Forenzika, poznata i kao kriminalistika, jest primjena nauke u krivičnom i građanskom zakonodavstvu, uglavnom – na krivičnoj strani – tokom krivične istrage, kako je propisano prema pravnim standardima prihvatljivih dokaza i krivičnog zakona. Forenzika je široko polje koje uključuje analize:
DNK otisaka prstiju mrlja od krvi vatrenog oružja i balistike tragova alata seroloških pokazatelja toksikoloških nalaza dlaka i vlakana entomoloških tragova dokumenata antropoloških odontoloških patoloških epidemioloških podataka analize gazećeg sloja obuće i guma hemijskih svojstava lijekova, boja i stakla digitalnih audio, video i fotoanaliza.
Forenzičari prikupljaju, čuvaju i analiziraju naučne dokaze tokom istrage. Dok neki forenzičari putuju na mjesto zločina kako bi sami prikupili dokaze, drugi imaju laboratorijsku ulogu, vršeći analizu predmeta koje su im donijele druge osobe u postupku. Ostali su uključeni u analizu finansijskih, bankarskih ili drugih brojčanih podataka za upotrebu u istrazi finansijskog kriminala, i mogu biti zaposleni kao konsultanti iz privatnih firmi, akademskih zajednica ili kao državni službenici.
Pored svoje laboratorijske uloge, forenzičari svjedoče kao vještaciu krivičnim i građanskim predmetima i mogu raditi za tužilaštva ili za odbranu. Iako bi bilo koja oblast tehnički mogla biti "forenzička", određeni dijelovi su se s vremenom razvili kako bi obuhvatili većinu forenzičkih slučajeva.
Forenzička nauka je kombinacija dvije različite latinske riječi: forensis i science. Prvi, forenzički, odnosi se na diskusiju ili ispitivanje koje se obavlja u javnosti. Budući da su se suđenja u antičkom svijetu obično održavala javno, ona nosi jaku sudsku konotaciju. Drugi je nauka, koja potiče od latinske riječi za 'znanje' i danas je usko povezana sa naučnim metodom, sistematskim načinom sticanja znanja. Uzeto zajedno, forenzika znači korištenje naučnih metoda i procesa za rješavanje zločina.
Etimologija Riječ "forenzičar" dolazi od latinskog termina forēnsis, što znači "od ili prije foruma".ShorterOxford English Dictionary Istorija pojma potiče iz rimskog doba, kada je krivična optužba značila iznošenje slučaja pred grupom javnih pojedinaca na forumu. I osoba optužena za zločin i tužitelj bi držali govore zasnovane na njihovoj strani priče. Slučaj bi bio odlučen u korist pojedinca sa najboljim argumentom i isporukom. Ovo porijeklo je izvor dvije moderne upotrebe riječi „forenzički“—kao oblika pravnog dokaza i kao kategorija javne prezentacije.
U savremenoj upotrebi, termin „forenzika“ umjesto „forenzičke nauke“ može se smatrati netačnim, jer je izraz „forenzika“ zapravo sinonim za „pravni“ ili u vezi sa sudovima. Međutim, pojam je sada toliko usko povezan sa naučnim poljem da mnogi rječnici uključuju značenje koje izjednačava riječ „forenzika“ sa pojmom „forenzička nauka“.
Historija
Poreklo forenzičke nauke i rani metodi
Drevni svijet nije imao standardizirane forenzičke prakse, što je omogućilo kriminalcima da izbjegnu kaznu. Krivične istrage i suđenja su se u velikoj mjeri oslanjali na iznuđena priznanja i učesnika u svjedočenju. Međutim, drevni izvori sadrže nekoliko prikaza tehnika koje nagovještavaju koncepte u forenzičkoj nauci razvijene stoljećima kasnije.
Prvi pisani izvještaj o korištenju medicine i entomologije za rješavanje krivičnih slučajeva pripisuje se knjizi Xi Yuan Lu (prevedeno kao Pranje daleko od nepravdiA Brief Background of Forensic Science ), koju je napisao 1248. godine Song Ci (宋慈, 1186–1249), direktor pravosuđa, zatvora i nadzora u Kini,Song, Ci, and Brian E. McKnight. The washing away of wrongs: forensic medicine in thirteenth-century China. Ann Arbor: Center for Chinese Studies, U of Michigan, 1981. Print. p. 3. tokom dinastije Song.
Song Ci je uveo propise u vezi sa obdukcijskim izvještajima na sudu,Song, Ci, and Brian E. McKnight. The washing away of wrongs: forensic medicine in thirteenth-century China. Ann Arbor: Center for Chinese Studies, U of Michigan, 1981. Print. p. 161. kako zaštititi dokaze u postupku ispitivanja i objasnio zašto forenzičari moraju pokazati nepristrasnost prema javnosti.Song, Ci, and Brian E. McKnight. The washing away of wrongs: forensic medicine in thirteenth-century China. Ann Arbor: Center for Chinese Studies, U of Michigan, 1981. Print. pp. 76–82. Osmislio je metode za pravljenje antiseptika i za podsticanje ponovnog pojavljivanja skrivenih povreda na mrtvim tijelima i kostima (koristeći sunčevu svjetlost i sirće pod kišobranom od crvenog ulja);Song, Ci, and Brian E. McKnight. The washing away of wrongs: forensic medicine in thirteenth-century China. Ann Arbor: Center for Chinese Studies, U of Michigan, 1981. Print. p. 95. za izračunavanje vremena smrti (uzimajući u obzir vremenske prilike i aktivnost insekata);Song, Ci, and Brian E. McKnight. The washing away of wrongs: forensic medicine in thirteenth-century China. Ann Arbor: Center for Chinese Studies, U of Michigan, 1981. Print. p 86. opisao kako se oprati i pregledati mrtvo tijelo kako bi se utvrdio razlog smrti.Song, Ci, and Brian E. McKnight. The washing away of wrongs: forensic medicine in thirteenth-century China. Ann Arbor: Center for Chinese Studies, U of Michigan, 1981. Print. p. 87. U to vrijeme knjiga je opisivala metode za razlikovanje između samoubistva i lažnog samoubistva.Song, Ci, and Brian E. McKnight. The washing away of wrongs: forensic medicine in thirteenth-century China. Ann Arbor: Center for Chinese Studies, U of Michigan, 1981. Print. pp. 79–85.
U jednom od izvještaja Song Cija („Washing Away of Wrongs“), slučaj osobe ubijene srpom riješio je istražitelj koji je svakom osumnjičenom naložio da donese svoj srp na jednu lokaciju. (Shvatio je da je to srp testirajući razne oštrice na lešini životinje i upoređujući rane.) Muhe, privučene mirisom krvi, na kraju su se skupile na jednom srpu. U svjetlu ovoga, vlasnik tog srpa je priznao ubistvo. Knjiga je također opisala kako razlikovati gušenje (voda u plućima) i davljenje (slomljena vratna hrskavica) i opisala dokaze iz pregleda leševa, kako bi se utvrdilo da li smrt je uzrokovana ubistvom, samoubistvom ili nesrećom.McKnight, Brian E. The Washing Away of Wrongs: Forensic Medicine in Thirteenth-Century China. University of Michigan Press, 1981, https://doi.org/10.3998/mpub.19945.
Metodi iz cijelog svijeta uključivali su pljuvačku i ispitivanje usta i jezika, kako bi se utvrdila nevinost ili krivica, kao prethodnica poligrafskog testiranja. U staroj Indiji, neki osumnjičeni su natjerani da napune usta sušenom rižom i ispljunu je nazad. Slično tome, u drevnoj Kini, optuženima za zločin stavljali su u usta rižin prah.McCrie, Robert D. "General Managerial Fundamentals and Competencies". Security Operations Management. 1st ed. Amsterdam: Butterworth-Heinemann/Elsevier, 2007. 93. Print. U drevnim srednjeistočnim kulturama, optuženi su bili tjerani da nakratko ližu vruće metalne šipke. Smatra se da su ovi testovi imali određenu valjanost jer bi krivac proizvodio manje pljuvačke i samim tim imao suha usta; optuženi bi se smatrali krivim ako bi im se riža lijepila za usta u izobilju ili ako bi im jezici bili jako opečeni zbog nedostatka zaštite od pljuvačke.
Razvoj forenzičke nauke thumb|Ambroise Paré: Njegov hirurški rad postavio je temelje za razvoj forenzičke tehnike u narednim stoljećima.
U Evropi u 16. stoljeću, ljekari u vojsci i na univerzitetima počeli su da prikupljaju informacije o uzroku i načinu smrti. Ambroise Paré, francuski vojni hirurg, sistematski je proučavao efekte nasilne smrti na unutrašnje organe. Dva italijanska hirurga, Fortunato Fidelis i Paolo Zacchia, postavili su temelje moderne patologije, proučavajući promjene koje su se dogodile u strukturi tijela kao posljedica bolesti. Krajem 18. stoljeća počeli su da se pojavljuju spisi o ovim temama. Među njima je i „Traktat o sudskoj medicini i javnom zdravlju“ francuskog ljekara Francoisa Immanuela Fodéréa i Kompletni sistem policijske medicine njemačkog medicinskog stručnjaka Johanna Petera Franka.
Kako su racionalne vrijednosti epohe prosvjetiteljstva sve više prožimale društvo u 18. stoljeću, krivična istraga je postala racionalnija procedura zasnovana na dokazima – upotreba mučenja za iznuđivanje priznanja je smanjena, a vjerovanje u vještičarenje i druge moći okultnoati je uglavnom prestalo da utiče na odluke suda. Dva primjera engleske forenzičke nauke u pojedinačnim pravnim postupcima pokazuju sve veću upotrebu logike i postupka u krivičnim istragama u to vrijeme. Godine 1784, u Lancasteru, John Toms je suđen i osuđen za ubistvo Edwarda Culshawa pištoljem. Kada je Culshawovo mrtvo tijelo pregledano, umotak od pištolja (zgnječeni papir koji se koristi za pričvršćivanje praha i kuglica u njušku) pronađen u njegovoj rani na glavi savršeno se slagao s pocijepanim novinama pronađenim u Tomsovom džepu, što je dovelo do osude.
thumb|Ovo je primjer i objašnjenje oznaka za izvlačenje/izbacivanje na kućištu.
U 1816., Warwick., radnik na farmi suđen je i osuđen za ubistvo mlade sluškinje. Bila je udavljena u plitkom bazenu i imala je tragove nasilnog napada. Policija je u vlažnoj zemlji kod bazena pronašla otiske stopala i otisak od somota sa ušivenom krpom. Bilo je i razbacanih zrna pšenice i pljeve. Pregledane su pantalone radnika na farmi koji je vršio žito u blizini i tačno su odgovarali otisku u zemlji u blizini bazena.
Članak koji se pojavio u Scientific American, 1885. opisuje upotrebu mikroskopije za razlikovanje krvi dvije osobe u krivičnom predmetu u Chicagu.
Toksikologija Metod za detekciju arsen-oksida, jednostavnog arsena, u leševima osmislio je 1773. švedski hemičar Carl Wilhelm Scheele. Njegov rad je 1806. proširio njemački hemičar Valentin Ros, koji je naučio da otkrije otrova u zidovima želuca žrtve.
thumb|left| Aparat za ispitivanje arsena, osmislio je James Marsh James Marsh je bio prvi koji je primijenio ovu novu nauku na forenzičku umjetnost. Njega je tužilaštvo pozvalo na suđenju za ubistvo da svedoči kao hemičar 1832. Optuženi Džon Bodl optužen je da je svog djeda otrovao kafom sa arsenom. Marsh je izvršio standardni test miješanjem sumnjivog uzorka sa sulfid-vodikom i hlorovodikom. Iako je bio u stanju da otkrije arsen kao žuti arsen-trisulfid, kada je poroti pokazano da se pogoršao, što je omogućilo da osumnjičeni bude oslobođen optužbi zbog razumne sumnje.
Iznerviran time, Marsh je razvio mnogo bolji test. Kombinovao je uzorak koji je sadržavao arsen sa sumpornom kiselinom i cink, bez arsena što je rezultiralo plinom arsin. Plin se zapalio i razložio se do čistog metalnog arsena, koji bi se, kada bi se prešao na hladnu površinu, pojavio kao srebrno-crni talog. Test je bio toliko osjetljiv, formalno poznat kao Marshov test, da je mogao otkriti samo jednu pedesetinu miligrama arsena. On je prvi put opisao ovaj test u "The Edinburgh Philosophical Journal" 1836. godine.
Balistika
Henry Goddard u Scotland Yardu bio je pionir u korištenju poređenja metaka 1835. godine. On je primijetio nedostatak u metku koji je ubio žrtvu i uspio ga je pratiti do kalupa koji je korišten u procesu proizvodnje.
thumb|Ulazne/izlazne rane na osnovu udaljenosti na kojoj je vatreno oružje ispaljeno
Antropometrija right|thumb|Naslovnica iz Bertillonove knjige Identification anthropométrique (1893), demonstrirajući mjere potrebne za njegov antropometrijski identifikacijski sistem