Dana 24. februara 2022, Rusija je započela vojnu invaziju na Ukrajinu tokom velike eskalacije rusko-ukrajinskog sukoba koji je počeo 2014. Invazija je rezultirala desetinama hiljada žrtava na obje strane i izazvala najveću izbjegličku krizu u Evropi od Drugog svjetskog rata (više od 7,7 miliona Ukrajinaca je izbjeglo iz zemlje). U roku od pet sedmica nakon invazije, Rusija je doživjela svoju najveći talas emigracije od Oktobarske revolucije 1917. Invazija je također izazvala globalnu nestašicu hrane.

Nakon ukrajinske Revolucije dostojanstva u februaru 2014, Rusija je anektirala Krim, a separatisti koje Rusija podržava zauzeli su dio jugoistočne Ukrajine, započevši tako rat u Donbasu. Rusija je 2021. započela gomilanje vojnih snaga duž svoje granice s Ukrajinom. Predsjednik Rusije, Vladimir Putin, iznio je ruske iredentističke stavove i doveo u pitanje pravo Ukrajine na državnost. Takođe, Rusija je tvrdila da u Ukrajini prednjače neonacisti koji progone rusku manjinu. Putin je dodatno izjavio da je NATO ugrozio sigurnost Rusije svojim širenjem na istok Evrope, što je NATO opovrgnuo. Ruski predsjednik zahtijevao je da se Ukrajini zabrani pridruživanje alijansi.

Rusija je 21. februara 2022. priznala samoproglašene republike Donjeck i Lugansk koje su pod rukovodstvom proruskih separatista i koje trenutno nije priznala nijedna druga država. Narednog dana, Vijeće Ruske Federacije odobrilo je korištenje vojne sile van zemlje, te su ruske trupe ušle na teritorije potonjih "republika". Dana 24. februara, oko 5:00 po istočnoevropskom vremenu (UTC+2), Putin je najavio "specijalnu vojnu operaciju" radi "demilitarizacije i denacifikacije Ukrajine". Nekoliko minuta kasnije, projektili su ispaljeni na mjesta širom Ukrajine, uključujući i glavni grad Kijev, nakon čega je uslijedila velika kopnena invazija iz nekoliko pravaca. Volodimir Zelenski, ukrajinski predsjednik, odgovorio je opštom mobilizacijom, prekidom bilateralnih odnosa s Rusijom i proglašenjem vanrednog stanja.

Započeli su višestruki napadi s područja Rusije, Bjelorusije i dviju okupiranih teritorija Ukrajine (Krima i Donbasa) što je stvorilo četiri glavna ratna fronta: kijevski, sjeveroistočni, istočni i južni, dok je ruska vojska također izvodila zračne i raketne napade u zapadnoj Ukrajini. Ruske snage približile su se i opkolile brojna važna naselja poput Černigiva, Harkiva, Hersona, Kijeva, Mariupolja i Sumija, ali su naišle na jak ukrajinski otpor iskusivši logističke i operativne izazove koji su spriječili njihov napredak.

Invazija je naišla na široku osudu međunarodne javnosti. Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila je rezoluciju kojom je osudila napad zahtijevavši potpuno povlačenje. Međunarodni sud pravde naredio je obustavu vojnih operacija Rusiji, dok je Vijeće Evrope Rusiju izbacilo iz članstva. Mnoge zemlje uvele su nove sankcije koje su dovele do ekonomskih posljedica po Rusiju i svjetsku ekonomiju. Razne zemlje poslale su humanitarnu i vojnu pomoć Ukrajini. Održani su protesti širom svijeta; oni u Rusiji rezultovali su masovnim hapšenjima i medijskom cenzurom koja je zabranila korištenje izraza "rat" i "invazija". Pojedina preduzeća povukla su svoje proizvode i obustavila poslovanje u Rusiji i Bjelorusiji.

Pozadina

Krim Krim je u svojoj historiji bio dio različitih zemalja i regiona, ali i nezavisna teritorija. Njegova južna obala bila je pod snažnim grčkim kulturnim uticajem gotovo dvije hiljade godina.

Unutrašnjost su kontrolirali različiti narodi i države, uključujući Bugare i Hazare tokom približno šest stoljeća, a zatim je pripadala Kijevskoj Rusiji 200 godina, te narednih 200 godina Zlatnoj Hordi. Oko 1400. godine, nezavisnost Krimskom kanatu koja je trajala 100 godina, osigurali su Krimski Tatari. Kako bi stekli kontrolu nad primorskim regijama, zatražili su pomoć Osmanskog Carstva, koje je proglasilo Krimski kanat autonomnim dijelom carstva. Godine 1784. Ruska Imperija porazila je Osmanlije, te je tako Krim postao dijelom Rusije. Osnovana je Crnomorska flota s bazom u Sevastopolju. Krim i susjedne regije formirale su administrativnu regiju s različitim imenima. Godine 1921. Krim postaje autonomna sovjetska republika, a priliv Slavena trajno je promijenio etničku ravnotežu područja. Godine 1945. ukinuta je Krimska Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika, te je tako Krim postao dio Ruske SFSR. Oblast je 1954. prebačena u sastav Ukrajinske SSR.

Krim je 1991. postao Autonomna Republika Krim, dio nove nezavisne države Ukrajine. Šest godina kasnije, potpisan je Ugovor o rusko–ukrajinskom prijateljstvu. Rusija je priznala granice Ukrajine, te je dobila 80% Crnomorske flote, te je iznajmila objekte u Sevastopolju na 20 godina (kasnije produživši do 2042. godine). Krimski parlament je 2014. proglasio nezavisnost i pridružio se Rusiji. Ukrajina je prekinula vodosnabdijevanje Krima, što je Rusiju koštalo milijarde dolara.

NATO Godine 1990. Mihail Gorbačov je upozorio da bi izolacija SAD-a ili Sovjetskog Saveza na evropskom kontinentu dovela do pogoršanja. Gorbačov je, također, izjavio da je širenje NATO-a na istok greška i poniženje za Rusiju.

Na poluostrvu je 2006. došlo do izbijanja protesta. Razlog je bio dolazak američkih marinaca koji su došli zbog vojne vježbe "Sea Breeze" između Ukrajine i NATO-a. Demonstranti su marince dočekali barikadama i parolama na kojima je pisalo "Okupatori, idite kući!", a nekoliko dana kasnije krimski parlament proglasio je Krim "teritorijom bez NATO-a". Nekoliko dana nakon protesta, američki marinci povukli su se s poluostrva."Tensions rise in Crimea over NATO". EuroNews. 7. 6. 2006 Arhivirano 30. 9. 2007. Pristupljeno 27. 2. 2022.

Godine 2008. ruski predsjednik Vladimir Putin govorio je protiv potencijalnog ulaska Ukrajine u NATO.

Godine 2014. Gorbačov je u intervjuu u vezi sa širenjem NATO-a na istok rekao: "Ovo sam nazvao velikom greškom još od samog početka. To je definitivno kršenje duha izjava i uvjerenja koja su nam data 1990. Što se Njemačke tiče, zakoni su utvrđeni i poštuju se."

Postsovjetski kontekst Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, Ukrajina i Rusija nastavljaju održavati bliske veze. Ukrajina je 1994. pristala odreći se svog nuklearnog arsenala potpisavši Budimpeštanski memorandum o sigurnosnim garancijama pod uslovom da Rusija, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD daju garanciju protiv prijetnji i upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti Ukrajine. Pet godina kasnije, Rusija je bila jedna od potpisnica Povelje o evropskoj sigurnosti, gdje je "ponovo potvrdila inherentno pravo svake države učesnica da bude slobodna da izabere ili mijenja svoja sigurnosne dogovore, uključujući ugovore o savezu, kako se razvijaju".

Godine 2004. Viktor Janukovič, tadašnji premijer, proglašen je pobjednikom predsjedničkih izbora, koji su prema presudi Vrhovnog suda Ukrajine, u velikoj mjeri bili namješteni. Rezultati su izazvali negodovanje javnosti koja je podržavala opozicionog kandidata, Viktora Juščenka, koji je odbacio rezultate izbora. Tokom burnih mjeseci revolucije, Juščenko se iznenada teško razbolio, a ubrzo su brojne nezavisne grupe ljekara otkrile da je bio otrovan TCDD dioksinom."Study: Dioxin that poisoned Yushchenko made in lab". Kyiv Post. London. Associated Press. 5. avgust 2009. Pristupljeno 25. 2. 2022. Juščenko je iskazao snažnu sumnju u umiješanost Rusije u njegovo trovanje. Na kraju je to rezultovalo mirnom narančastom revolucijom, koja je dovela Viktora Juščenka i Juliju Timošenko na vlast, a Janukoviča u opoziciju.

Godine 2008. ruski predsjednik Vladimir Putin govorio je protiv potencijalnog pridruživanja Ukrajine NATO-u. Rumunski analitičar Julian Čifu je 2009. godine, zajedno s koautorima, iznio mišljenje da je Rusija u pogledu Ukrajine slijedila ažuriranu doktrinu Brežnjeva, koji je nalagao da suverenitet Ukrajine ne može biti veći od suvereniteta država članica Varšavskog pakta, prije kolapsa sovjetske sfere uticaja tokom kasnih 1980-ih i ranih 1990-ih.The Russian Georgian War - Iulian Chifu.

Janukovič je 2009. najavio ponovno kandidiranje za predsjednika na ukrajinskim predsjedničkim izborima 2010. Pobijedio je i inauguriran je 2010.

Ukrajinska revolucija i rat

thumb|left|Protesti pokreta Evromajdan u Kijevu, decembar 2013. Protesti pokreta Evromajdan započeli su 2013. zbog odluke ukrajinske vlade da obustavi potpisivanje Sporazuma o pridruživanju Ukrajine Evropskoj uniji, umjesto odabira bližih veza s Rusijom i Evroazijskom ekonomskom unijom. Sedmicama nakon protesta, 21. februara 2021. Janukovič i lideri ukrajinske parlamentarne opozicije potpisali su sporazumni dogovor koji je značio prijevremene izbore. Sljedećeg dana, Janukovič je pobjegao iz Kijeva prije glasanja o opozivu koje mu je oduzelo predsjednička ovlaštenja. Lideri ruskog govornog područja na istočnim regijama Ukrajine izjavili su da su odani Janukoviču, što je izazvalo proruske nemire 2014. u Ukrajini. Nemire je pratila ruska aneksija Krima u martu 2014. kao i rat u Donbasu, koji je započeo u aprilu 2014. stvaranjem kvazi država, tj. Narodnih Republika Donjeck i Lugansk, koje podržava Rusija.

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je 14. septembra 2020. odobrio novu Nacionalnu sigurnosnu strategiju Ukrajine, "koja predviđa razvoj posebnog partnerstva sa NATO-om s ciljem članstva u NATO-u". Dana 24. marta 2021. Zelenski je potpisao Uredbu br. 117/2021 kojom se odobrava "strategija deokupacije i reintegracije privremeno okupirane teritorije Autonomne Republike Krim i grada Sevastopolja.

U julu 2021. Putin je objavio esej pod imenom O historijskom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca, u kojem je još jednom potvrdio svoj stav da su Rusi i Ukrajinci "jedan narod".Putin, Vladimir (12 July 2021). "Article by Vladimir Putin 'On the Historical Unity of Russians and Ukrainians'". The Kremlin. Government of Russia. Arhivirano 25. january 2021. Pristupljeno 24. 2. 2022. During the recent Direct Line, when I was asked about Russian-Ukrainian relations, I said that Russians and Ukrainians were one people – a single whole.

Američki historičar Timothy Snyder smatra Putinove ideje za imperijalističke. Britanski novinar Edward Lucas naziva to historijskim revizionizmom. Drugi su mišljenja da rusko rukovodstvo ima iskrivljeno viđenje moderne Ukrajine i njene historije.

Rusija smatra da mogući ulazak Ukrajine u NATO i općenito proširenje NATO-a ugrožava njenu nacionalnu sigurnost. Zauzvrat, Ukrajina i druge susjedne zemlje optužile su Putina za pokušaj ruskog iredentizma i vođenje agresivne militarističke politike.

Uvod

Rusko vojno osnaživanje Sukob je počeo velikim vojnim osnaživanjem, u početku od marta do aprila 2021. godine, a zatim i od oktobra 2021. do februara 2022. Tokom drugog perioda vojnog jačanja, Rusija je postavila zahtjeve SAD-u i NATO-u, predlažući dva nacrta sporazuma koji su sadržavali zahtjeve za ono što je nazvano "sigurnosnim garancijama", uključujući pravno obavezujuće obećanje da se Ukrajina neće pridružiti sjevernoatlantskom savezu, kao i smanjenje broja NATO trupa i vojnog oružja stacioniranog u istočnoj Evropi. Rusija je, također, zaprijetila nespecifiranim vojnim odgovorom ako se NATO nastavi držati agresivne linije.

Rusko odbacivanje invazivnih planova Uprkos jačanju vojske, ruski su zvaničnici tokom mjeseci više puta poricali da Rusija planira invaziju na Ukrajinu. Sredinom novembra 2021. Dmitrij Peskov, Putinov glasnogovornik, rekao je novinarima da "Rusija ne prijeti nikome. Kretanje snaga na našoj teritoriji ne bi trebalo biti ničija briga".Taylor, Adam (24. 2. 2022). "". The Washington Post. Original arhiviran 24. 2. 2022. Pristupljeno 26. 2. 2022. Krajem istog mjeseca, Peskov je rekao da "Rusija ne planira niti će ikad planirati napade na bilo koga... Rusija je miroljubiva zemlja, koja je zainteresovana za dobre odnose sa svojim susjedima".