Leopard 1 je bio njemački glavni borbeni tenk koji je ušao u službu 1965. godine. Osim Njemačke, glavni borbeni tenk bio je i u Australiji, Grčkoj, Italiji, Kanadi i u još nekoliko europskih i južnoameričkih država. Glavno naoružanje predstavlja njemačka verzija britanskog L7 105 mm topa. Leopard 1 poznat je po svojim dobrim terenskim sposobnostima i velikoj maksimalnoj brzini po teškim terenima.
Razvoj Leoparda započeo je 1950-ih kao zajednički projekt njemačke i francuske, ali saradnja je prekinuta. Razvoj je nastavilo njemačko ministarstvo obrane, a serijska proizvodnja je počela 1965. godine. Ukupno je izgrađeno 6.485 Leoparda 1, od kojih su 4.744 bili tenkovi, a ostalih 1.741 su bila višenamjenska oklopna vozila i samohodni protivavionski topovi.
Do 1990., Leopard 1 bio je u većini vojski koje su ga koristile bio postupno povlačen u rezervu. U njemačkoj vojsci tenkovi Leopard 1 su povučeni 2003., dok su ostala vozila koja su napravljena na temelju njega još uvijek u upotrebi. Na mjestu glavnog borbenog tenka njemačke vojske zamijenio ga je savremeniji, Leopard 2.
Historija
Početak projekta novog srednjeg tenka Standard-Panzer veže se za novembar 1956. godine, koji bi zamijenio tadašnje srednje tenkove američke proizvodnje M47 Patton i M48 Patton koji su se tada nalazili u upotrebi. I njemačke vojske. Iako nisu davno isporučeni, ovi tenkovi su brzo zastarjeli. 25. jula 1957. godine objavljene su detaljne specifikacije, novi tenk ne bi trebao biti teži od 30 tona, odnos snage i težine 30 KS/t, oklop tenka je trebao izdržati brzu paljnu do kalibra 20 mm sa svih strana vozila, trebao je imati sposobnost djelovanja na bojnom polju koje bi bilo hemijski i radioaktivno zagađeno, te sa standardnom osnovom za borbu protiv Varšavskog pakta. Pored toga glavno naoružanje je trebao predstavljati top kalibra 105 mm (odabran je tada novi britanski top L7A3 105 mm) sa kapacitetom spremnika municije kao i kod tadašnjih američkih tenkova. Mobilnost tenka je stavljena kao prioritet, nekon koje je dolazilo naoružanje, oklop je smatran manje bitnim, jer je smatrano da nije bilo moguće izgraditi dovoljnu zaštitu tenka od kumulativnih zrna.
Francuska je bila tada jako zainteresirana za ovaj projekat jer je njihov projekat AMX-50 propao. Juna 1957. godine Zapadna Njemačka i Francuska su sklopile soprazum o zajedničkom projektu tenka koji je u Njemačkoj nosio oznaku Europa-Panzer. U natječaju su konkurisale tri njemačke i jedan francuski tim, od kojihje svaki tim proizveo dva prototipa. Septembra 1958. godine projektu se pridružila i Italija. Nekoliko prototipova stavljeno je na testiranje 1960. godine. Među tim prototipovima su se našli Porscheov Model 734 iz tima A, te prototip od tima B (Rheinmetall) čija je livena kupola bila viša. Tim C iz Borgwarda čiji je kocept bio tada vrlo futuristički nije uspio pripremiti svoj prototip na vrijeme.
Prije nego što su svi ovi prototipovi bili završeni, odlučeno je da se započne druga faza sa poboljšanjima; tim A je morao izraditi 26 prototipova faze II, tim B šest.
Porscheov prototip II je na kraju natječaja izabran kao pobjednik 1963. godine, što nije bilo iznenađenje, već je 1961. godine odlučeno da se na osnovu ovoga koncepta napravi predserija od 50 tenkova, njihova proizvodnja je pokrenuta iste godine. Ova nulta serija je imala nekoliko modifikacija kao što su izmjene na kupoli, izmjene trupa kako bi se osiguralo više prostora u dijelu predviđenom za prostor motora. Prije nego što je počela serijska proizvodnja tenka, odlučeno je da se doda optički daljinometar kako bi se poboljšalo gađanje topom na većim udaljenostima, zašto je kupola morala biti viša, te su urađene izmjene na bočnim stranama kupole za potrebe dodavanja optike u svrhu triangulacije. Njemačka je odbacila Francusku iz zajedničkog programa, nakon što je Francuska više puta prekršila rokove za svoj doprinos programu. In February 1963 Defence Minister Kai-Uwe von Hassel announced he would soon ask the defense committee in Parliament to approve production of the tank. At this time the tank weighed 40 tons and cost $250,000 each. U februaru 1963. godine njemački ministar odbrane Kai-Uwe von Hassel je najavio da će od komisije za odbranu parlamenta tražiti dozvolu za proizvodnju tenka. U to vrijeme tenk je težio 40 tona i svaki je koštao 250.000 američkih dolara. U julu njemačko ministarstvo odbrane je poručilo 1500 tenkova čija je proizvodnja trebala biti između 1965. i 1970. godine. Njemačka je također obznanila svoj sporazum sa SAD-om o projektu nasljednika poznatijeg kao MBT-70 koji se nije uspio do kraja realizirati.
Proizvodnja je započeta od 1964. godine u kompaniji Krauss-Maffei u Münchenu s isporukom prve serije između septembra 1965. i jula 1966. Leoparda su od Njemačke ubrzo kupovali članice NATO-a i drugi saveznici uključujući (hronološki): Belgiju (1968.), Nizozemsku (1969.), Norvešku (1970.), Italiju (1971.), Dansku (1976.), Australiju (1976.), Kanadu (1978.), Tursku (1980.) i Grčku (1981.). Također je važno napomenuti da Njemačka ima striktnu politiku po pitanju izvoza svoje vojne opreme. Grčka, Španija i Čile dok su bile zemlje sa diktatorskim režimom su se umjesto Leoparda odlučile za fracuski AMX-30.
Leopard 1A1
Nakon što je prva serija dostavljena, iduće tri serije su bile poznate kao Leopard 1A1 koji je ukljčivao novi sistem stabilizacije topa Cadillac Gage kompanije u svrhu preciznije paljbe tenka dok je u pokretu. 1A1 verzija je bila poznata po tzv. suknjicama koje su se nalazile na bočnim stranama trupa koje su štitile gornji dio gusjenica i po termičkoj oblozi na cijevi topa kao bi se smanjilo njezino zagrijavanje. Također ovu verziju karakteriziraju gumene obloge na gusjenicama, koje su mogle biti zamijenje sa metalnim kramponima u obliku slova "X" za potrebe kretanja po ledu i snijegu zimi.
Između 1974. i 1977. godine svi tenkovi iz prve 4 serije su unaprijeđeni na 1A1 standard sa pojačanim oklopom kupole od strane kompanije Blohm & Voss. Daljnje nadogradnje iz 1980-ih uključivale su imjene po pitanju noćnog vizira, digitalnog radija SEM80/90.
Leopard 1A2
Prvih 232 tenka pete produkcijske serije su dostavljeni kao Leopard 1A2 između 1972. i 1974. godine. 1A2 verzija je uključivala težu i bolje oklopljenu kupolu, tako da nije dobio B&V dodatnu oklopnu zaštitu kao njegovi prethodnici. Međutim bio je opremljen Leopard 1A2A1 sa PZB 200, a Leopard 1A2A2 digitalnim radijskim uređajem, a Leopard 1A2A3 sa oba.
Leopard 1A3 Idućih 110 vozila iz pete serije je bilo opremljeno zavarenom kupolom sa oklopom koji se sastojao od dvaju čeličnih slojeva između kojih se nalazio sloj plastike i sa klinastim ogračom u obliku plašta, ova serija je poznata od nazivom Leopard 1A3.
Leopard 1A4 Leopard 1A4 predstavlja šestu seriju od 250 primjeraka čija je isporuko započeta 1974. godine. 1A4 izvana dosta nalikuje 1A3 verziji, ali je opremljena kompjuterskim SUP-om i novim vizirskim sistemom EMES 12A1. Pored toga, komandir je bio opremljen posebnim noćnim vizirom PERI R12. Nova oprema je smanjila prostor unutar tenka, tako da je kapacitet streljiva smanjen na 55 projektila, od kojih su 42 spremljene u spremniku lijevo od vozača.
Leopard 1A5
1980. godine pokrenut je program za ispitivanje daljnih poboljšanja tenka Leopard 1, kojim se došlo do modernog SUP-a i učinkovite dnevno-noćne vizije. Odlučeno je da osnovica nadogradnje budu raniji modeli koji više nisu bili konkurentni.
Rezultirajući Leopard 1A5 je zasnovan na 1225 tenkova modela Leopard 1A1A1. Kupole su bile modifikovane za 1A5 verziju kako bi se u nju spremila nova oprema i kako bi se municija pozicionirala u njen stražnji dio umjesto u trup, tačnije lijevo od vozača, što je bila praksa kod ranijih modela. U kupolu verzije 1A5 se mogao ugraditi novi top kalibra 120 mm po uzoru na Leopard 2, iako se ova opcija nije koristila.
Nakon testiranja EMES 18 SUP koji je napravljen na osnovu ranijeg modela EMES 15 korištenog na Leopard 2, izabran je u decembru 1983. godine. Značajni dio nadogradnje je bilo uvođenje učinkovitije protivtenkovske municije poznate kao kinetički penetratori.
Prva isporuka ove verzije desila se 1987. godine. Od tada su gotovo svi korisnici Leoparda 1 primjenili slične izmjene, te se u većini slučajeva danas Leopard 1A5 predstavlja kao standardnim Leopardom.
Leopard 1A6 Prototipna verzija tenka naoružana topom kalibra 120 mm L/44 i opremljena dodatnim oklopom. Projekat završen 1987. godine iz razloga što je Leopard 2 već bio široko rasprostranjen, a Leopard 1A5 se činio razmumnijim po pitanju troškova.
Ostale verzije mini|Nosač mosta "Biber" Osim verzije glavnog borbenog tenka uporedo su se proizvodile inžinjerske verzije, nosači mostova, samohodni protivavionski topovi.
Neke od najpoznatijih verzija su lansirni mostovi Biber (bos. dabar), Bergenpanzer 2 (tenk za izvlačenje), Pionierpanzer 2 Dachs (bos. jazavac) inžinjersko vozilo i samohodni protivavionski top Flakpanzer Gepard. Ekvilavent Gepardu iz tadašnjeg Varšavskog pakta bio je samohodni protivavionski top ZSU-23-4. Postoje također verzije inžinjerskih vozila za djelovanje po plažama i obalama kao što su britanska verzija "Hippo" i holandska verzija "Bulldog".
Upotreba Australija mini|Australski Leopard 1A4 prilikom vježbe. Australska vlada je 1974. godine potvrdila kupnju Leopard 1 tenkova, pri čemu je nabavljeno 101 vozilo (90 glavnih borbenih tenkova, 5 lansirnih mostova i 6 inžinjerskih vozila). Prvi Leopardi su stigli u Australiju iz Njemačke 1976. godine okončavši postupak testiranja i odabira tenka koji je započet 1971. godine s ciljem zamijene britanskih Centurion tenkova koji su bili u upotrebi od 1952. godine i korišteni su tokom vijetnamskog rata.
U martu 2004. godine donesena je odluka o zamijeni Leopard 1 tenkova s američkim M1A1 Abrams AIM tenkovima. Zadnji Leopard 1 tenkovi su povučeni 2007. godine iz operativne upotrebe i nisu nikada upotrijebljeni borbenim djelovanjima. Neki od njih su naknadno ponuđeni vojnim muzejima ili RSL klubovima.
Belgija Belgijska vojska je zaprimila 334 Leopard 1BE tenka u periodu od 1968. i 1971. godine. S po 40 tenkova je bilo opremljeno 8 pukova i jedna oklopna škola. Od 1974. godine tenkovi su modernizovani sa sistemom stabilizacije topa i automatskim SUP-om, na osnovu čega je tenk mogao vršiti paljbu u pokretu. 1984. godine odlučeno je da se 132 Leoparda unaprijede na A5 standard. Nakon završetka Hladnog rata drastično je smanjen broj tenkova u upotrebi, a 128 ih je prodano Brazilu. Belgijski Leopard 1 tenkovi su periodu od 1993. do 1997. godine modernizovani sa novim SUP-om sa termovizijom, laserskim daljinometrom i referntnim sistemom na cijevi topa. Belgijski Leopardi su upotrijebljeni u misijama u Afganistanu i Kosovu. Zadnji Leopard 1 tenkovi iz belgijske vojske su povučeni 2014. godine odlukom belgijske vlade da se sva gusjenična vozila kopnene komponente vojske (Leopard, AIFV i M113) zamijene sa PIRANHA DF90.
Kanada mini|Kanadski Leopard C2. Kao zamjena za Centurion tenkove, Kanada je dobavila 127 Leopard C1 tenkova (ekvilavent Leopard 1A3 verziji sa laserskim daljinometrom) od 1978. do 1979. godine za potrebe svoje kopnene vojske. 114 tenkova je stavljeno u upotrebu, od kojih je većina bila stacionirana u Njemačkoj za vrijeme Hladnog rata. Nekoliko kanadskih C1 je nadograđeno modularnim oklopnim sistemom MEXAS koji su poznati pod oznakom Leopard C1 MEXAS i bili korišteni u misiji na Kosovu 1999. godine.
Od 2000. godine 114 Leopard 1 tenkova u upotrebi su nadograđeni na C2 standard u iznosu od 139 miliona kanadskih dolara. 123 Leopard 1A5 tenkova nabavljeno od Njemačke je raspoređeno u postojeće jedinice. Leopard C2 je opremljen termovizijskim nišanima i EMES 18 SUP-om.