Elektrokardiogram (EKG ili ECG) je grafički i/ili elektronski prikaz reziltata elektrokardiografije – procesa snimanja električne aktivnosti srca tokom perioda u kojem su prikopčane elektrode na određena mjesta kože. One otkrivaju sitne električne promjene na koži koje nastaju iz srčanomišićnih elektrofizioloških obrasca depolarizacije u svakom srčanom ciklusu. To je test koji se u kardiologiji vrlo često obavlja.Guyton, A.C. & Hall, J.E. (2006) Textbook of Medical Physiology (11th ed.) Philadelphia: Elsevier Saunder
U konvencionalnom 12-kanalnom EKG-u, postavlja se 10 elektroda – na ekstremitetima pacijenta i na površini grudnog koša. Ukupne veličine električnog potencijala srca se zatim mjere iz 12 različitih uglova ("vodova"), a snima se u određenom vremenskom periodu (obično 10 sekundi). Na taj način, ukupna veličina i smjer električne depolarizacije srca uhvaćeni su u svakom trenutku tokom srčanog ciklusa. Grafikon napona u odnosu na vrijeme koje proizvodi ovaj neinvazivni medicinski postupak naziva se elektrokardiogram.
Tokom svakog otkucaja, zdravo srce ima urednu progresiju depolarizacije koja počinje u pejsmejker ćelijama u sinoatrijskom čvoru. Zatim se širi se kroz pretkomoru, prolazi kroz AV čvor dolje u Hisov snop i u Purkinjeova vlakna, pa se rasprostire i na lijevu stranu širom komora. Ovaj redovni obrazac depolarizacije dovodi do karakterističnog EKG traga. Za obučene kliničare, EKG daje veliku količinu informacija o strukturi srca i funkciji provođenja u njegovom električnom sistemu.Walraven, G. (2011). Basic arrhythmias (7th ed.), pp. 1–11 Između ostalog, EKG može se koristiti za mjerenje stope i ritma otkucaja srca, veličine i položaja srčanih komora, prisustvo oštećenja mišićnih ćelija srca ili sistema provođenja, efekta srčanih lijekova i funkcije ugrađenih pejsmejkera.Braunwald E. (ed) (1997), Heart Disease: A Textbook of Cardiovascular Medicine, Fifth Edition, p. 108, Philadelphia, W.B. Saunders Co.. .
Historija thumb|Jedan rani komercijalni EKG uređaj (1911) Etimologija naziva je izvedena iz grčkih riječi elektro, jer je vezan za električnu aktivnost + καρδία - kardía = srce + γράμμα - grámma = opis.
Alexander Muirhead je u bolnici St Bartholomew's Hospital (Bolnici sv. Bartolomeja), 1872., izvijestio da se u prikačenoj žici na zglob grozničavog pacijenta dobije zapis otkucaja pacijentovog srca.Ronald M. Birse,rev. Patricia E. Knowlden Oxford Dictionary of National Biography 2004 (Subscription required) – (original source is his biography written by his wife – Elizabeth Muirhead. Alexandernn Muirhead 1848–1920. Oxford, Blackwell: privately printed 1926.) Još jedan rani pionir u ovoj oblasti bio je Augustus Desiré Waller, u St Mary Hospital, London. Njegova elektrokardiografska mašina sastojala se od Lippmannovog kapilarnog elektrometra pričvršćenog na projektor. Trag aktvnosti srca je projiciran na fotografsku ploču koja je i sama bila fiksirana na igračku vlaka. To je omogućilo da se otkucaji srca evidentiraju u realnom vremenu.
Početni pravi proboj u ovo područje došao je kada je Willem Einthoven, koji je radio u Leidenu, Holandija, koristio strunasti galvanometar (prvi praktični elektrokardiograf), koji je izmislio 1901. godine. Ovaj uređaj bio je mnogo osjetljiviji nego Wallerov kapilarni elektrometar i strunasti galvanometar koji je odvojeno izumio francuski inženjer Clément Ader, u 1897. Einthoven je ranije, 1895., dodijelio slova P, Q, R, S, i T za talase, a teorijski talasni oblik je stvorio pomoću jednadžbe koja ispravlja stvarni oblik talasa koji je dobijen pomoću kapilarnog elektrometra, da se nadoknadi nepreciznost tog instrumenta. Korištena slova se razlikuju od A, B, C i D (koja se upotrebljavaju za talasni oblik kapilarnog elektrometra), što je olakšanje u odnosu na odstupanja nekorigiranih i nekorigiranih linija na istom grafikonu. Einthoven je vjerojatno odabrao početno slovo P, sljedeći primjer koji je postavio Dekart i geometriji. Kada su dobijeni precizniji talasi na strunastom galvanometru, koji su odgovarali oblicima korigiranih kapilarnih talasa, nastavio je upotrebu slova P, Q, R, S, i T, koja su i danas u upotrebi. Einthoven je također opisao elektrokardiografske karakteristike brojnih kardiovaskularnih bolesti. Za ovo otkriće, 1924, dobio je Nobelovu nagradu za medicinu.
U 1937., Taro Takemi Izumio je prvi prijenosni EKG uređaj.
Iako su osnovni principi tog doba još uvijek u primjeni i danas, tokom godina, napravljena su mnoga unapređenja u elektrokardiografiji. Instrumentacija je evoluirala od neprikladnih laboratorijskih aparata do kompaktnih elektronskih sistema koji često uključuju kompjuterizirano tumačenje elektrokardiograma.
Medicinska upotreba thumb|325px|12-kanalni EKG 26-godišnjeg muškarca sa nekompletnim RBBB Sveukupni cilj obavljanja elektrokardiografije je pribavljane informacija o strukturi i funkciji srca. Medicinske koristi od ovih informacija su različite i uglavnom se odnose na potrebu ovladavanja znanjem o strukturi i/ili funkciji. Neke indikacije za propisivanje elektrokardiografije uključuju: Sumnja na infarkt miokarda (srčani udar); Sumnja na plućnu emboliju; Treći srčani ton, četvrti srčani ton, srčano šuštanje; ili drugi nalazi koji ukazuju na strukturne bolesti srca; Percepcija srčane aritmije; Nesvjestica ili kolaps; Oduzetosti; Praćenje efekata lijekova za srce (npr. lijekom izazvani QT interval); Procjena ozbiljnosti abnormalnosti elektrolita, kao što je kod hiperkalemije; Snimanje (tzv. skrining) hipertrofične kardiomiopatije i adolescenata, kao dio kontrole u sportovima za pojavu iznenadne srčane smrti (koja varira po zemljama); Perioperativno posmatranje, u koje je uključen bilo koji oblik anestezije (npr. praćenje posljedica anestezije, (opća anestezija), obično i intraoperativno i postoperativno; Kao dio preoperativne procjene, neko vrijeme prije hirurškog zahvata (posebno za one sa poznatim kardiovaskularnim bolestima ili koji se podvrgavaju invazivnim srčanim, vaskularnim ili plućnim procedurama ili koji će primiti opću anesteziju); Kardiostresni test; Kompjuterizovana tomografska angiografija (CTA) i Magnetna rezonancna angiografija (MRA) srca (EKG se koristi kao "vrata" skeniranja tako da anatomski položaj srca bude stabilan); Biotelemetrija pacijenata za bilo koji od gore navedenih razloga.
U SAD, postoji Operativna grupa za preventivne usluge ne preporučuje rutinski skrining za postupke EKG u pacijenata bez simptoma i onih sa niskim rizikom za koronarnu bolest srca. To je zato što EKG može lažno ukazati na postojanje problema, što je dovelo do pogrešne dijagnoze, preporuke invazivnih postupaka ili pretjeranog lijetenja. Međutim, osobe zaposlene u ključnim zanimanjima, kao što su piloti zračnih snaga, mogu tražiti da snimaju EKG kao dio svoje rutinske zdravstvene evaluacije.
Kontinuirano praćenje EKG se koristi za praćenje kritično bolesnih pacijenata, pacijenata koji su podvrgnuti generalnoj anesteziji i onih koji imaju česte pojave srčane aritmije, što bi bilo teško da se vidi na konvencionalnim deset-kanalnim EKG uređajima.
12-kanalni EKG obično obavlja specijalizirani tehničari koji može biti certificirani elektrokardiogramski tehničari.
Tumačenje EKG-a je sastavni dio mnogih zdravstvenih polja (medicinske sestre i liječnici i kardiohirurge što je najčešće) ali i svako ko je obučen za interpretaciju EKG-a je slobodan da to učini.
Međutim, "službene" interpretacije vrši kardiolog. U određenim oblastima, kao što je anestezija koristi se kontinuirano praćenje i poznavanje tumačenja EKG je od ključnog značaja za taj posao.
Dodatni oblik EKG-a se koristi u kliničkoj elektrofiziologiji srca u kojoj se za mjerenje električne aktivnosti koristi kateter.
Kateter se umeće kroz femoralnu venu i može imati nekoliko elektroda, po dužini za snimanje smjera električne aktivnosti unutar srca.
Elektrokardiografi
Elektrokardiograf je mašina koja se koristi za snimanje EKG-a i proizvodi elektrokardiogram. Prvi elektrokardiografi koji su gore navedeni bili su električno primitivni u odnosu na današnje mašine.
Temeljna komponenta ovog elektrokardiografa je Instrumentacijsko pojačalo, koje je odgovorno za uzimanje razlika napona između elektroda (vidi dolje) i pojačavanja signala. Naponi EKG-a, mjereni preko tijela su reda stotina mikrovolti do jedan milivolt (mali kvadrat na standardnom EKG-u je 100 mikrovolti). Ovo zahtijeva ključne niske napone, niska kola buke i instrumentacijska pojačala.
Rani elektrokardiografi su bili sa analognom elektronikom i signal je mogao pokretati motor za ispis signala na papiru.
Danas, elektrokardiografi koriste analogno-digitalni pretvarač za preoblikovanje u digitalni signal, kojim se zatim može manipulirati digitalnom elektronikom. Ovo omogućava digitalno snimanje EKG-a i korištenje na računarima.
Postoje i druge komponente za elektrokardiograf: Sigurnosna svojstva, koja uključuju zaštitu pacijenta i operatera od napona. Budući da je pogon aparata strujni, moguće je zamisliti da bi bilo osoba koje bi mogle biti podvrgnute naponu u stanju koje izazva smrt. Osim toga, srce je osjetljivo na AC frekvencije koje se obično koriste za struju (50 ili 60 Hz). Zaštita od defibrilacije. Bilo koji EKG aparat da se koristi u zdravstvu, može biti priključen na osobu kojoj treba defibrilacija i elektrokardiograf treba da ga zaštiti od ovog izvora energije. Elektrostatičko pražnjenje je slično defibrilacijskom i zahtijeva zaštitu od napona do 18.000 volti. Osim toga, strujno kolo zvano desni vod noge može se koristiti za smanjenje smetnji na uobičajeni način (a to je obično snaga struje od 50/60 Hz).
Tipska konstrukcija za prijenosni elektrokardiograf je kombinirani uređaj koji uključuje zaslon, tastaturu i pisač – na kolicima sa malim točkovima.
Uređaj se povezuje s dugim kablom koji se račva na svaki od vodova, koji se montiraju na provodni jastučić na pacijentu.
Konačno, elektrokardiografi mogu uključivati analizu algoritamskog ritma koji proizvodi kompjuterizovano tumačenje elektrokardiograma.
Rezultati ovih algoritama se smatraju "preliminarnim" do provjerenog i/ili modificiranog tumačenja elektrokardiograma obučenog medicinara.
U ovu analizu, uključen je proračun zajedničkih parametara koji obuhvataju interval PR, trajanje QT, trajanje korigiranog QT (QTc), PR os, QRS os i još mnogo toga. Raniji dizajn je bilježio svaki vod redom, ali današnji projekti koriste sklopove koji mogu snimati sve vodove istovremeno.
Bivši vodovi imali su probleme u tumačenju, jer je postojala mogućnost promjene u ritmu od otkucaj do otkucaja, što ga čini neprikladnim za usporedbe preko otkucaja.
Elektrode i vodovi thumb| Pravilno postavljanje elektroda na ekstremitetima. Mogu biti daleko dolje na udovima ili u neposrednoj blizini kukova/ramena dok su postavljene simetrično.RESTING 12-LEAD ECG ELECTRODE PLACEMENT AND ASSOCIATED PROBLEMS .DrTanzil thumb|Postavljanje prekordijalnih elektroda Postoji brižljivo razlikovanje između „elektroda“ i „vodova“.
Elektroda je provodljivi jastučić u dodiru s tijelom koji čini strujni krug s elektrokardiografom. Na standardnom 12-kanalnom EKG-u postoji samo 10 dolje nabrojanih elektroda.
Vod ili kanal je malo više apstraktan i izvor je mjerenja vektora. Za nožne vodove, oni su "bipolarni" i usporedivi između dvije elektrode. Predsrčani vodovi su "unipolarni" i poredivi sa zajedničkim vodom (najčešće Wilsonov centrali terminal) koji će biti opisan (ispod).
Vodovii su podijeljeni u tri seta: udovni, prošireno-ekstremitetni i prekardijalni. 12-kanalni EKG ima ukupno tri udna voda i tri voda proširenih udova koji su organizirani kao žbice točkova, koronarni (vertikalni) i šest prekardijalnih vodova koji leže okomito na poprečnu ravan (vodoravno).
U medicinskom okruženju, izraz vodovi također se ponekad koristi za same elektrode, iako to nije tehnički ispravna upotreba tog pojma, što otežava razumijevanje razlike između njih.
12 vodova u 12-kanalnom EKG-u su navedeni u nastavku.