Iskustvo se odnosi na događaje svjesnosti uopće, tačnije na percepciju, ili na praktično znanje koje proizvode ovi svjesni procesi. Shvaćeno kao svjestan događaj u najširem smislu, iskustvo uključuje subjekt kojem se prezentiraju različiti predmeti. U tom smislu, viđenje žute ptice na grani predstavlja subjektu objekte "ptica" i "grana", odnos između njih i svojstvo "žuto". Mogu biti uključeni i nestvarni predmeti, što se dešava kada doživljavate halucinacije ili snove. Kada se shvati u ograničenom smislu, samo se čulna svijest računa kao iskustvo. U tom smislu, iskustvo se obično poistovećuje sa percepcijom i suprotstavlja se drugim tipovima svesnih događaja, kao što su razmišljanje ili imaginacija. U malo drugačijem smislu, iskustvo se ne odnosi na same svjesne događaje, već na praktično znanje i poznavanje koje oni proizvode. U tom smislu, važno je da direktan perceptivni kontakt sa spoljašnjim svijetom bude izvor znanja. Dakle, iskusan planinar je neko ko je zaista proživio mnogo planinarenja, a ne neko ko je samo pročitao mnogo knjiga o planinarenju. Ovo je povezano i sa ponavljanjem prošlih poznanstava i sposobnosti naučenim kroz njih.
Mnoge naučne debate o prirodi iskustva fokusiraju se na iskustvo kao svjesni događaj, bilo u širem ili ograničenom smislu. Jedna važna tema u ovoj oblasti je pitanje da li su sva iskustva namjerna, tj. usmjerena su na objekte različite od njih samih. Druga debata se fokusira na pitanje da li postoje nekonceptna iskustva i, ako postoje, kakvu bi ulogu mogla imati u opravdavanju vjerovanja. Neki teoretičari tvrde da su iskustva „transparentna“, što znači da ono što iskustvo doživljava zavisi samo od sadržaja predstavljenih u ovom iskustvu. Drugi teoretičari odbacuju ovu tvrdnju ističući da nije važno samo ono što je predstavljeno, već i kako je predstavljeno.
U akademskoj literaturi raspravlja se o velikom broju tipova iskustava. Perceptivna iskustva, naprimjer, predstavljaju vanjski svijet putem podražaja koje registruju i prenose osjetila. Iskustvo epizodnog pamćenja, s druge strane, uključuje ponovno proživljavanje događaja iz prošlosti. U imaginativnom iskustvu, objekti se predstavljaju bez namjere da pokažu kako stvari zapravo jesu. Iskustvo razmišljanja uključuje mentalne reprezentacije i obradu informacija, u kojima se ideje ili prijedlozi zabavljaju, prosuđuju ili povezuju. Zadovoljstvo se odnosi na iskustvo koje daje dobar osjećaj. Usko je povezano sa emocijskim iskustvom, koje ima dodatne evaluativne, fiziološke i bihevioralne komponente. Raspoloženja su slična emocijama, s jednom ključnom razlikom što im nedostaje specifičan objekat koji se nalazi u emocijama. Svjesne želje uključuju iskustvo želje za nečim. Oni imaju centralnu ulogu u iskustvu djelovanja, u kojem se formiraju namjere, planiraju tokovi akcije i donose se i ostvaruju odluke . Neobično iskustvo odnosi se na rijetka iskustva koja se značajno razlikuju od iskustva u običnom budnom stanju, kao što su religiozno iskustvo, vantjelesno iskustvo ili iskustvo bliske smrti.
O iskustvu se raspravlja u raznim disciplinama. Fenomenologija je nauka o strukturi i sadržaju iskustva. Koristi različite metode, poput epoha ili identične varijacije. Senzorno iskustvo je od posebnog interesa za epistemologiju. Važna tradicijska rasprava u ovoj oblasti tiče se toga da li je svo znanje zasnovano na čulnom iskustvu, kako tvrde empiristi, ili ne, kako tvrde racionalisti. Ovo je usko povezano s ulogom iskustva u nauci, u kojoj se kaže da iskustvo djeluje kao neutralni arbitar između konkurentskih teorija. U metafizici iskustvo je uključeno u problem uma i tijela i teški problem svijesti, a oba pokušavaju da objasne odnos između materije i iskustva. U psihologiji, neki teoretičari smatraju da se svi koncepti uče iz iskustva, dok drugi tvrde da su neki koncepti urođeni.
Definicija Termin "iskustvo" povezan je sa nizom blisko povezanih značenja, zbog čega se u akademskoj literaturi nalaze različite njegove definicije. Iskustvo se često shvata kao svjestan događaj. Ovo je ponekad ograničeno na određene tipove svijesti, poput percepcija ili čula, kroz koje subjekt postiže znanje o svijetu. Ali u širem smislu, iskustvo uključuje i druge tipove svjesnih događaja osim percepcije i osjeta. Ovo je slučaj, naprimjer, za iskustvo razmišljanja ili iskustvo sanjanja. U drugačijem smislu, "iskustvo" se ne odnosi na same svjesne događaje, već na znanje i praktično znanje koje oni nose sa sobom. Prema ovom značenju, osoba sa radnim iskustvom ili iskusan planinar je neko ko ima dobro praktično poznavanje dotične oblasti. U tom smislu, iskustvo se ne odnosi na svesni proces, već na rezultat tog procesa.
Riječ "iskustvo" dijeli zajednički latinski korijen s riječju "eksperimentacija".
Transparentnost Među teoretičarima iskustva postoji neslaganje oko toga da li je subjektivni karakter iskustva u potpunosti određen njegovim sadržajem. Ova tvrdnja je nazvana „transparentnost iskustva". U njemu se navodi da kako je proći kroz iskustvo zavisi samo od stavki koje su u njemu predstavljene. To bi značilo da su dva iskustva potpuno slična ako imaju isti sadržaj. Razni filozofi su odbacili ovu tezu, često uz argument da nije važno samo „šta“ je predstavljeno već i „kako“ je predstavljeno. Naprimjer, svojstvo zaobljenosti može se prikazati vizualno, kada se gleda u sferu, ili haptički, kada se sfera dodiruje. Zagovornici teze o transparentnosti ističu da se razlika između iskustava u ovakvim primjerima može objasniti na nivou sadržaja: jedno iskustvo predstavlja svojstvo vizuelne zaokruženosti, dok drugo predstavlja zaokruženost. Drugi protivprimjeri uključuju zamagljen vid, gdje se zamućenost vidi kao pogrešna reprezentacija bez predstavljanja samog viđenog objekta kao zamućenog. Tvrdilo se da samo univerzalije prisutne u iskustvu određuju subjektivni karakter iskustva. S ovog gledišta, dva iskustva koja uključuju različite pojedinosti koje instanciraju potpuno iste univerzalije bila bi subjektivno identična.
Tipovi iskustva Percepcija Perceptivno iskustvo odnosi se na "neposrednu svijest o postojanju stvari izvan nas". Ova reprezentacija spoljašnjeg svijeta dešava se putem stimulansa koje registruju i prenose čula. Perceptivno iskustvo javlja se u različitim modalitetima koji odgovaraju različitim čulima, npr. kao vizuelna percepcija, auditivna percepcija ili haptička percepcija. Obično se smatra da su predmeti koji se percipiraju na ovaj način obični materijalni objekti, poput kamenja, cvijeća, mačaka ili aviona koji se predstavljaju kao javni objekti koji postoje neovisno o tome kako ih um percipira. Ovo je u suprotnosti, naprimjer, sa načinom na koji su objekti predstavljeni u imaginativnom iskustvu. Još jedna karakteristika koja se obično pripisuje perceptivnom iskustvu je da se čini da nas ono dovodi u „direktan dodir“ sa objektom koji predstavlja. Dakle, percepator obično nije svjestan kognitivnih procesa počevši od stimulacije osjetilnih organa, nastavljajući u prijenosu ovih informacija u mozak i završavajući obradom informacija koja se tamo događa. Iako je percepcija obično pouzdan izvor informacija za praktična pitanja naših svakodnevnih poslova, ona također može uključivati "lažne informacije" u obliku iluzija i halucinacija. U nekim slučajevima, nepouzdanost percepcije je već naznačena unutar samog iskustva, naprimjer, kada percepator ne uspije identificirati objekt zbog zamućenosti vizija. Ali takve indikacije se ne nalaze u svim obmanjujućim iskustvima, koja mogu izgledati jednako pouzdana kao i njihovi tačni pandani.
Ovo je izvor takozvanog "problema percepcije". Sastoji se u činjenici da se do sada pripisivane osobine percepcije čine nespojive jedna s drugom, čineći tako okarakterisanu percepciju nemogućom: u slučaju zabludnih percepcija, percepciji se mogu predstaviti objekti koji ne postoje, što bi bilo nemoguće da su u direktnom kontaktu sa prikazanim objektima. Predložena su različita rješenja ovog problema. Teorije senzornih podataka, naprimjer, smatraju da mi percipiramo čulne podatke, poput mrlja boja u vizualnoj percepciji, koji postoje čak i u iluzijama. Oni time poriču da su obične materijalne stvari objekti percepcije. Disjunktivisti, s druge strane, pokušavaju riješiti problem poricanjem da istinite percepcije i iluzije pripadaju istom tipu iskustva. Drugi pristupi uključuju adverbijalizam i intencionalizam. Problem s ovim različitim pristupima je u tome što nijedan od njih nije u potpunosti zadovoljavajući jer se čini da svaki od njih protivrječi nekom tipu introspektivnog dokaza o temeljnim karakteristikama perceptivnog iskustva..
U raznim disciplinama Fenomenologija Fenomenologija je nauka o strukturi i sadržaju iskustva. Proučava fenomene, tj. pojavu stvari iz perspektive prvog lica. Na ovaj način se istražuje veliki broj iskustava, uključujući percepciju, pamćenje, maštu, misao, želju, emocije i djelovanje. Prema tradicijskoj fenomenologiji, jedna važna struktura koja se nalazi u svim različitim vrstama iskustva je intencionalnost, što znači da je svo iskustvo „iskustvo nečega“. U tom smislu, iskustvo je uvijek usmjereno na određene objekte pomoću svojih reprezentativnih sadržaja. Iskustva se u značajnom smislu razlikuju od objekata iskustva jer iskustva nisu samo predstavljena, već se kroz njih živi. Fenomenologija se takođe bavi proučavanjem uslova mogućnosti fenomena koji mogu različito oblikovati iskustvo za različite ljude. Ovi uslovi uključuju utjelovljenje, kulturu, jezik i društveno porijeklo.
Postoje razni različiti oblici fenomenologije, koji koriste različite metode. Centralno za tradicijsku fenomenologiju povezanu sa Edmundom Husserlom je tzv. epoha, koja se takođe naziva zagrada. U njemu istraživač obustavlja svoj sud o vanjskom postojanju doživljenih objekata kako bi se fokusirao isključivo na strukturu samog iskustva, odnosno na to kako su ti objekti predstavljeni. Važan metod za proučavanje sadržaja iskustva naziva se eidetička varijacija. Ona ima za cilj razaznati njihovu suštinu zamišljanjem predmetnog objekta, variranjem njegovih karakteristika i procjenom da li predmet može preživjeti ovu imaginarnu promjenu. Samo one karakteristike koje se ne mogu promijeniti na ovaj način pripadaju suštini objekta. Hermeneutička fenomenologija, nasuprot tome, daje veći značaj našem postojećem poznavanju iskustva. Ona pokušava razumjeti kako ovo predrazumijevanje sa sobom donosi različite oblike interpretacije koje oblikuju iskustvo i može unijeti distorzije u njega. Neuropfenomenologija, s druge strane, ima za cilj da premosti jaz između perspektive u prvom licu tradicijske fenomenologije i pristupa trećeg lica koji favorizuju prirodne nauke. To se događa traženjem veza između subjektivnog iskustva i objektivnih moždanih procesa, naprimjer, uz pomoć skeniranja mozga.
Epistemologija Iskustvo, kada se shvati u smislu senzacije, od posebnog je interesa u epistemologiji. Znanje zasnovano na ovom obliku iskustva naziva se "empirijsko znanje" ili "znanje a posteriori". Empirizam je teza da je svo znanje empirijsko znanje, tj. da ne postoji znanje koje u konačnici ne počiva na čulnom iskustvu. Tradicijski, ovom stavu se suprotstavljaju racionalisti, koji prihvataju da čulno iskustvo može utemeljiti znanje, ali i omogućiti druge izvore znanja. Naprimjer, neki racionalisti tvrde da ljudi imaju ili urođeno ili intuitivno znanje matematike koje se ne zasniva na generalizacijama zasnovanim na čulnim iskustvima.