Našu zajedničku budućnost, poznatu i kao Brundtlandin izvještaj, objavile su u oktobru 1987. Ujedinjene nacije posredstvom Štamparije Univerziteta u Oxfordu. Ova publikacija predstavlja priznanje Gro Harlem Brundtland, bivše norveške premijerke, kao predsjedavajuće Svjetske komisije za životnu sredinu i razvoj (WCED).
Njeni ciljevi bili su multilateralizam i međuzavisnost nacija u potrazi za putem održivog razvoja. Izvještaj je nastojao povratiti duh Stokholmske konferencije, koja je uvela brigu o životnoj sredini u formalnu sferu političkog razvoja. Naša zajednička budućnost postavila je pitanja životne sredine čvrsto na politički dnevni red; imala je za cilj raspravljati o životnoj sredini i razvoju kao jednom pitanju.
Dokument je bio kulminacija međunarodne vježbe "900 dana", koja je katalogizirala, analizirala i sintetizirala pismene podneske i svjedočenja stručnjaka "viših predstavnika vlade, naučnika i stručnjaka, istraživačkih instituta, industrijalaca, predstavnika nevladinih organizacija i opće javnosti" održanim na javnim raspravama širom svijeta.
Izvještaj je definirao održivi razvoj kao "razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjosti bez ugrožavanja sposobnosti budućih generacija da zadovolje svoje potrebe".
Sadržaj Mandat Brundtlandine komisije primarno je baziran na sljedećem:
"Preispitati kritična pitanja životne sredine i razvoja i formulisati inovativne, konkretne i realne prijedloge akcija za njihovo rješavanje; Ojačati međunarodnu saradnju u oblasti životne sredine i razvoja i procjeniti i predložiti nove oblike saradnje koji mogu izbiti iz postojećih obrazaca i uticati na politike i događaje u pravcu potrebnih promjena; i podići nivo razumijevanja i posvećenosti djelovanju od strane pojedinaca, dobrovoljnih organizacija, preduzeća, instituta i vlada" (1987: 347). "Komisija je svoju pažnju usmjerila na područja stanovništva, sigurnosti hrane, gubitka vrsta i genetskih resursa, energije, industrije i ljudskih naselja - shvatajući da su sve to međusobno povezane i da se ne mogu tretirati izolovano jedno od drugog."
Izvještaj Brundtlandine komisije prepoznao je da je razvoj ljudskih resursa u obliku smanjenja siromaštva, rodne ravnopravnosti, i preraspodjele bogatstva bio ključan za formuliranje strategija za očuvanje okoliša, a također je prepoznao da postoje ekološke granice ekonomskog rasta u industrijaliziranim i industrijaliziranim društvima. Brundtlandin izvještaj tvrdi da siromaštvo smanjuje održivost i ubrzava pritiske na okoliš – stvarajući potrebu za balansiranjem između ekonomije i ekologije.
Objavljivanje naše zajedničke budućnosti i rad Svjetske komisije za životnu sredinu i razvoj postavili su temelje za sazivanje Samita o Zemlji 1992. godine i usvajanje Agende 21, Deklaracije iz Rija i osnivanje Komisije za održivi razvoj.
Često citirana definicija održivog razvoja definirana je u izvještaju kao: „razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjosti bez ugrožavanja sposobnosti budućih generacija da zadovolje svoje potrebe“.
Osim toga, ključni doprinosi Naše zajedničke budućnosti konceptu održivog razvoja uključuju prepoznavanje da su mnoge krize s kojima se planeta suočava, međusobno povezane krize koje su elementi jedne krize cjeline i vitalne potrebe za aktivnim sudjelovanjem svih sektora društva u konsultacijama i odlukama koje se odnose na održivi razvoj.
Također pogledajte Nacionalni okrugli sto o životnoj sredini i ekonomiji
Reference
Vanjski linkovi Naša zajednička budućnost: Izvještaj Svjetske komisije za životnu sredinu i razvoj
Kategorija:Pages with unreviewed translations Kategorija:Knjige iz 1987. Kategorija:Knjige o održivosti Kategorija:Izvještaji o životnoj sredini