thumb|400px|Članice Konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije Međunarodna konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije (ICERD) je konvencija Ujedinjena nacija, treća generacija instrumenata za ostvarivanje ljudskih prava. Konvencija obvezuje svoje članice na eliminaciju rasne diskriminacije i promociju razumijevanja među svim rasama. Konvencija također zahtijeva da njene stranke zabrane govor mržnje i kriminaliziraju članstvo u rasističkim organizacijama.

Konvencija također uključuje pojedinačni mehanizam za pritužbe, čime je na snazi izvršna protiv svojih stranaka. To je dovelo do razvoja ograničene sudske prakse o tumačenju i primjeni Konvencije. Konvenciju je Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila i otvorila na potpisivanje 21. decembra 1965., a dospjela je na snagu 4. januara 1969. Od aprila 2019., ima 88 potpisnika i 180 supotpisnika. Konvenciju nadgleda Odbor za uklanjanje rasne diskriminacije (CERD).

Nastanak U decembru 1960., nakon incidenata antisemitizma u nekoliko dijelova svijeta, Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila je rezoluciju kojom se osuđuju "sve manifestacije i prakse rasne, vjerske i nacionalne mržnje "kao kršenja Povelje Ujedinjenih nacija i Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i pozivaju vlade svih država da "preduzmu sve potrebne mjere kako bi spriječile sve rasne manifestacije , vjerska i nacionalna mržnja“. Ekonomsko i socijalno vijeće uslijedilo je zatim s izradom nacrta rezolucija o "manifestacijama rasnih predrasuda i nacionalne i vjerske netrpeljivosti", naložili vladama da educiraju javnost protiv netrpeljivosti i ukinu diskriminatorne zakone.United Nations General Assembly Resolution 2106 (XX), 21 December 1965.United Nations General Assembly Resolution 1510 (XV), 12 December 1960.United Nations General Assembly Resolution 1779 (XVII), 7 December 1962.

Tokom rane rasprave o ovoj rezoluciji, afričke države na čelu sa Centralnoafričkom republikom, Čadom, Dahomejom, Gvinejom, Obala Slonovače, Malijem, Mauritanijom i Gornjom Voltom podstaknuli su za konkretnije postupanje po tom pitanju, u obliku međunarodne konvencije protiv rasne diskriminacije. Neke su države više voljele deklaraciju, a ne obvezujuću konvenciju, dok su druge željele riješiti rasnu i vjersku netrpeljivost u jednom instrumentu. Eventualni kompromis, prisiljen od strane političke opozicije arapskih naroda da tretira religioznu netrpeljivost istodobno s rasnom netrpeljivošću plus mišljenje drugih naroda da je vjerska netolerancija manje hitna, bilo je za dvije rezolucije, jedna grupa je tražila deklaraciju i nacrt konvencije usmjerene na uklanjanje rasne diskriminacije, a druga je učinila isto za vjersku netoleranciju.United Nations General Assembly Resolution 1781 (XVII), 7 December 1962.

Član 4, koji kriminalizira podsticanje na rasnu diskriminaciju, takođe je bio kontroverzan u fazi izrade. U prvoj raspravi o tom članu postojala su dva nacrta, jedan su predstavile Sjedinjene Države, a drugi Sovjetski Savez i Poljska. Sjedinjene Države, uz podršku Ujedinjenog Kraljevstva, predložile su da se zabrani samo poticanje "koje rezultira ili bi moglo rezultirati nasiljem", dok je Sovjetski Savez želio "zabraniti i raspustiti rasističku, fašističku i bilo koju drugu organizaciju koja prakticira ili podsiče rasnu diskriminaciju ". Nordijske zemlje predložile su kompromis u kome je dodata klauzula o „dužnom poštovanju“ prava Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima koja se uzima u obzir prilikom kriminalizacije govora mržnje.

Nacrt Deklaracije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije usvojila je Generalna skupština 20. novembra 1963. Isti dan, Generalna skupština pozvala je Ekonomsko-socijalno vijeće i Komisije za ljudska prava da izradu Konvenciju o toj temi postave kao apsolutni prioritet. Nacrt je dovršen sredinom 1964, ali kašnjenje u Generalnoj skupštini značilo je da ona ne može biti usvojena te godine. Konačno je usvojena 21. decembra 1965.

Osnovne odredbe Definicija "rasne diskriminacije"

Preambula Konvencije potvrđuje dostojanstvo i jednakost pred zakonom, pozivajući se na Povelju Ujedinjenih nacija i Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima i osuđuje kolonijalizam, pozivajući se na Deklaraciju o dodjeli nezavisnosti kolonijalnim zemljama i narodima, Deklaraciju o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije a također navodi Konvenciju ILO o zapošljavanju i zanimanju (C111) i Konvenciju protiv diskriminacije u obrazovanju .

Član 1 – Konvencije definira „rasnu diskriminaciju“ kao:

Razlike koje su napravljene na temelju državljanstva (to jest između građana i ne-građana) posebno su isključene iz definicije, kao i politike pozitivne diskriminacije i drugih mjera poduzetih za otklanjanje neravnoteže i podsticanje pravne jednakosti. Ova definicija ne pravi razliku između diskriminacije na osnovu etničke pripadnosti i diskriminacije na osnovu rase, dijelom zato što razlika između etnije i rase ostaje diskutabilna među antropolozima. Uključivanje porijekla posebno obuhvata diskriminaciju na temelju kaste i drugih oblika naslijeđenog statusa.

Diskriminacija ne mora biti strogo zasnovana na rasi ili etničkoj pripadnosti da bi se Konvencija primjenjivala. Umjesto toga, da li određena akcija ili politika diskriminira, prosuđuje se po njenim učincima.

Pitanje da li pojedinac pripada određenoj rasnoj skupini odlučuje se, ukoliko ne postoji suprotno opravdanje, samo-identifikacijom.

Sprečavanje diskriminacije

Član 2. – Konvencija osuđuje rasnu diskriminaciju i obvezuje strane da se obavežu da sprovedu svim odgovarajućim sredstvima i bez odgađanja politiku uklanjanja rasne diskriminacije u svim njenim oblicima. Također obvezuje strane da promoviraju razumijevanje među svim rasama. Da bi se to postiglo, Konvencija zahtijeva da zemlje potpisnice: Ne primjenjuju rasnu diskriminaciju u javnim institucijama; Ne „sponzoriraju, brane ili podržavaju“ rasnu diskriminaciju; Pregledaju postojeće politike i izmijene ili opozovu one koje uzrokuju ili uvećavaju rasnu diskriminaciju; Zabrane "svim odgovarajućim sredstvima, uključujući zakonodavstvo", rasnu diskriminaciju od strane pojedinaca i organizacija unutar svojih nadležnosti; Ohrabruju grupe, pokrete i druga sredstva koja uklanjaju barijere između rasa i obeshrabruju rasnu podjelu.

Strane su dužne „kada okolnosti to nalažu“ da koriste pozitivnu diskriminaciju politike za određene rasne skupine kako bi zagarantovale „potpuno i ravnopravno uživanje ljudskih prava i osnovnih sloboda“. Međutim, ove mjere moraju biti konačne i "ni u kojem slučaju ne moraju imati za posljedicu održavanje nejednakih ili zasebnih prava za različite rasne skupine nakon što su postignuti ciljevi zbog kojih su poduzete".

Član 5. – Proširuje se član 2. općom obvezom i stvara posebnu obvezu garantiranja prava svakoga na jednakost pred zakonom bez obzira na ' 'rasu, boju ili nacionalno ili etničko porijeklo' '. Dalje navodi specifična prava koja se ta jednakost mora primjenjivati na: jednak tretman sudova i presuda, sigurnost osoba i slobodu od nasilja, građanska i politička prava potvrđena u ICCPR-u, ekonomska, socijalna i kulturna prava potvrđena u ICESCR-u i pravo pristupa bilo kojem mjestu ili usluzi koju koristi široj javnosti, "kao što su prijevoz hoteli, restorani, kafići, kazališta i parkovi. Ovaj popis nije iscrpan i obveza se proširuje na sva ljudska prava. Član 6. –Obvezuje strane da putem sudova ili drugih institucija pružaju 'efikasnu zaštitu i lijekove za bilo koji čin rasne diskriminacije. Ovo uključuje pravo na pravni lijek i odštetu za povrede pretrpljene zbog diskriminacije.

Osuda aparthejda

Član 3. – Osuđuje apartheid i rasnu segregaciju i obvezuje strane da' sprečavaju, zabranjuju i iskorjenjuju 'ove prakse na teritorijama pod njihovom jurisdikcijom. Ovaj članak ojačan je prepoznavanjem aparthejda kao zločina protiv čovječnosti u Rimskom statutu Međunarodnog krivičnog suda. Odbor za uklanjanje rasne diskriminacije smatra da ovaj član uključuje i obavezu iskorjenjivanja posljedica protekle politike segregacije i sprečavanja rasne segregacije koja proizlazi iz djelovanja privatnih pojedinaca.

Zabrana poticanja

Član 4. – Konvencija osuđuje propagandu i organizacije koje pokušavaju opravdati diskriminaciju ili se zasnivaju na ideji rasnne superiornosti. To obvezuje strane da, "s dužnim poštovanjem načela utjelovljena u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima ", usvajanje "neposrednih i pozitivnih mjera "za iskorjenjivanje ovih oblika poticanja i diskriminacije. Konkretno, strane se obvezuju na kriminalizaciju govora mržnjr, zločina iz mržnje i finansiranje rasističkih aktivnosti i zabranu i kriminalizaciju članstva u organizacijama koje „podstiču i podstiču“ rasnu diskriminaciju. Mnoge strane imaju rezerve prema ovom članku i tumače ga kao da ne dozvoljava ili zahtijeva mjere koje narušavaju slobodu govora, udruživanja ili okupljanja. Odbor za uklanjanje rasne diskriminacije ovaj član smatra posebnom obvezom strana Konvencije i više puta je kritizirao strane zbog toga što ih se nisu pridržavali, uz napominje da posljednje posebno zaobilazi poticanje na rasnu diskriminaciju ion, mržnju i nasilje.

Promocija tolerancije

Član 7. – Obvezuje strane da usvoje neposredne i efikasne mjere, posebno u obrazovanju, za borbu protiv rasnih predrasuda i podsticanje razumijevanja i tolerancije između različitih rasnih, etničkih i nacionalnih grupa.

Mehanizam za rešavanje sporova Članovi 11 do 13 – Konvencije uspostavljaju mehanizam za rješavanje sporova između strana. Strana koja vjeruje da druga strana ne provodi Konvenciju može se žaliti Odboru za uklanjanje rasne diskriminacije. Odbor će proslijediti žalbu, a ako ona ne bude riješena između dvije strane, može osnovati ad hoc miriteljsku komisiju za istraživanje i davanje preporuka u vezi s tim. Ovaj postupak je prvi put pokrenut 2018. godine u sporu Katara protiv Saudijske Arabije i UAE i Palestina protiv Izraela. Član 22. – Nadalje omogućava da se bilo koji spor oko tumačenja ili primjene Konvencije uputi na Međunarodni sud pravde. Ova klauzula je bila tri puta pozvana u sporovima: Gruzija protiv Rusije, Ukrajina protiv Rusije i Katar protiv UAE.

Mehanizam pojedinačnih žalbi Član 14. – Konvencijom uspostavlja se pojedinačni mehanizam za žalbe sličan onome o Prvom fakultativnom protokolu Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Fakultativnom protokolu uz Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom i Fakultativnom protokolu uz Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena. Strane mogu u bilo kojem trenutku priznati nadležnost Odbora za uklanjanje rasne diskriminacije za razmatranje pritužbi pojedinaca ili grupa koje tvrde da su njihova prava po Konvenciji povrijeđena. Takve stranke mogu osnovati lokalne organe da saslušaju žalbe prije nego što im se dostave. Podnositelji žalbe moraju iscrpiti sve domaće pravne lijekove i anonimne žalbe, uključujući i one koje se odnose na događaje koji su se desili prije nego što se dotična zemlja pridružila Konvenciji. Odbor može zatražiti informacije od i davati preporuke stranci.

Mehanizam pojedinačnih žalbi stupio je na snagu 1982. godine, nakon što ga je prihvatilo deset država-stranaka, a Komitet je razmotrio 54 slučaja.

Odbor se obično sastaje svakog marta i avgusta u Ženevi. Sadašnji mandat

ImeDržavaKraj mandata Silvio José Albuquerque i Silva2022.Noureddine Amir (predsjedavajući)2022.Aleksej S. Avtonomov2020.Marc Bossuyt2022.Jose Francisco Cali Tzay2020.Chung Chinsung <! - 정진성 ; 鄭 鎭 星->2022.Fatimata-Binta Victoire Dah2020.Bakari Sidiki Diaby2022.Rita Izsák-Ndiaye (izvjestitelj)2022.Keiko Kō <! - 洪 恵 子->2022.Gün Kut2022.Li Yanduan (potpredsjednik) <! - 李燕 端->2020.Nicolás Marugán2020.Gay McDougall (potpredsjednik)2020.Yemhelhe Mint Mohamed2020.Pastor Elias Murillo Martinez (potpredsjednik)2020.Verene Albertha pastir2020.Yeung Kam John Yeung Sik Yuen2022.

Također pogledajte Rasa Rasizam Antirasizam

Reference

Daljnje čitanje

Vanjski linkovi