Bombardiranje Beograda (; ) 6. i 7. aprila 1941. bila je vojna operacija Trećeg Rajha, izvršena zračnim napadima njemačkog zrakoplovstva Luftwaffe, čime je bez objave rata počeo Aprilski rat, odnosno Drugi svjetski rat u Kraljevini Jugoslaviji. U 6:30 6. aprila ukupno 611 njemačkih aviona u više talasa napalo je Beograd.
Pozadina Vanjska politika Početkom Drugog svjetskog rata napadom Trećeg Rajha na Poljsku 1. septembra 1939. godine, politička karta Evrope se počela mjenjati. Skori ulazak Ujedinjenog Kraljevstva u rat, njemački napad na Francusku, pripojenja Austrije Trećem Rajhu, italijanska okupacije Albanije, italijanski napad na Grčku u oktobru 1940, kao i ulaskom Mađarske i Rumunije u Trojni pakt 1940, te Bugarske 1941; Kraljevina Jugoslavije je bila praktički okružena silama Trojnog pakta. Jedan vid neutralnosti, koji je jugoslavenska politika vodila prema dešavanjima u Evropi, pod pritiskom Sila Osovine sa jedne strane, te tradicionalnog prijateljskog odnosa sa britanskom politikom sa druge strane, dolazio je u pitanje. Ostavkom Milana Stojadinovića, premijer postaje Dragiša Cvetković, koji nastavlja politiku saradnje sa Italijom i Trećim Rajhom. Nakon sastanka kneza Pavla sa Hitlerom 5. juna 1939. u Berlinu, pripremaju se potezi istupanja Kraljevine Jugoslavije iz Društva naroda, kao i raspad Male Antante. Slijede tajni sastanci Aleksandra Cincar-Markovića 29. novembra 1940. sa Hitlerom u Berghofu, gdje je najavljen zahtjev Njemačke da Jugoslavija pristupi "svjetskoj koaliciji od Jokohame do Španije". Već u augustu 1939. Adolf Hitler je zahtijevao od Mussolinija, da razbije Jugoslaviju, što je razvijeno tajnim planom Kod E, pripremom italijanske vojne intervencije uz pomoć ustaških jedinica Ante Pavelića, koji je podržao plan u januaru 1940. godine. Zbog prijetnje od britanskog vojnog djelovanja u Sredozemlju, te eventualnog uticaja Sovjetskog Saveza, Hitler mijenja odluku, sve do italijanskog napada na Grčku, koji je zbog vojnih gubitaka Italije, prijetio porazom i zahtjevom za hitnu njemačku pomoć protiv Grčke, njemačkom vojnom operacijom Marita te transportnog povezivanja rumunskih naftnih polja, koje je trebalo osigurati prije početka planiranog napada na Sovjetski Savez. Jugoslavenska podrška prolaska njemačkih trupa prema Grčkoj značila bi rat sa Velikom Britanijom, moguće i SAD-om i Sovjetskim Savezom - te su te odluke odbijene od strane jugoslavenskog generalštaba.
Unutrašnja politika Unutrašnjopolitički Kraljevina Jugoslavija je bila podijeljena na dvije važnije političke i nacionalističke struje. Sporazumom Cvetković–Maček država je praktički podijeljena na dva veća, politički i nacionalno različita dijela. Ukidanjem opozicije i zabranom djelovanja nekih političkih partija, jačale su nacionalističke stranke i dolazi do pojava fašističkih stremljenja. U Srbiji i dijelovima Kraljevine naseljenim Srbima, osnivaju se organizacije kao Jugoslovenska akcija, Boja, Otadžbina, Borbaši, Zbor, Četničko udruženje. Većinu organizacija potpomagale su idejno i politički neke radikalne partije, a neke od ovih organizacija se 1935. godine ujedinjuje u Jugoslovenski narodni pokret Zbor, na čelu sa Dimitrijem Ljotićem. U svojim "Osnovnim načelima" i "Smernicama" izražen je političko-ideološki program ove fašističke organizacije, koja se kasnije povezala i sa njemačkim nacistima i dobijala indirektnu pomoć iz Trećeg Rajha. Na području današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pored jačanja ustaškog pokreta u ilegali, ustaški ideolozi djeluju u legalnim hrvatskim nacionalnim društvima "August Šenoa", "Matija Gubec", "Domagoj", "Eugen Kvaternik", "Uzdanica" i "Križari", a svoj uticaj šire i u poluvojničke organizacije Hrvatske seljačke stranke: Hrvatsku građansku i Hrvatsku seljačku zaštitu, stvaranjem neke vrste stranačke vojske, nazivane "Mačekova garda". Klerofašističke pokrete u Sloveniji predvodi Anton Korošec, katolički svećenik na čelu Slovenske ljudske stranke. Poluvojna organizacija Združenje bojcev Jugoslavije, kasnije nazvana "Boj", podržavala je osnove Šestojanuarske diktature, dok se kasnije približila slovenskom klerikalizmu. Dvije nacističke organizacije njemačke manjine: Štajerski domovinski savez () i Koruški domovinski savez () iskazale su se kao aktivan propagator nacionalsocijalizma. Komunistička partija Jugoslavije, kritički se ophodila na političku suradnju Kraljevine sa nacističkim režimom, kao prilikom posjete Milana Stojadinovića Hitleru 17. januara 1938. ukazivala je na prijetnje ratom, još proglasom Tita iz Pariza "Proglas CK KPJ od marta 1938. narodima Jugoslavije" nakon pripajanja Austrije 1938, zauzimanjem Sudeta i Minhenskim sporazumom, gdje Tito u "Proglasu" direktno napada Stojadinovićevu Vladu, koja 21. decembra 1938. podnosi ostavku.
Pristupanje Trojnom paktu Nakon nekoliko pokušaja britanskih i američkih političara, krajem 1940. i početkom 1941. da spriječe Jugoslaviju pristupanju Trojnom paktu, održana je 6. marta 1941. druga sjednica Državnog savjeta Kraljevine Jugoslavije. Na sastanku su sudjelovali namjesnici Ivan Perović, Radenko Stanković, članovi Vlade: Dragiša Cvetković, Vlatko Maček, Fran Kulovec, Aleksandar Cincar-Marković, Petar Pešić i Antić, a sjednicom je rukovodio knez Pavle. Izlaganjima kneza Pavla, Aleksandra Cincar-Markovića ukazano je na problematiku pritiska Njemačke na Jugoslaviju. Kako niko od prisutnih nije izričito bio protiv pristupanju, tajna sjednica je završena sa prihvatanjem pristupa, a tajni pregovori su nastavljeni sve do 20. marta i šeste sjednice Državnog savjeta, kada je ta odluka jednoglasno prihvaćena. Nakon tri ultimatuma Njemačke, 25. marta u dvorcu Belvedere u Beču, Dragiša Cvetković i Aleksandar Cincar-Marković potpisali su "Protokol o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu". Reakcije na pristupanje Trojnom paktu bile su uglavnom negativne, od stihijskog okupljanja naroda (npr. 4000-5000 ljudi u Kragujevcu, Cetinju, Čačku, Jagodini, Kolašinu, Kraljevu, Ljubljani, Nikšiću, Podgorici, Skoplju i Splitu) i protivljenja grupe oficira oko generala Dušana Simovića. Ove informacije je već slijedećeg dana njemački ambasador poslao u Berlin, gdje je nagovjestio mogućnost vojnog udara potpomognutog britanskom tajnom službom. Proglasom CK KPJ ukazano je na "Vladinu prodaju nezavisnosti Jugoslavije", ali zbog preporuka Kominterne da se jugoslavenski komunisti ne upuštaju u "imperijalistički rat na strani Britanije i Francuske", protest komunista bio je relativno blag, no telegramom Georgi Dimitrova od 22. marta zatraženo je "...da KPJ zauzme odlučan stav protiv kapitulacije pred Njemačkom..." i da se "...podrži pokret za svenarodni otpor politici ratne najezde."
Puč
Neslaganja vojnog vrha Kraljevine s politikom kneza Pavla i Vlade Kraljevine u odnosu na odnose s nacističkom Njemačkom, postojala su još i prije otpočinjanja pregovora o pristupu Trojnom paktu. Uticaj na političke krugove dolazio je i od britanske Uprave za specijalne operacije (), pod upravom Hugha Daltona i američkih tajnih službi. Ovu činjenicu su kasnije koristili Adolf Hitler i Joachim von Ribbentrop, nakon napada na Jugoslaviju, kao i Benito Mussolini, kao dokaz za umješanost Velike Britanije. Njemačka obavještajna služba pratila je i generala Dušana Simovića i obavještavala o susretima sa stranim izaslanicima. Ohrabreni britanskom podrškom, koja vjerovatno nije bila odlučujuća za puč, grupa generala predvođena Simovićem i Borivojem Mirkovićem donijeli su odluku da operacija započne 27. marta u 1:00, te da se do ranog jutra obave svi važniji ciljevi. Zauzete su zgrade Generalštaba, Komanda Beograda, Predsjedništva Vlade, zgrada Uprave grada Beograda, Radio-stanica Beograd, Glavna pošta, Električna centrala, Vodovod i druge glavne objekte i ustanove. Pokušaj otpora 2. i 18. pješadijskog puka i Kraljeve garde na Dedinju, pod zapovjedništvom generala Petra Košića, Mihaila Stajića, Jovana Leka i Pavla Bajraktarevića je propao, kao i pokušaj bijega predsjednika Vlade Dragiše Cvjetkovića. U 4:00 pročitana je proklamacija novog kralja Petra II, kojom se obznanjuje, da "...preuzima u svoje ruke kraljevsku vlast.." General Simović je raspustio aktualnu Vladu i Kraljevsko namjesništvo, a sebe proglasio predsjednikom Vlade, Petra II proglasio punoljetnim, te je pozvao Vlatka Mačeka da preuzme mjesto potpredsjednika Vlade. Politički je pokušao uvjeriti njemačkog ambasadora Viktora von Heerena da će nova Vlada nastaviti vanjskopolitičke odnose sa Njemačkom i da ostaje obavezna svim međunarodnim ugovorima, pa i Trojnom paktu, ali je pokušavao upravljati neutralnim pravcem, koji bi državu možda spasio od rata. Nekoliko sati nakon proklamacije, na ulicama Beograda pojavili su se demonstranti sa parolama "Bolje rat, nego pakt", "Bolje grob, nego rob", sa dodatkom "Nema rata bez Srba", demonstranti su okružili ambasadu Njemačke, zapalili ili razbili stakla na turističkim agencijama Njemačke i Italije, opustošili bioskopske sale u kojima su se prikazivali njemački i italijanski filmovi. Jugoslavenski komunisti, koje Simović nije pozvao na sastanak, nisu učestvovali u organizacijama demonstracija, ali je Pokrajinski komitet KPJ za Srbiju brzo organizirao mnogobrojne povorke sa istim parolama, kao i sa parolama "Beograd-Moskva", "Hoćemo narodnu vladu", "Dole Hitler", "Dole fašizam", "Raspustite koncentracione logore!" Postavljani su zahjevi da se preduzmu sve mjere za odbranu zemlje, uspostave ravnopravnost i demokratska prava za sve jugoslavenske narode, sklopi savez sa Sovjetskim Savezom. Podršku puču je dala i Srpska pravoslavna crkva na Svetom arhijerejskom saboru 27-29. marta i patrijarh Gavrilo. Istoga dana, nakon puča, Hitler je sazvao tajnu konferenciju, gdje je ukazano na rizik da bi Britanci nakon puča, mogli pridobiti Jugoslaviju, te koristiti njihove zračne baze protiv njemačkih jedinica. Izdao je i naredbu, da se "...Jugoslavija od sada posmatra kao neprijatelj i da ju treba što je brže moguće razbiti!... Za osvetu, Beograd treba danonoćno bombardirati i razrušiti!" Osim vojno-strategijskih motiva, Hitler je i iz ideoloških motiva, potaknutih porazom u Prvom svjetskom ratu, te revizijom rezultata rata, želio isključiti srpski uticaj za sva vremena.