thumb|Zastava Druge španske republike Druga španska republika (La Segunda Repúblika Española) se odnosi na period u Španiji od 1931. do 1936. odnosno do 1939, u kojoj je nastao novi demokratski oblik države tj. Republika, koja je bila okarakretisana oštrim političkim i ekonomskim sukobima u državi. Državni udar desničarskih dijelova vojske protiv izabrane ljevičarske vlade izazvao je 1936. godine Španski građanski rat (1936 – 1939), u kojem je Republika prisilno svrgnuta sa vlasti od strane frankizma.
Prethistorija Nakon usporavanja ekonomskog napretka tokom Svjetske krize 1929. propala je i diktatura Prime de Riverasa, koja je sebi postavila kao cilj poboljšanje ili potpunu zamjenu režima iz perioda Restauracije. Nakon njegovog neuspjeha 1930. i kratkog intermezza pod nadzorom generala Berenguera monarhija je konačno bila pri kraju. Sa Paktom iz San Sebastíana, kojeg su promovisala dva bivša monarhistička političara – Miguel Maura i veleposjednik Niceto Alcalá Zamora – republikanski pokret je dobio zamah, dok je stari poredak izgubljao sve više ugleda. Nakon neuspjelog republičkog vojnog udara u decembru 1930., godinu dana nakon toga u aprilu su održani općinski izbori širom zemlje. Pristalice Monarhije su taj događaj uglavnom tumačili kao jasan glas protiv starog režima. U ukupnom rezultatu, prema pisanju historičara Javiera Tussella, republikanci su imali 48,8 % općinskih mandata i osvojili su 51 od 50 provincijskih prijestolnica (u Madridu su za trostruko više glasova nadmašili monarhiste, u Barceloni pa za četiri puta više glasova). Monarhistički političar Marqués de Hoyos komentirao je ishod izbora sljedećim riječima: „Vijesti, koje su prispjele iz važnih sela bile su jednako očajne kao i one iz pokrajinskih prijestolnica.“
S obzirom na rezultate izbora, Alcalá Zamora je 14. aprila 1931. prooglasio novu Republiku.Većina stanovništva je bila zadovoljna sa tim proglašenjem, jer su polagali velike nade u razvoj demokratije. Nova Republika je bila nazvana imenom „la niña bonita“ – prelijepa djevojka.
Alfonso XIII. je također u rezultatima izbora uvidjeo zavjet protiv Monarhije i odlučio je da napusti državu, bez formalnog odricanja od prijestola. 17. aprila je u monarhističkom dnevniku ABC objavio svoj oproštajni manifest, u kojem navodi sljedeće:
„Las elecciones celebradas el domingo me revelan claramente que no tengo hoy el amor de mi pueblo. Mi conciencia me dice que ese desvío no será definitivo […].“
„Izbori održani u nedjelju jasno mi otkrivaju da danas nemam ljubavi prema mom narodu. Moja . savijest mi govori, da ovaj zaobilazak neće biti konačan […].“ Alfonso XIII. iz Španije: Pismo od 17. aprila 1931 generalu Aznaru
Tako je stvoren vladin savez između ljevičarskih partija i socijalista iz partije PSOE (Partido Socialista Obrero Español – Socijalistička radnička patrija). Za prvog predsjednika vlade izabran je pisac Manuel Azaña, a mjesto predsjednika države je zauzeo Zamora.
Socioekonomska struktura Španija je u vrijeme Druge Republike ostala država sa jakom agrarnom i polufeudalnom strukturom. Samo u sjevernim graničnim područjima Pirinejskog poluostrva, posebno nakon sve većih težnji Baskije i Katalonije ka automiji, razvijala se je industrija koja je bila uporediva sa zapadnoevropskim standardima.
Španska ekonomija nije bila direktno pogođena globalnom ekonomskom krizom iz 1929, jer je bila snažno orijantisana ka domaćem tržištu. Orijentisanje ka evropskim i svjetskim tržištima je zavisilo od priliva stranih investicija, koji je nažalost opalo zbog krize i sigurne nenaklonjenosti prema Republici. Bilo je i slučajeva tzv. bijega kapitala, što je doprinjelo povećanju nezaposlenosti i siromaštva.
Nositelji starog poretka Sektor poljoprivrede bio je okarakteristisan ekstremnom koncentracijom imovine u korist velikih zemljoposjednika, posebno u južnim dijelovima Andaluzije i Ekstremadure. Oni su djelovali u skladu sa idealom Hispanidad (cjelina koju sačinjava špansko govorno područje, ili pogled na svijet u španiji i Latinskog Americi), inspirisani imperijalom veličinom Španije nakon otkrivanja i osvanja Amerike, kada su Velikani neograničeno dominirali životom nacije. Industrijalci i bankari su bili pod sumnjom, da nisu „pravi Španci“.
Hispanidad su predstavljali prije svega oficiri koji su se poslije poraza u špansko – američkom ratu 1898. i pogubnih marokanskih ratova sve više posvećivali uslovima u domovini.
Treći stup tih tradicionalnih struktura moći predstavljala je španska katolička crkva. Članovi Visokog svećenstva su bili među najvećim zemljoposjednicima i najutjecajnijim ljudima u bankarskom sektoru.
Srednja klasa Na rubu te hierarhijske triade je živjela srednja klasa, društveni nosilac moderne demokratske Republike. U njemu su bile jasno izražene liberalne i svjetske, ali i katoličko – konzervativne tendencije. Srednju klasu je sačinjavalo samo 20 % stanovništva, koje je bilo podijeljeno između autoritarnih sklonosti starih elita i ponekad nasilno izvedenih zahtjeva organiziranih radnih snaga.
Organizirana radna snaga 1869. izaslanici iz različitih grupa Prve Internacionale prešli su kratku udaljenost preko Pirineja kako bi proširili svoje ideje. Isprva su doživjeli veliko razočarenje jer su konkurirajući anarhisti brzo stekli pristalice među španskim poljoprivrednicima. Nakon raspada Prve Republike u decembru 1874, država je još uvijek u potpunosti i nasilno zastupala interese „gornjih deset hiljada“, dok je „društveno pitanje“ u ostatku zapadne Evrope prije Prije prvog svjetskog rata bilo ublaženo pravnim reformama koje su sadržavale društveno – političke povlastice.
Osim toga, članstvo u anarhističnim organizacijama bilo je besplatno za razliku od socijalističkih organizacija. Tokom godina, socijalistička zajednica UGT, osnovana 1888, uspjela je zabilježiti stalno povećanje članstva. Ona je zadržala svoj reformističan smijer čak i nakon ruske revolucije 1917. Anarhisti, koji su imali vlastite ideje o revoluciji i komunitičnom društvu, razvili su novi organizacijski oblik prilagođen industrijskim uvjetima 20. vijeka. Inspirirani francuskim sindikalizmom, osnovali su sindikat CNT – a. U razvoju dvaju spomenutih sindikata formirani su regionalni prioriteti. Socijalisti su uglavnom bili zastupljeni u kastiljskim predjelima Leónu i La Manchi, Ekstremaduri i Asturiasu; anarhisti u Valenciji, Kataloniji, Andaluziji i Aragonu. Oba sindikata imala su članstvo koje je premašilo brojku od milijun.
Godine reforme 1931 - 1933 Velika želja nove državne vlade je bila modernizacija Španije. U tom procesu, vlada je htjela riješiti 3 problematična područja: odgovornosti centralne madridske vlade trebale bi biti na novo definisane u korist historijskih regija, zatim bi trebala biti potisnuta dominacija tradicionalnih elita, kao što bi trebalo biti uspotavljeno pitanje vlasništva na velikim zemljišnim posjedima
Pored ovih temeljnih pitanja, od neposredne važnosti bio je i nastavak ekonomskog razvoja koji je započeo tokom diktature. Prvi put nakon Napoleonskih ratova, Španija je uspjela nadoknaditi svoj ekonomski izostanak za vodećim evropskim državama, međutim to je napravila na račun udvostručavanja javnog duga. Novom ministru za financije je uspjelo smanjiti dug za 50%, ali na račun zaoštravanja poreznog sistema.
Najveći izazov za Republiku je bilo tzv. „socijalno pitanje“. Najprije bi poboljšanje ekonomske sitaucije u ruralnim i industrijskim područjima mogli stvoriti priliku za njegovo što šire prihvaćanje. Dok je program ekonomskog poticaja Prime de Riverasa bio usmjeren isključivo na industrijski sektor, zemljišna reforma imala je za cilj smanjiti nesigurnu socijalnu situaciju u ruralnim područjima. Agrarna odredba iz septembra, 1932. imala je cilj, južnu latifundiju razviti u korist društva. Iako je načelno dogovor o potrebi reforme bio jednoglasan sa svih strana,došlo je do spora izemđu republikanaca i socijalista. Španska socijalistička radnička stranka (PSOE – Partido Socialista Obrero Español) i Opći savez radnika (UGT – La Unión General de Trabajadores) pozivali su kolektivno upravljanje sa zemljištem, dok su liberalci željeli zemljište dodijeliti seljacima. U pozadini za tim konfliktom su stajale strateške ideje: liberalci su tražili pojavu sitne buržoaske klase, dok su ih ljevičarske stranke htjele u tome spriječiti.
U političkoj praksi republikanci su izbjegavali da agrarno pitanje postave u centar reforme. Tako su u dvije godine prodali samo mali dio polja po nepovoljnim cijenama. Novi vlasnici morali su kupovati zemljište po punoj cijeni jer su prethodni vlasnici dobili naknadu. Osim toga, banke su odbijale davati kredite, što je povećalo zastoj u poljoprivredi. Dvije trećine nezaposlenih bili su iz poljoprivrednog sektora, gdje je zabilježen veliki broj protesta, čak 40%. Socijalistički ministar rada Francisco Largo Caballero, koji je već radio kao državni tajnik Prime de Riverasa, izdao je od decembra 1931. mnogobrojne zakone, kojima je bio cilj unapređenje pravne situacije zaposlenih u industrijskom sektoru kao i regulacija protesta, koji su bili u tom razdoblju veoma rašireni.
Kultura i obrazovanje Politika nove vlade po pitanju kulture i obrazovanja pokazala se osobito kontroverznom. Republikanci su bili prvi vladajući poredak u Španiji koji su se brinuli o obrazovanju. Nakon proglašenja Republike, oko jedne trećine Španaca starijih od deset godina nije znalo ni čitati ni pisati. Vlada je željela povećati stopu upisa djece u škole, osnovati odbor za unapređenje stručnog obrazovanja, uvesti je večernje satove za odrasle i slati putujuće knjižnice na udaljena područja.
Ta odredba je neizbježno utjecala na položaj Katoličke crkve, koja je igrala značajnu ulogu u društvu. Liberlci kao i ljevičari su prezirali katolicizam. Nacrt ustava, koji je odobrio crkvi poseban status, ali u isto vrijeme i ograničio neke privilegije, je od strane većine glasača u španskom parlamentu (El Corte) proglašen nevažećim. Izdana je zabrana zapošljavanja za osoblje, koje je bilo vjerski opredjeljeno. To je izazvalo velike probleme, jer nije bilo moguće tako brzo zamijeniti pružatelje vjeronauka, pogotovo zato što su financijska sredstva bila rijetko dostupna. Utjecajni jezuitski red proglašen je nezakonitim. Promjene u zakonu bile su također popraćene nasiljem nad crkvenom imovinom. 11. maja, mjesec dana nakon proglašenja Republike, anti – crkveni krugovi počeli su paliti crkve nakon navodne monarhističke provokacije, koja je pokušala napasti anarhističke dnevne novine A. B. C.
Vojska Republikanska vlada je željela podrediti vojsku civilnoj vlasti. Pokušala je, da u časničkim činovima kažnjava one najutjecajnije, gdje je većina časnika protiv njihove volje stavljana kao rezerva, dok su oni koji su bili u aktivnoj službi sa nezadovoljsvom pratili smanjenje osoblja. Zapovjednici koji nisu željeli položiti zakletvu Republici, bili su primorani da se penzionišu.
Iz dana u dan raslo je sve veće nezadovoljstvo. Ukidanje priviligirane vojne nadležnosti i vojne akademije (Academia General Militar) smatrana je kao uvreda. U augustu 1932. u Sevilli se dogodio pokušaj državnog udara pod vodstvom generala Joséa Sanjurija, koji je prethodnih godina odbio poslušnost kralju. Zbog pretjerane odmazde protiv radničkog pokreta bio je smijenjen sa mjesta zapovjednika državne vojske.
Autonomni projekti za Kataloniju, Baskiju i Galiciju Unatoč svim kritičnim događajima, država je tokom 1932. godine uspjela da stekne određenu stabilnost. Septembra iste godine Kataloniji je bila dodijeljena autonomija (1931. je proglašena Republika prije u Barceloni nego u Madridu). Katalonija je dobila vlastitu vladu, generalitet i svoj vlastiti parlament. Najjača katalonska stranka bila je ljevičarsko – liberalna stranka Esquerra (ERC), koja je za predsjednika Katalonije postavila odvjetnika Lluísa Companysa. Esquerra je bila povezana sa savezom katalonskih vinogradara, Unió de Rabassaires (UdR).