uključena u osmanske i republikanske politike naseljavanja muhadžira, a kasnije su se pojedine zajednice uklopile u lokalni gradski i poljoprivredni život.
U zapadnoj Anadoliji važan je i Eskişehir, posebno zbog sela i naselja koja su osnovali ili naselili bošnjački doseljenici. Studije o selu Lütfiye kod Mihalıççıka pokazuju kako su bošnjački doseljenici krajem 19. i početkom 20. stoljeća oblikovali lokalnu zajednicu u kojoj su se održavali elementi jezika, ishrane i običaja.
Centralna i južna Anadolija U Centralnoj Anadoliji i južnim područjima Bošnjaci se spominju u Ankari, Niğdeu, Adani, Konji i drugim mjestima. U ovim krajevima bošnjačke porodice često su naseljavane zajedno s drugim muslimanskim izbjeglicama s Balkana i Kavkaza.
Sela i lokalne zajednice Bošnjačka sela u Turskoj nastajala su na nekoliko načina: osnivanjem novih muhadžirskih sela, naseljavanjem napuštenih ili djelimično naseljenih sela, te doseljavanjem u već postojeća naselja. U osmanskim i republikanskim izvorima pojedina sela nose nazive koji upućuju na porijeklo stanovnika, kao što su Boşnak Köyü (sada Kesikkavak, kod Haymane), Boşnaklı (kod Vakfıkebira) ili Yenibosna, ali su mnogi nazivi kasnije promijenjeni u okviru turskih administrativnih i toponimskih reformi.
Primjer sela Lütfiye u okolini Eskişehira pokazuje tipičan obrazac ruralne bošnjačke zajednice u Anadoliji. Doseljenici su donijeli porodična predanja o Bosni, zavičajne običaje, elemente bosanskog govora i tradicionalnu ishranu, ali su se tokom generacija sve više uključivali u turski jezički i obrazovni sistem. U takvim selima bosanski se duže održavao nego u velikim gradovima, ali je i ondje postepeno slabio kod mlađih generacija. Prema neformalnoj listi, u Turskoj postoji 299 sela s bošnjačkim stanovništvom.
Brojnost