Anatomija konja odnosi se na grubu i mikroskopsku anatomiju konja i drugih kopitara, uključujući magarce i zebre. Iako su sve anatomske karakteristike kopitara opisane na isti način kao i za ostale životinje od strane Međunarodnog komiteta za veterinarsku grubu anatomsku nomenklaturu u knjizi „Veterinarsko anatomsko imenovanje“ (Nomina Anatomica Veterinaria), postoji mnogo specifičnih kolokvijalnih pojmova koji se koriste u konjarstvu.
Vanjska anatomija U anatomiji konja prepoznaju se slijedeće standardizirane komponente. Bradni utor: dio glave konja iza donje usne i brade, područje koje se lagahno spušta na donju vilicu; Bok: tamo gdje se spajaju zadnje noge i trup, posebno područje odmah iza rebra i ispred koljenskog zgloba * Brnja ili njuška: lice – brada, usta i nosnice; Čelo: područje između ankete, očiju i luka nosa; Čuperak: nastavak grive koja visi između ušiju, prema dolje, na čelu; Gležanj: ponekad se naziva skočni zglob konja, iako to nije ista struktura kostiju kao gležanj kod ljudi; nnatomima poznat kao metakarpofalangeni (prednji) ili metatarzofalangni (stražnji) zglob; homologan "lopti" stopala ili metakarpofalangealnim zglobovima prstiju kod ljudi; Grben: gornji dio vrata gdje raste griva: Hrbat: područje odmah iza sedla, koje ide od zadnjeg rebra do sapi, anatomski približno slabinski dio kičme; Kesten: žuljevita izraslina s unutrašnje strane svake noge; Prednje koljeno: karpus konja (ekvivalentno ljudskom zglobu), veliki zglob u prednjim nogama, iznad topovske kosti; Kopito: stopalo konja; kopitni zid je žilavi vanjski pokrivač kopita koji dolazi u dodir s tlom i u mnogo je razloga mnogo veća i jača verzija ljudskog nokta; Korijen repa : tačka na kojoj je rep "postavljen" (pričvršćen) na stražnjicu; p.38Lakat: zglob prednje noge, na mjestu gdje se trbuh konja susreće s nogom; homologan sa ljudskim laktom; Leđa: područje na koje se postavlja sedlo, počevši od kraja grebena, protežući se do posljednjih grudnih pršljenova (kolokvijalno uključuje slabine ili "spojnicu", iako je tehnički neispravna upotreba); Lice: područje između čela i vrha gornje usne; Podlaktica: područje prednje noge između koljena i lakta, koje se sastoji od sraslih radijusa i ulne, i svih tkiva oko ovih kostiju; anatomski, antebrachium;Rame: sastoji se od lopatice i povezanih mišića, prolazi od grebena do globa na prednjoj strani grudog koša; ugao ramena ima velik utjecaj na kretanje i sposobnost skakanja, a važan je pokazatelj konjske konformacije; Rep: duge dlake koje rastu s doka; također može uključivati predreplje;Sapi: gornja linija stražnjih dijelova, počevši od kuka, protežući se u blizini krstačnih pršljenovaa i zaustavljajući se na predrepnom dijelu (gdje je počinju trtični pršljenocvi); ponekad se naziva i "zadnjica";Spojnica: živi dio repa, koja se sastoji od trtičnih pršljenova, mišića i ligamenata. Ponekad se kolokvijalno koristi za označavanje korijena repa;Stražnje koljeno: odgovara koljenu čovjeka, sastoji se od zgloba između femura i tibije, kao i između patele i femura; Stražnjica: dio stražnjih dijelova iza bedara i ispod korijena repa;Stražnji kvadrant: velika, mišićava površina stražnjih nogu, iznad koljena i iza trupa; Skočni zglob: tarzus (ekvivalent ljudskom gležnju i peti), veliki zglob na stražnjoj nozi Top ili topovska kost: područje između koljena ili skočnog zgloba i zgloba fetloka, ponekad nazvano "potkoljenicom" konja, iako je to tehnički metakarpalna IIITrup ili bačva: tijelo konja, zatvarajući rebarni koš i glavne unutrašnje organe;Udlage: kosti na svakoj od nogu, s obje strane kosti topa (ukupno 8); djelomično zakržljale, ove kosti podupiru odgovarajuće karpusne kosti na prednjem, a odgovarajuće tarzusne kosti na zadnjem udu;Getty (1975)"Equine Osteology" in Sisson and Grossman's The Anatomy of the Domestic Animals Volume 1", Sunders, anatomski se naziva korijen šake / metatarzus II (kod ljudi bočni aspekt, izvana);Vijenac ili krunična traka: prsten mehkog tkiva neposredno iznad rožnatog kopita koji se stapa s kožom;Vrat, sa grebenom: dio između prvog vratnog i prvog grudnog kičmenog pršljena;Vratna ogrlica: razdvaja glavu i početak vrata: Vratni žlijeb: linija uvlačenja na donjem dijelu vrata, može se vidjeti s obje strane, odmah iznad dušnika; ispod ovog područja prolaze vratna vena, karotidna arterija i dio simpatičkog stabla ; Vrh grebena: najviša tačka grudnihih prtšljenova, odmah iznad vrhova lopatica, najbolje se vidi sa „kvadrantom“ i malo spuštenom glavom; visina konja mjeri se na grebenu;Žaba': visoko elastična klinasta masa na donjoj strani kopita, koja obično stupa u kontakt sa zemljom pri svakom koraku, i podržava kretanje i cirkulaciju;Interactive points of the horse chart (također, vratna kičica, grloPoints - the Horse ): tačka na kojoj se dušnik susreće s glavom na donjoj strani vilice, odgovara mjestu gdje ide istoimeni dio uzde;
Od pomenutih struktura i organa, obično se posmatraju; glava, vrat, plećka , greben, leđa, sapi, leđno-slabinski spoj krsta, korijen repa, kuk, but, koljenski zglob, goljenica, zadnji skočni zglob, stražnja cjevanica, stražnja kičica, lopatično-ramenski zglob, grudi, lakatni zglob, podlaktica, prednji skočni zglob, prednja cjevanica, prednja kičica, krunica, kopito i peta.
Konji se razlikuju po građi i veličini tijela, kao i krznu i njegovom bojom. Ovisno o svrsi uzgoja, dijele se na tri osnovna tipa, hladnokrvne, toplokrvne i punokrvne konje. U hladnokrvne se ubrajaju u pravilu konji čija tjelesna težina prelazi 800 kg. Te pasmine/rase korištene su uglavnom za rad u polju, rudnicima ili za šumske poslove. Suprotno njima, toplokrvni su tipski jahaći konji jer su lahke – gracilne konstitucija i pokretljiviji. Pored toga, oni su dobri dresurni i skakači konji. Punokrvni su prije svega sportski konji, uglavnom vrlo osjetljivi, a u trku dosežu i do 70 km/h (Vršna brzina; najveća prosječna brzina na udaljenost od 160 km iznosi oko 12–20 km/hDr. C. A. Bingold: Eckdaten Pferd . Großostheim 2007.
Polukrvnim konjima nazivaju se mješanci toplokrvnih i punokrvnih konja. Nazivi hladnokrvni, toplokrvni i punokrvni ne potiču od topline ili količine krvi konja, nego označavaju njihov temperament. Tako su hladnokrvni obično vrlo pitomi i snažni, pa mirno podnose puno toga, dok se punokrvne općenito smatra "ludim", razdražljivim i ni izdaleka se njima ne može tako jednostavno upravljati kao s hladnokrvnim.
Konji se u hodu oslanjaju samo na treći, srednji nožni prst. Ostali su im zakržljali. Oči konja su smještene postrano na glavi, što im omogućuje vidno polje od gotovo punog kruga (350°). Međutim, ono što se događa neposredno ispred njihovog nosa ili straga, konji primjećuju tek ako okrenu glavu. Nisu slijepi za boje, ali ne razlikuju ih baš dobro, osobito smeđu od zelene i sive, ali boje kao što su bijela, crvena, žuta i plava vide jako dobro.
Imaju vrlo pokretljive ušne školjke i mogu ih okrenuti u bilo kojem smjeru. Okretanjem prema naprijed, konj pokazuje pažnju i znatiželju, no ako ih usmjere prema natrag i priljube uz glavu, to je znak za agresivnosti ili straha. Ako uši mlitavo vise u stranu to je znak da se ne osjeća dobro ili je umoran, no može biti i znak potčinjavanja kao i opuštenosti. Ako su mu pri tome oči poluzatvorene, to može značiti i zadovoljstvo. Uši usmjerene prema natrag znak su nelagode, a kod jahanja, pažljivosti.
Radi zaštite od grabljivica u prvobitnom okruženjuu, konji su razvili različite boje. Jedna od najranijih je svijetli ton smeđe boje. Tipskii pretstavnici konja te boje su norveški fjordski konji, koje uz to odlikuje i uočljiva tamna pruga duž mjesta gdje izrasta griva.
mini|Tačka na prijelazu između vrata i leđa od koje se mjeri visina konja
Probavni sistem thumb|right thumb|Anatomija dehidriranog primjerka Kao i ostali kopitari, konji evoluirali su kao biljojedne životinje, putem ispaše , prilagođene jedu čitav dan male količine iste vrste hrane. U divljini se konj prilagodio paši trave u prerijama polusušnih regija i svakodnevnom putovanju na velike udaljenosti, kako bi dobio adekvatnu ishranu.Budiansky, Stephen. The Nature of Horses. Free Press, 1997. Stoga je probavni sistem konja dug oko 100 m, a većinom su to crijeva.
Usta Probava započinje u ustima, koja se označavaju i kao i "usna šupljina". Sastoji se od zuba, tvrdog nepca, mehkog nepca, jezika i srodnih mišića, obraza i usana. Konji također imaju tri para pluvačnih žlijezda, parotoidnu (najveću pljuvačnu žlijezdu i nalazi se u blizini tzv. ankete), mandibulsku (u donjoj vilici) i podjezičnu (ispod jezika). Konji biraju komade krme i biraju finiju hranu, kao što je zrno, sa svojim osjetljivim, zahvatajućim usnama. Prednji konjski zubi zubi konja, nazvani sjekutići, odgrizaju krmivo i hrana se zatim jezikom gurne u usta i samelje za gutanje, pomoću pretkutnjaka i kutnjaka.
Jednjak Dužina jednjaka je otprilike 4/ 5 m, a prenosi hranu do želuca. Mišićni prsten, nazvan srčani sfinkter, povezuje želudac s jednjakom. Ovaj sfinkter je vrlo dobro razvijen u konja. To i kosi ugao pod kojim se jednjak spaja sa želucem objašnjava zašto konji ne mogu povraćati. Jednjak je i područje probavnog trakta u kojem konji mogu patiti od zagrcnutosti.
Želudac thumb|220x220px|Konjski želudac Konji imaju relativno mali želudac za svoju veličinu, a to ograničava količinu hrane koju mogu uzeti odjednom. Konj prosječne veličine 800 – 1200 kg ima želudac kapaciteta oko 5 L, a najbolje radi kada sadrži oko 2 L. Budući da se želudac prazni kada se napuni oko , bez obzira jesu li želučani enzimi dovršili preradu hrane ili ne, što sprečava punu probavu i pravilno korištenje hrane. Zato je bolja kontinuirana ishrana ili nekoliko manjih dnevnih obroka od jednog ili dva velika. Konjski želudac sastoji se od nežljezdane proksimalne regije (saccus cecus), podijeljene jasnom granicom, margo plicatus, od distalnog dijela stomaka.
U želucu, razne kiseline i enzim pepsin razgrađuju hranu. Pepsin omogućava daljnju razgradnju proteina u aminokiselinske lance. Ostali enzimi uključuju rezin i lipazu. Pored toga, želudac apsorbira malo vode, kao i ione i spojeve koji su rastvorljivi u lipidima.
Tanko crijevo Konjsko tanko crijevo je dugačko 50 –70 m, zapremine 10 – 12 L . Ovo je glavni probavni organ i tamo se apsorbira većina hranjivih sastojaka."Horse Nutrition - The Horse's Digestive System." Bulletin 762-00, Ohio State University. Web site accessed 9 February 2007. Ima tri dijela: dvanaestopalačno crijevo, jejunum i ileum. Većina probave događa se u dvanaestopalačnom, dok se većina apsorpcije događa u jejunumu. Žuč iz jetre pomaže u probavljanju masti u dvanaestopalačnom crijevu, u kombinaciji sa enzimima iz gušterače i tankog crijeva. Konji nemaju žučni mjehur, pa žuč neprestano ističe. Većina probavljene hrane, iz tankog crijeva apsorbira se u krvotok, uključujući proteine, jednostavne ugljene hidrate, masti i vitamine A, D, i E. Bilo koja preostala tekućina i gruba hrana prelazi u debelo crijevo.
Debelo crijevo
Cekum Prvi odjeljak debelog crijeva je cekum . Poznat je i kao "vodeno crijevo" ili "stražnje crijevo". To je slijepa vreća, duga oko 4 m koja može primiti 7 do 8 L. Sadrži bakterije koje probavljaju celulozu biljnih vlakana putem fermentacije. Williams, Carey A., Ph.D., Extension Specialist. "The Basics of Equine Nutrition" from FS #038, Equine Science Center, Rutgers University, Revised: April 2004. Web site accessed 9 February 2007 Ove bakterije hrane se probavnim himusom, a također proizvode određene vitamine topive u mastima (kao što su B i K) koje konj apsorbira. Razlog zbog kojeg se konjima mora polhako mijenjati način prehrane je zato što se bakterije u slijepom crijevu ne mogu modificirati i prilagoditi različitoj hemijskoj strukturi novih krmiva. Previše nagle promjene u prehrani mogu uzrokovati kolike, jer nova hrana nije pravilno probavljena.
Ostatak debelog crijeva