Pitt–Hopkinsov sindrom (PTHS) rijedak je genetički poremećaj koji karakteriziraju zastoj u razvoju, epilepsija, prepoznatljivi facijalni znaci i moguća isprekidana hiperventilacija nakon koje slijedi apneja. Kako se sve više saznaje o ovom sindromu, razvojni spektar poremećaja se širi, a može uključivati i poteškoće sa anksioznosti, spektar autizma, ADHD i senzorne poremećaje. Povezan je s abnormalnošću unutar hromosoma 18; konkretno, uzrokovan je nedovoljnom ekspresijom gena TCF4.
PTHS je uobičajeno povezan sa ozbiljnim kognitivnim oštećenjem, međutim stvarnu inteligenciju je teško izmeriti, s obzirom na motorne i govorne poteškoće. Zahvaljujući augmentativnoj komunikaciji i progresivnijim terapijama, mnogi pogođeni mogu postići mnogo više nego što se u početku mislilo. Postalo je jasnije da u Pitt-Hopkinsovom sindromu postoji širi spektar spoznajnih sposobnosti nego što je izvještavano u većini naučne literature. Istraživači su razvili modele ćelija glodara, kako bi testirali terapije za PTHS-a.
Znaci i simptomi
PTHS se može vidjeti već u djetinjstvu.
Najraniji znaci kod dojenčadi su donji dio lica i visoki korijen nosa.
Crte lica su karakteristične i uključuju:
Duboko postavljene oči Strabizam Kratkovidnost Označen nosni korijen Široki i / ili kljunasti nosni most Istaknut Kupidonov luk ili gornjeusna udubina (gornja usna s izgledom šatora) Evertirana donja usna Velika usta Široko razmaknuti zubi Široko i plitko nepce Uši s debelim i preklopljenim heliksom (krajnji nabor uha)
Odrasli koji imaju PTHS mogu imati problema sa govorom. Kraniofacijalne karakteristike, koje su važne pri dijagnosticiranju PTHS-a, postaju vidljivije kako osoba stari.
PTHS karakteriziraju zastoj u razvoju, mogući problemi s disanjem epizodne hiperventilacije i/ili zadržavanja daha dok su budni, ponovljeni napadi/epilepsija, gastrointestinalni problemi i prepoznatljive crte lica. Stereotipni pokreti, posebno ruku, zapešća i prstiju, gotovo su univerzalni. Hipotonija je uobičajena (75%), kao i nesiguran hod. Ostale značajke uključuju jednu (tzv. majmunsku) brazdu, duge, vitke prste, ravne tabane i kriptorhizam (kod muškaraca). Uobičajeno je prisustvo "fetusnih jastučića prstiju". Može se dogoditi i hiperventilacija, a ponekad je prate apneja i cijanoza. Zatvor je uobičajen. Mogu se javiti mikrocefalija i napadi. Povremeno su zabilježene hipopigmentirane kožne makule. Neke odobe sa sindromom obično imaju sretno, živopisno ponašanje, uz često smiješkanje i smijeh.
Genetika Stanje su prvi put opisali D. Pitt i I. Hopkins (u The Training Cottages Training Center, Kew and Royal Children's Hospital, Melbourne, Australija) 1978., kod dva nepovezana pacijenta.Pitt D, Hopkins I (1978) A syndrome of mental retardation, wide mouth and intermittent overbreathing. Aust Paed J 14(3):182-184
Genetički uzrok ovog poremećaja opisan je 2007.Amiel J, Rio M, de Pontual L, Redon R, Malan V, Boddaert N, Plouin P, Carter NP, Lyonnet S, Munnich A, Colleaux L (2007) Mutations in TCF4, encoding a class I basic helix-loop-helix transcription factor, are responsible for Pitt-Hopkins syndrome, a severe epileptic encephalopathy associated with autonomic dysfunction. Am. J. Hum. Genet. 80: 988-993 Ovaj poremećaj je posljedica haploinsuficijencije gena transkripcijskog faktora 4 (TCF4), koji se nalazi na dugom kraku hromosoma 18 (18q21.2). Izgleda da mutacijski spektar iznosi 40% tačkastih mutacija, 30% malih delecija /insercija i 30% delecija. Čini se da su sve mutacije de novo. Rizik kod braće i sestara je nizak, ali veći od opće populacije zbog mozaicizma klicinih ćelija.
Fenotip sličan Pitt-Hopkinsovom sindromu određen je autosomno recesivnim mutacijama gena povezanog s kontaktinolikim proteinom 2 (CNTNAP2) na dugom kraku hromosoma 7 (7q33-q36) i gen neureksina 1 alfa (NRXN1) na kratkom kraku hromosoma 2 (2p16.3).
Malformacije u centralnom nervnom sistemu mogu se uočiti u oko 60 -70% pacijenata na MRI pretragama.
Pacijenti sa Pitt–Hopkinsovim sindromom i delecijom TCF4 mogu izgubiti karakteristična sindromska obilježja lica.
Dijagnoza Ne postoje određeni dijagnostički kriteriji, ali ima nekoliko simptoma koji podržavaju dijagnozu PTHS-a. Neki su primjeri: dismofizam lica, rani početak općeg zastoja u razvoju, umjerena do ozbiljna intelektualna invalidnost, abnormalnosti disanja i nedostatak drugih glavnih urođenih abnormalnosti.
Izvještava se da polovina osoba s PTHS ima napade, počevši od djetinjstva do kasog mladalaštva.
Otprilike 50% pogođenih pokazuje abnormalnosti na slikanju mozga. Uključuju hipoplazijski corpus callosum s nedostajućim rostrum corpus callosum i stražnjim dijelom splenija, s bulbusima kaudatnog jezgra izbočenim prema frontalnim rogovima.
Elektroencefalogram pokazuju višak sporih komponenata.
Prema kliničkoj dijagnozi, PTHS je u istoj grupi kao i pervazivni razvojni poremećaji.
Evaluacija Razvojna procjena Procjena za komunikacijske uređaje Stručna procjena ponašanja djece Plućna konsultacija Dječije neurološke konsultacije Oftalmološka evaluacija Gastroenterologija Provera mišićno-koštanog sistema Kliničko-genetička procjena
Diferencijalna dijagnoza
Diferencijalna dijagnoza uključuje Angelmanov, Rettov i Mowat-Wilson sindrom.
Angelmanov sindrom najviše liči na PTHS. Oba ne govore i imaju "sretnu" narav. Zajedničko obilježje im je abnormalnost lica. Od razlika, Rettov sindrom je najmanje blizak PTHS-u. Ovaj sindrom se doživljava kao progresivna encefalopatija. Mowat-Wilsonov sindrom se primjećuje u ranoj dojenačkoj dobi i karakteriziraju ga karakteristične abnormalnosti lica.
Liječenje
Za sada ne postoji specifičan tretman za ovo stanje. Zasnovan je na simptomatologiji. Budući da nedostaje liječenja, ljudi s PTHS poboljšavaju stanje pristupima ponašanju i treningu.
Preporuke za stanja kašnjenja u razvoju i intelektualnih smetnji u SAD-u (mogu se razlikovati ovisno o zemlji):
Program rane intervencije, od novorođenčeta do 3tri godine omogućit će pristup različitim terapijama (profesionalne, fizičke, govorne i prehrambene). Razvojna predškolska ustanova kroz sistem javnih škola, od 3-5 godina. Dijete će trebati procjenu prije nego što uđe u program, kako bi e vidjelo kakva je terapija potrebna. Od 5. do 21. godine škola može stvoriti IEP (zasnovan na dječjim funkcijama i potrebama). Djeca se podstiču da ostanu u školi najmanje do 21. godine.
Također pogledajte Distalna delecija 18q–
Reference
Vanjski linkovi Pitt Hopkins Research Foundation
Kategorija:Nedostaci faktora transkripcije Kategorija:Sindromi koji utječu na oči Kategorija:Poremećaji koji uzrokuju napade Kategorija:Sindromi koji utječu na živčani sistem Kategorija:Geni na hromosomu 18