MBT-70 ( Eng. Glavni bojni tenk 70 ili KPz 70 ( njemački) Kampfpanzer 70, Combat Tank) bio je zajednički vojni projekt Sjedinjenih Država i Njemačke za razvoj novog glavnog borbenog tenka. Saradnja na projektu započela je 1965. godine kao odgovor na veći broj sovjetskih tenkova koji su predstavljali veliku prijetnju zapadnoj Europi, a Njemačka je bila prva linija odbrane. Za rad na projektu angažirano je oko 400 stručnjaka s obje strane, a osigurana su velika financijska sredstva (tada je bilo 320 miliiona njemačkih maraka ) . Zbog neslaganja u vezi s konceptom i prevelikih zahtjeva američke strane (od kojih su neke planirane tehnologije bile čak 50 godina ispred njenog vremena) i velikog prekoračenja proračuna, njemačka strana povukla se iz projekta 1969. godine i okončala ga.
Početak projekta
Početkom 1950-ih zapadnim zemljama postalo je jasno da će Sovjetski Savez, nakon kraja Drugog svjetskog rata ne samo da neće smanjiti intenzitet proizvodnje tenkova, već će ga i povećati. Također je postalo jasno da će se u razmaku od deset godina proizvoditi tenk nove generacije, s mnogo boljim borbenim mogućnostima. Također im je bilo jasno da će većina tih tenkova završiti u zemljama članicama Varšavskog pakta, spremnim za doslovno osvajanje zapadne Europe u roku od nekoliko dana. Jedini pravi odgovor na ovu oklopnu prijetnju bio je razvoj naprednog visoko preciznog protivtenkovskog oružja, koje bi bilo dovoljno upotrijebiti za zaustavljanje stotina tenkova u kratkom vremenu. Hrvatski vojnik br. 140., lipanj 2007. - MBT 70/KPz 70 (Pristupljeno 25.08.2012.) lijevo|mini|250x250piksel| Skica tenka MBT-70 lijevo|mini|250x250piksel| Shema rezervoara MBT-70 Od 1955. do 1959. američka kopnena vojska provodila je intenzivna istraživanja na eksperimentalnom tenku T95 koji je trebao poslužiti kao osnova za budući srednji borbeni tenk, zamijenivši M48 i M60 . T95 je uglavnom testirao tehnologije i podsisteme koje su namjeravali koristiti na novom spremniku. Između ostalog, testirana je mogućnost upotrebe plinske turbine umjesto dizeslkog motora. Isprobani su novi sistemi hodnog uređaja, torzijski štapovi i još napredniji hidraulički sistem. Ugrađen je i top T208 kalibra 90 mm koji je ispaljivao potkalibarski penetrator stabiliziran krilcima (APFSDS) brzine na ustima cijevi 1525 metara u sekundi. Kasnije je ugrađena kupola s topom kalibra 105 mm i topom-lanserom kalibra 152 mm za vođeni projektil Shillelagh. Kako bi se povećala paljbena preciznost (pogađanje cilja u pokretu prvom granatom) ugrađen je i najnapredniji nišanski sistem T53 Optical Tracking, Acquisition and Ranging (OPTAR) s pasivnim infracrvenim sistemomosmatranja. Zbog teškoća određivanja udaljenosti cilja po lošoj vidljivosti (posebno tokom jake kiše) OPTAR je odbačen 1957., a kao bolje rješenje odabrana je upotreba laserskih daljinomjera. Sve je to smješteno u tenk mase 30 tona. Iako je T95 donio neka napredna rješenja 1957. je zaključeno kako nije postignut dostatan napredak koji bi garantovao prednost u odnosu na nove sovjetske tenkove. Zbog toga je program obustavljen, a kao privremeno rješenje odlučeno je da se tenkovi M48 i M60 naoružaju topom kalibra 105 mm (nastao na osnovi britanskog topa L7). Hrvatski vojnik br. 140., lipanj 2007. - MBT 70/KPz 70 (Pristupljeno 25.08.2012.)
Donesena je odluka da se odmah pokrene i novi program razvoja naprednog tenka. Kako bi se smanjili troškovi razvoja potražen je strani saradnik, pronađen u Zapadnoj Njemačkoj. Iako je SR Njemačka u to vrijeme završavala razvoj svojeg tenka Leopard 1 (serijska proizvodnja krenula je 1965.) već je tada bilo jasno da će vrlo brzo trebati njegovu zamjenu, kako bi svojim oklopnim snagama pružila tehnološki superiornije borbeno vozilo u odnosu na sovjetske tenkove. Pošto su se krajem 1962. sporazumjeli oko svih glavnih odrednica novog projekta bilateralni ugovor o početku razvoja MBT-a 70/KPz-a 70 potpisan je 1. augusta 1963. Skraćenica MBT označavala je Main Battle Tank, a KPz Kampfpanzer.
Iako je projekt imao snažnu političku podršku s obje strane Atlantika, od samog početka pratili su ga problemi. Već prije početka rada na projektnoj dokumentaciji izbio je "sukob" oko toga hoće li se koristiti metrički ili anglosaski mjerni sistem. Debata je okončana odlukom da će istovremeno korisiti oba, bez obzira na povećanje cijene projekta i dodatne tehničke probleme.
Odabir koncepcije 200px|mini|desno|Shema MBT-70 s dizalicom mini|desno|200px|Shema vozačeve "kapsule" koja se okretala u suprotnom smjeru od okretanja kupole Svi savremeni tenkovi imaju jedinstvenu koncepciju s tokom i okretnom kupolom u koje se ugrađuje top. Većina ima motor smješten u stražnji dio tijela, osim izraelske Merkave kod koje je motor u prednjem dijelu.
Kod MBT 70/KPz 70 projektanti su htjeli odabrati najnapredniju moguću koncepciju koja će sama po sebi tenku dati prednost na ratištu. Vrlo ambiciozan projekt tražio je od projektanata da naprave sasvim nov koncept vozila koji će po svim važnim značajkama biti iznad tadašnjih i budućih tenkova do kraja XX. stoljeća. Na temelju prethodnih analiza odlučeno je da se za cijeli projekt potroši 320 miliona tadašnjih njemačkih maraka, a da cijena serijskog primjerka 1973. ne bude veća od milion maraka.
Od početka je odlučeno da tenk mora imati samo tri člana posade koja bi trebala sjediti zajedno u posebno zaštićenom prostoru. Prva predložena opcija bila je tenk bez kupole s kazamatskom ugradnjom topa u tijelo. To rješenje poticala je američka strana koja je u budući tenk namjeravala ugraditi top/lanser iz kojega bi lansirala protivoklopni vođeni projektil. Zbog toga im nije bila toliko važna kupola jer su procjenjivali da će potrebnu preciznost postići projektilom. Kako su Nijemci na svoj KPz 70 namjeravali ugraditi klasični top, takvo rješenje, bez obzira na sve njegove prednosti (među ostalim mala silueta vozila, vrlo visok stepen oklopne zaštite pri maloj masi i jednostavnost konstrukcije) nije dolazio u obzir.
Na njemačko inzistiranje napravljen je novi prijedlog u kojem je zadržano rješenje smještaja tročlane posade u tijelo tenka na koje bi se postavila lagana kupola bez posade. To je bilo koncepcijski iznimno napredno rješenje, ali daleko ispred svog vremena. No, to ja značilo da se moraju upotrijebiti još neka napredna rješenja, kao što je automatski punjač granata u top i najsavremeniji elektrooptički osmatrački i nišanski sistem koji bi svoje podatke prenosio na ekrane ispred komandira i nišandžije. Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća tehnologija nije omogućavala takva rješenja. Zapravo će se prve operativne tenkovske kupole bez posade pojaviti pedeset godina kasnije. Tako je i taj prijedlog otpao iako je koncepcijski bio prihvatljiv za obje strane. mini|lijevo|250px|Prihvaćena konfiguracija Kao jedino ostvarivo rješenje u okviru zadanih mjerila prihvaćena je koncepcija smještaja sva tri člana posade u kupolu. Prva koncepcija bila je smještaj sva tri člana u lijevi dio kupole dok bi se desni iskoristio za smještaj tenkovskih granata. Kako je takvo rješenje zahtijevalo upotrebu automatskog punjača, na kraju se odustalo i od njega, pa je primijenjena "klasična" koncepcija u kojoj su komandir i nišandžija smješteni u desni dio kupole (niđandžija ispred komandira), a vozač u lijevi. Kako bi se vozaču omogućilo nesmetano osmatranje terena i upravljanje vozilom tokom zakretanja kupole, postavili su ga u posebnu okretnu kabinu, a kako bi tokom okretanja kupole vozač i dalje ostao usmjeren u smjeru vožnje primijenjen je poseban zupčani prijenosnik. On bi pokretao kabinu unutar kupole i tako održavao vozača usmjerenog u smjeru vožnje. Zbog toga vozač nije mogao koristiti klasične sisteme za upravljanje tenkom, pa su projektanti napravili složen sistem elektrohidrauličkog upravljanja. Teoretski ovo je rješenje imalo znatne prednosti. Najveća prednost bila je mogućnost izrade znatno nižeg tijela vozila, što je rezultiralo i manjom visinom vozila u cjelini. To je pak dovelo do ukupnog smanjenja mase vozila, unatoč masi vozačeve kupole. Druga prednost bila je jednostavnije rješenje kolektivne zaštite posade, naročito ABHO (skraćenica od Atomsko Biološko Hemijsko Oružje). Smještaj posade u isti prostor omogućavao je i lakšu međusobnu pomoć, što je pozitivno utjecalo na psihičko stanje posade.
Testiranja su pokazala da takvo rješenje ima još veće nedostatke. Najveći je bio prevelika kupola čije su velike bočne površine bile podložne za sve vrste protivtenkovskog oružja. Podjednako velik, ako ne i veći nedostatak bila je složenost konstrukcijskog rješenja upravljanja vozilom. Osim što je cijeli sistem bio zahtjevan za proizvodnju, ugradnju i održavanje (stoga i skup) još je veći problem bio njegova hronična nepouzdanost. Uz to sistem za osmatranje vozača često bi se našao u mrtvom uglu zbog poklapanja pojasa osmatranja sa osmatračkim spravama komandira (pri oštrijem zaokretanju kupole ulijevo). Odluka da se sva tri člana posade obvezno smjeste u kupolu i svi problemi koji su nastali zbog toga su utjecali na neuspjeh cijelog projekta.
Vatrena moć mini|lijevo|200px|Shema topa/lansera XM-150E5 mini|lijevo|200px|Shema kupole mini|250px|desno|Daljinski upravljiv protivavionski top Rh202 kalibra 20 mm Osnovu vatrene moći MBT 70 predstavljao je top/lanser XM-150E5 kalibra 152 mm iz kojeg se lansirao protivtenkovski vođeni projektil MGM-150 Shillelagh. Iako se kombinacija topa/lansera i Shillelagha pokazala neuspješnom na lahkom tenku Sheridan, američka kopnena vojska i dalje je inzistirala na njezinoj uporabi. Nakon neugodnih iskustava s topom/lanserom M81 koji je zbog prekratke cijevi bio gotovo neupotrebljiv, za MBT 70 napravljen je top/lanser XM-150E5 duže cijevi. Osim Sheridana XM-150E5 je mogao ispaljivati potkalibarsku granatu XM578E1, kumulativnu M409, XM617 ili M625 "canister" granata (svojevrsni šrapnel s kartečnim djelovanjem) i XM410E1 za dimnu zavjesu. Iako je duža cijev dala veće početne brzine projektila, XM-150 pokazao se jednakim promašajem kao i M81. Bez obzira na povećanje dužine cijevi na dvanaest kalibara, početna brzina potkalibarnog projektila granate XM578E1 bila je dovoljna tek da se savremeni sovjetski tenkovi uništavaju na malim udaljenostima. Nešto veću učinkovitost imala je kumulativna granata M409 čija učinkovitost nije ovisila o brzini leta. Zbog svih teškoća, XM-105E5 je imao jednako loš završetak kao i M81 na Sheridanu i M60A2. Top/lanser XM-105E5 zajedno s cjelokupnim sistemom potrebnim za navođenje projektila MGM-150 Shillelagh pokazao se složenim i skupim sistemom. Kako je u vrijeme njegovog razvoja i testiranja učinjen znatan napredak u razvoju streljiva za tenkovske topove, a započinje razvoj i upotreba savremenih sistema za usmjeravanje vatre koji su znatno povećali preciznost pogađanja ciljeva prvom granatom, od XM-105E5 i ideje topa/lansera naposljetku se definitivno odustalo 1970. Tome je pridonijela i činjenica da je cijena jednog Shillelagha bila čak deset puta veća od potkalibarne granate koja je bila neusporedivo pouzdanija. Uz to praksa je pokazala da pri masovnoj uporabi tenkova u borbi (kakva se očekivala u Zapadnoj Europi) tenkovi svoje ciljeve gađaju pretežno na malim udaljenostima, i pritom se brzo kreću kako bi sami izbjegli pogađanje i došli u bolji položaj u odnosu na protivnika. 250px|mini|desno|Prototip MBT-70 na testu ispaljuje navođenu raketu MGM-51