thumb|250px|desno|Prikaz jednostavnog krsta u Crkvi sv. Irene (Hagia Irena) u Istanbulu, predtsavlja primjer Bizantijske umjetnosti za vrijeme ikonoklazma (ikonoborstva). Bizantijski ikonoklazam ili Bizantijsko ikonoborstvo (grčki: Εἰκονομαχία, Eikonomahía, doslovno, "borba za slike" ili "rat ikonama") odnosi se na dva razdoblja u historiji Bizantijskog Carstva, kada su se vjerske i carske vlasti suprotstavljale upotrebi vjerskih slika i ikona u okvirima Pravoslavne crkve i tadašnje carske hijerarhije. "Prvi ikonoklazam" (kako se to ponekad naziva) trajao je između 726 - 787 godine. "Drugi ikonoklazam" trajao je između 814 - 842 godine. Prema tradicionalnom mišljenju, bizantijski ikonoklazam pokrenuo je car Lav III Isavrijac zabranom upotrebe vjerskih slika, a ovu politiku su nastavili njegovi nasljednici. Pratilo ga je rašireno uništavanje slika i ikona, te progon pristalica obožavanja istih. Papa je čvrsto podržavao upotrebu slika i ikona tokom cijelog ovog razdoblja. Svi ovi događaji su proširili rastuće razilaženje između bizantijske i karolinške tradicije u još uvijek ujedinjenoj crkvi, time olakšavajući smanjenje ili uklanjanje bizantijske političke kontrole nad dijelovima Italije.
Ikonoklazam predstavlja namjerno uništavanje u okviru kulture vlastitih vjerskih ikona i drugih simbola ili spomenika, obično zbog vjerskih ili političkih motiva. Ljudi koji se bave ili podržavaju ikonoklazam nazivaju se ikonoklasti, od grčkog za "razbijač ikona" (εἰκονοκλάσται, ekvivalent grčkom εἰκονο- ikono- [ikona] + κλάσται - razbijač), izraz koji se figurativno primjenjuje na bilo koju osobu koja krši ili prezire uspostavljene dogme ili konvencije. Suprotno tome, ljudi koji vjeruju ili poštuju religiozne slike podrugljivo se nazivaju idolopoklonici ("ikonoloteri" - εἰκονολάτρες). Obično su poznati kao ("ikonoduli" - εἰκονόδουλοι), ili ("ikonofili" - εἰκονόφιλοι). Ovi izrazi, međutim, nisu bili dio bizantijske rasprave o slikama. Moderni historičari (od 17. vijeka pa do danas) su ih uveli u uobičajenu upotrebu, a njihova primjena u Bizantu znatno se povećala krajem 20. vijeka. Bizantijski izraz za raspravu o vjerskim predodžbama je "ikonomahi", što znači "borba oko slika" ili "borba za sliku".
Ikonoklazam je općenito teološki motiviran tumačenjem Deset zapovijedi Božijih iz Starog zavjeta, u kojima se zabranjuje pravljenje i obožavanje "svetih slika" (Exodus 20:4, Deutoronomi 5:8). Tokom dva razdoblja ikonoklazma u Bizantijskom Carstvu u 8. i 9. vijeku raspravljano je na ovu teološku temu o prikladnosti slika svetih ličnosti, kao što su Isus Hrist, Marija (ili Bogorodica, grčki: Theotokos) i sveci. Bila je to rasprava potaknuta promjenama pravoslavnog bogosluženja, a koja je i sama potaknula velike društvene i političke preokrete u Bizantijskom Carstvu tokom 7. vijeka.
Tradicionalna objašnjenja bizantijskog ikonoklazma ponekad su bila usredotočena na važnost islamskih zabrana prikazivanja likova koje su utjecale na bizantijsku misao. Prema britanskom historičaru Arnoldu J. Toynbeeju, prestiž islamskih vojnih uspjeha u 7. i 8. vijeku motivirao je bizantijske hrišćane da zauzmu islamski stav o odbacivanju i uništavanju pobožnih i liturgijskih slika. Utvrđena je i uloga žena i monaha u podržavanju štovanja slika. Izneseni argumenti su bili utemeljeni na društvenim i klasnim situacijama, poput toga da je ikonoklazam stvorio političke i ekonomske podjele u bizantijskom društvu, te da su je općenito podržavali istočni, siromašniji, negrčki narodi Bizantijskog Carstva,koji su se morali neprestano baviti arapskim napadima.Mango, Cyril (2002). The Oxford History of Byzantium S druge strane, bogatiji Grci iz Konstantinopolja, ali i narodi balkanskih i italijanskih pokrajina snažno su se protivili ikonoklazmu. Ponovna istraživanja pisanih i materijalnih dokaza koji se odnose na razdoblje bizantijskog ikonoklazma koja predvode naučnici, poput Johna Haldona i Lesliea Brubakera, dovela je u pitanje mnoge osnovne pretpostavke i činjenične tvrdnje tradicionalnog načina razmišljanja.
Historijska pozadina thumb|300px|desno|Prikaz uništavanja ikone tokom bizantijskog ikonoklazma, Hludov psaltir, 9. vijek. Događaji iz 7. vijeka tokom velike krize za Bizantijsko Carstvo, stvorili su katalizator za širenje upotrebe svetih slika i izazvali dramatičan pomak u odgovorima na njih. Bilo da je aheiropoieta simptom ili uzrok, od kasnog 6. do 8. vijeka došlo je do sve većeg prorjeđivanja granice između slika koje "nisu napravile ljudske ruke" (aheiropoieton), i slika koje su napravile ljudske ruke. Slike Hrista, Bogorodice i svetaca sve su češće shvaćene kao relikvije, kontaktne relikvije i aheiropoieta, kao tačke pristupa božanskom. Moleći se pred slikom svetog lika, molitve vjernika povećavale su njihovu blizinu svetom. Čini se da je ova promjena u praksi bila veliki i organski razvoj u hrišćanskom bogosluženju, koji je odgovarao na potrebe vjernika da imaju pristup božanskoj podršci tokom nesigurnosti u 7. vijeku. To nije bila promjena koju je Crkva orkestrirala ili kontrolirala. Iako vijeće tokom Trulskog sabora nije izričito navelo da se treba moliti slikama, to je bio legitiman izvor crkvene vlasti koji je tvrdio da su slike Hrista prihvatljive kao posljedica njegove ljudske utjelovljenosti. Budući da se Isus očitovao kao čovjekom, bilo je prihvatljivo praviti slike od njega isto kao što je bilo prihvatljivo praviti slike svetaca i drugih ljudi. Događaji koji su tradicionalno označeni "bizantijskim ikonoklazmom" mogu se smatrati naporima organizirane Crkve i carskih vlasti da odgovore na ove promjene i pokušaju uspostaviti neku institucionalnu kontrolu nad popularnom praksom.
Uspon islama u 7. vijeku uzrokovao je i određeno razmatranje upotrebe svetih slika. Rano islamsko vjerovanje naglašavalo je neprimjerenost prikazivanja likova kao što je to slučaj kod ikona. Ranijim istraživanjima pokušano je bizantijski ikonoklazam povezati izravno s islamom, tvrdeći da su bizantijski carevi vidjeli uspjeh ranog halifata i povjerovali da je bizantijska upotreba slika (nasuprot islamskom anikonizmu) naljutila boga. To se, međutim, ne čini potpuno vjerovatnim. Upotreba slika se vjerojatno povećavala tokom narednih godina, što je dovelo do izbijanja ikonoklazma.Kitzinger, Ernst (1977). Byzantine art in the making: main lines of stylistic development in Mediterranean art, 3rd-7th century. Faber & Faber. ISBN 0571111548. Ikonoklazam je posebno bio rasprostranjen u bizantijskim područjima koja su graničila sa islamskim halifatom, što je navelo neke historičare na ideju da su pobornici ikonoklazma bili pod utjecajem islamskog odbijanja upotrebe slika pri bogosluženju. Jedna zapažena promjena dogodila se 695. godine, kada je Justinijan II dao da se kuje lik Hrista na prednjoj strani zlatnih kovanica. Učinak na mišljenje protivnika ikona (ikonoklasta) nije poznat, ali promjena je sigurno prouzročila to da je halifa Abd al-Malik ibn Marvan trajno raskinuo sa svojim prethodnim usvajanjem bizantijskih vrsta kovanica i pokrenuo čisto islamsko kovanje uz upotrebu samo slova.Cormack, Robin (1985). Writing in Gold, Byzantine Society and its Icons. London: George Philip. ISBN 054001085-5. Sve ovo izgleda više kao dva suprotstavljena tabora koji izražavaju svoje stavove (za i protiv upotrebe likova u slikama), nego to da jedno carstvo želi oponašati drugo. Upečatljivija je činjenica da je islamski ikonoklazam odbacio bilo kakve prikaze živih ljudi ili životinja, a ne samo vjerske slike. Suprotno tome, bizantijski ikonoklazam se ikonama bavio samo kroz pitanje svete prisutnosti (ili njenog nedostatka) slika. Dakle, iako je uspon islama možda stvorio okruženje u kojem su slike bile na čelu intelektualnog pitanja i rasprave, čini se da islamski ikonoklazam nije imao izravnu uzročnu ulogu u razvoju bizantijske rasprave o prikazivanju likova. Zapravo, muslimanske teritorije postale su utočište za ikonofilske izbjeglice. Međutim, mišljenje je nekih stručnjaka da je Lav III Isavrijanac, zbog svog sirijskog porijekla, mogao biti pod utjecajem islamskih vjerovanja i praksi, koje su mogle potaknuti njegovo prvo uklanjanje svetih slika.
Cilj ikonoklasta bio je vratiti crkvu u strogu suprotstavljenost prikazima slika u bogosluženju za koje su vjerovali da karakteriziraju barem neke dijelove rane crkve. Teološki, jedan aspekt rasprave, kao i većina tadašnje hrišćanske teologije, vrtio se oko dvije Isusove prirode. Ikonoklasti su vjerovali da ikone ne mogu istovremeno predstavljati božansku i ljudsku prirodu Mesije, već samo odvojenu prirodu. Budući da je ikona koja je Isusa prikazivala kroz čisto fizičku prirodu, bila bi nestorijanstvo, a ona koja ga je prikazivala kao ljudskog i božanskog to ne bi mogla učiniti bez da zbunjuje dvije naravi u jednu mješovitu prirodu, što je bilo monofizitstvo. Zbog svega već navedenog, sve su ikone stoga bile smatrane heretičkim. Lav III Isavrijanac je propovijedao niz propovijedi u kojima je skrenuo pažnju na pretjerano ponašanje ikonodula, za koje je on izjavio da je u direktnoj suprotnosti s "Mozesovim zakonom", kao što je prikazano u Drugoj zapovijedi, gdje se govori o zabrani prikazivanja likova na slikama. Međutim, još uvijek nisu sačuvani nijedni detaljni spisi koji bi argumentirali ikonoklastične argumente, već imamo samo kratke citate i reference u spisima ikonodula i prirodu biblijskog zakona u hrišćanstvu, koje su uvijek bile sporne.
Prvo razdoblje ikonoklazma: 730 – 787 thumb|upright=1.25|lijevo|Rasprava o ikonama pred carem, iz iluminiranog rukopisa Madridski Skilica. Čini se da je neposredna prethodnica kontroverze ikonoklazma bila velika podmorska vulkanska erupcija u ljeto 726. u Egejskom moru između ostrva There (današnji Santorini) i Thirasia, koja je vjerovatno uzrokovala cunami i veliki gubitak ljudskih života. Mnogi, a među njima vjerovatno i Lav III, tumačili su to kao božiju presudu Bizantijskom Carstvu i zaključili da je upotreba slika bila uvreda.Mango, Cyril (1977). "Historical Introduction". In Bryer & Herrin (eds.). Iconoclasm. Centre for Byzantine Studies, University of Birmingham. ISBN 0704402262.Beckwith, John (1979). Early Christian and Byzantine Art (2nd ed.). Penguin History of Art (now Yale). ISBN 0140560335.
Klasični prikaz početka bizantijskog ikonoklazma govori o tome da je negdje između 726. i 730. bizantijski car Leo III Isaurijanac naredio uklanjanje Hristove slike, istaknute nad Halka kapijom, svečanog ulaza u veliku palatu u Konstantinopolju i njenu zamjenu križem. U strahu da su ovim činom počinili svetogrđe, neke od njih kojima je dodijeljen zadatak uklanjanja Hristove slike ubili su gomila ikonofila. Izvještaji o ovom događaju (pisani znatno kasnije) upućuju na to da je barem dio razloga za uklanjanja slike sa Hora kapije možda uzrokovan vojnim gubicima tokom bitki protiv islamskog halifata i erupcija vulkanskog ostrva There,Volcanism on Santorini / eruptive history at decadevolcano.net koji je Leo III možda smatrao dokazom gnjeva božijeg uzrokovanog obožavanjem slika u crkvama.According to accounts by Patriarch Nikephoros and the chronicler Theophanes