Drevno ratovanje ili antičko ratovanje bili su ratovi koji koji su se vodili od početka pisane historije do kraja Starog vijeka. Razlika između prahistorijskog i drevnog ratovanja je više orijentirana na organizaciju nego na tehnologiju. Razvoj prvih gradova-država, a zatim carstava, omogućio je da se ratovanje dramatično promijeni. Počevši od Mezopotamije, države su proizvodile dovoljne poljoprivredne viškove, što je omogućilo da se pojave vladajuće elite i vojni komandanti sa punim radnim vremenom. Dok su najveći dio vojnih snaga još uvijek bili poljoprivrednici, društvo je moglo stviriti višak hrane i drugih dobara koje je moglo dijeliti svake godine, te su se po prvi put razvile organizovane vojske. Ove nove vojske su bile u stanju da pomognu državama da rastu i postanu sve više centralizovane.

U Evropi i Bliskom Istoku, kraj antike se često poistovjećuje sa Padom Rima 476. godine nove ere, ratovima Istočnog Rimskog Carstva na njegove granice na jugozapadu Azije i Sjeverne Afrike, i početak muslimanskih osvajanja u 7. stoljeću. U Kini, to se također može smatrati okončanjem rastuće uloge ratnika na konjima potrebnih da se suprotstave stalno rastućoj prijetnji sa sjevera u 5. stoljeću i početkom dinastije Tang 618. godine nove ere. U Indiji, antički period završava propadanjem Gupta Carstva (6. stoljeće) i početkom muslimanskih osvajanja tamo od 8. stoljeća. U Japanu se smatra da je antički period završio usponom feudalizma u Kamakurskom periodu u 12–13. soljećuu.

Rane drevne vojske nastavile su prvenstveno koristiti lukove i koplje, isto oružje koje je razvijeno u prahistorijskim vremenima za lov. Nalazi na lokalitetu Nataruk u oblasti jezera Turkana, Kenija, protumačeni su kao dokaz sukoba i ratovanja među grupama u antici, ali ovo tumačenje je osporeno. Rane vojske u Egiptu i Kini slijedile su sličan obrazac korištenja masovne pješadije naoružane lukovima i kopljima.

Pješaštvo je u to vrijeme bilo dominantan oblik rata, dijelom zbog kamiljeg sedla i stremena koji još nisu izumljeni. Pješadija bi u ovom trenutku bila podijeljena na dometnu i udarnu, pri čemu bi udarna pješadija ili jurišala da izazove prodor neprijateljske linije ili da se drži. Ove snage bi idealno bile kombinovane, stavljajući na taj način protivnika pred dilemu: grupisati snage i ostaviti ih ranjivim na domet, ili ih raširiti i učiniti ih ranjivim na šok. Ova ravnoteža bi se na kraju promijenila jer je tehnologija dozvoljavala kočijima, konjici i artiljeriji da igraju aktivnu ulogu na terenu.

Ne može se povući jasna granica između antičkog i srednjovjekovnog ratovanja. Karakteristična svojstva srednjovjekovnog ratovanja, posebno teške konjice i opsadnih mašina, kao što je trebušet, prvi put su predstavljena u kasnoj antici. Glavna podjela unutar antičkog perioda je na početku gvozdenog doba sa uvođenjem konjice (što je rezultiralo opadanjem ratovanja kočijama), pomorskog ratovanja (Narodi mora), i razvoj industrije zasnovane na crnoj metalurgiji koja je omogućila masovnu proizvodnju metalnog oružja, a time i opreme velikih stajaćih armija.

Prva vojna sila koja je profitirala od ovih inovacija bila je Neo-asirsko Carstvo, koje je postiglo do sada neviđeni stepen centralizirane kontrole, prva "svjetska sila" da se proteže na čitav Plodni polumjesec (Mezopotamija, Levant i Egipat).

Kočije

Kako su države rasle u veličini, brzina mobilizacije postala je presudna jer se centralna moć nije mogla održati ako se pobune ne bi mogle brzo suzbiti. Prvo rješenje za ovo bila je kočija, koja se prvobitno koristila na Bliskom istoku od oko 1800. godine prije nove ere. Prvo ih vukli volovi i magarci, omogućili su brzo prelaženje relativno ravnih zemalja Bliskog istoka. Kočije su bile dovoljno lagane da su se lahko mogle prevući rijekama. Poboljšanja u sposobnosti treniranja konja ubrzo su omogućila da se oni koriste za vuču kočija, vjerovatno već 2100. godine p. n. e a njihova veća brzina i snaga učinile su kočije još efikasnijim. Glavno ograničenje upotrebe kočija bio je teren; dok je bio veoma pokretljiv na ravnom, tvrdom, otvorenom tlu, bilo je vrlo teško preći teže terene, kao što su grubo tlo, čak i rijetko drveće ili žbunje, male jaruge ili potoci ili močvare. Na takvom terenu, kola su bila manje upravljiva od običnih pješaka, a kasnije i konjice.

Kočija je bila toliko moćna za transport i ratovanje da je postala ključno oružje na Drevnog Bliskog istoka u 2. mileniju prije nove ere. Tipskom kočijom upravljala su dva čovjeka: jedan bi bio strijelac koji bi pucao na neprijateljske snage, dok bi drugi kontrolirao vozilo. Vremenom su razvijena kola za prevoz do pet ratnika. U Kini, kočije postale su centralno oružje dinastije Šang, omogućavajući im da ujedine veliko područje.

Iako su se kočije upoređivale sa savremenim tenkovima u ulozi koju su igrali na bojnom polju, tj. šok napad, ovo je sporno, sa naučnicima koji ističu da su kočije ranjive i krhke i da im je potreban ravan teren dok su tenkovi terenska vozila; stoga su kola bila neprikladna za upotrebu kao moderni tenkovi kao sila fizičkog udara. Glavna prednost kočije bila je taktička mobilnost koju su pružali strijelcima. Čvrsto zbijena pješadija bila je formacija izbora, kako bi drevni generali održavali komandu i kontrolu tokom bitke, kao i za međusobnu zaštitu. Ali sila bojnih kola mogla bi se suprotstaviti na velikom dometu i baciti strijele na glave pješaka. Zbog njihove brzine, bilo kakvi pokušaji napucavanja kočija mogli su se lahko izbjeći. Ako bi se, s druge strane, pješadijska jedinica raširila kako bi minimizirala štetu od strijela, izgubili bi korist međusobne zaštite i kočijaši bi ih lahko mogli pregaziti.

Stoga je svaka sila s kojom su se suočile kočije bila u taktičkoj dilemi, što je kočije činilo neophodnim za armije tog vremena. Ali to je bila komplikovana oprema koja je zahtijevala specijalizirane majstore da ih održavaju. Ovo je činilo kočije skupim za posjedovanje. Kada su kola bila u vlasništvu pojedinaca unutar društva, to je imalo tendenciju da stvori ratničku klasu specijalista i feudalnog sistema (čiji primjer se može vidjeti u Homerovoj Ilijadi). Tamo gdje su kola bila u javnom vlasništvu, pomagala su u održavanju i uspostavljanju jake centralne vlasti, npr. Novo egipatsko kraljevstvo. Upotreba kočija dostigla je vrhunac u Bici kod Kadeša 1274. godine prije p. n. e., što je vjerovatno bila najveća bitka kočija ikada vođena, u kojoj je učestvovalo možda 5.000 kočija.

Pomorski rat

Pomorski rat u antičkom svijetu može se pratiti do Mediterana u trećem mileniju p. n. e., na osnovu dokaza o slikama na Kikladima i modelima brodova koji su napravljeni preko Egeja. Brodovi su korišćeni za civilni transport i trgovinu, kao i u vojne svrhe. Pokretali su ih i veslanje i jedrenje, ali pošto je Mediteran poznat po svojim nedosljednim vremenskim obrascima, veslanje je vjerovatno bilo primarno sredstvo pokretanja.

Prvi dokumentovani, fizički dokazi o pomorskoj bici nalaze se u reljefnoj slici koja se nalazi u hramu Medinet Habu, blizu Luxora, Egipat. Prikazuje pobjedu Ramzesa III nad 'narodom mora' u delti reke Nil u ranom dvanaestom stoljeću prije nove ere. Prvobitno se vjerovalo da su ti 'pomorski narodi' filistejskog i feničanskog porijekla, dok se nagađa da bi mogao postojati neki grčki uticaj u njihovom pomorstvu. Čak i prije ove reljefne slike, postoje raniji zapisi o praksi morskih bitaka još 2550. godine p. n. e.pod , egipatskim faraonom Sahueom, koji je navodno koristio transportna plovila da prati svoju vojsku do stranih obala. Postoje čak i dodatni dokazi iz ranijih izvora koji ilustruju pomorstvo i vojnu akciju oko delte Nila tokom ranog dinastijskog perioda u Egiptu, nakon vladavine Ramzesa II.

Prije te pobjede Ramzesa III, država Egipat nije imala pristup drvetu potrebnom za izgradnju pomorskih i ratnih brodova u velikim razmjerima. Umjesto da uvoze velike količine drveta za izgradnju ratnih brodova, egipatski pomorski arhitekti i rani inženjeri počeli su da prepravljaju uobičajene egipatske riječne čamce. Rekonfigurirali su veličinu broda i dodali teška stabla za uzdužni oslonac trupa na otvorenom moru. Ovako konstruirani ratni brodovi doprinijeli su toj pobjedi. Reljefna slika vrlo detaljno prikazuje kako su se vodile borbe u pomorskoj bici. Prikazuje egipatske ratne brodove sa preko dvadeset redova veslača, zajedno s pješadijskim trupama i strijelcima koji se bore u očiglednoj borbi prsa o prsa s protivničkom pomorskom silom. Ovo postavlja pitanje teoriji da u to vrijeme nije bilo razvijeno stvarno pomorsko oružje, već se radije oslanjalo na taktiku i strategiju manevrisanja kako bi se stupilo u sukob s pješadijskim trupama.

Trirema Među velikim inovacijama pomorskog ratovanja u antičkom svijetu malo je onih koji mogu nadmašiti ratni brod u stilu trireme u smislu efikasnosti, strategije i ukupne djelotvornosti. Prvi prikaz ovog broda u stilu "dugog broda" može se naći u Homerovoj "Ilijadi", kao sredstva za transport naoružanih ljudi i zaliha u područja sukoba preko mora. Rečeno je da su se ovi brodovi sastojali od dva odvojena nivoa na kojima je moglo da stane do 60 ljudi po nivou, a svi su radili zajedno na veslima radi pokretanja broda. Gornji nivo veslača sjedio bi na način sa jednim trakom, provlačeći svoja vesla kroz ono što se naziva gornjim udjelom ili nekom vrstom luka za vesla; dok bi ljudi u nižim redovima sjedili u brodskom skladištu također veslajući kroz donje lukove za vesla. Također se kaže da bi svako veslo na cijelom brodu bilo napravljeno po dužini proporcionalno tjelesnoj građi prosječnog Grka. thumb|280px|Rekonstrukcija starogrčke trireme Posada za ove masivne ratne brodove bila bi prilično impresivna, ali podaci se razlikuju u stvarnom broju ljudi od izvora do izvora. Herodot iz Halikarnasa je bio grčki historičar u četvrtom stoljeću prije nove ere koji je, kroz svoje izveštaje, rekao da će se ove trireme sastojati od najmanje dvije stotine ljudi koji će zauzimati sve položaje. Sa ovim ogromnim posadama, ovi brodovi su bili u mogućnosti da rade sa maksimalnim kapacitetom i efikasnošću u pogledu brzine, navigacije i transporta. Iako su ovi brodovi napravljeni za maksimalnu efikasnost, postoji prostor za debatu o uslovima i prostoru na samom brodu. Procjenjuje se da bi od 200 članova posade, oko 170 tih ljudi bili veslači s odgovarajućim pozicijama ispod palube. Ovi veslači ispod palube sjedili bi na ogradama i držali svoje lične predmete za pohranu ispod sebe, uvjeravajući teoriju da će ovi brodovi biti vrlo pretrpani s malo mjesta za bilo što osim operativnih funkcija.

Za šta su tačno ove grčke trireme bile sposobne u borbi, raspravlja se. Postoje razni različiti izvještaji koji postavljaju temelje o tome koja je oprema korištena i kako su ovi brodovi učestvovali u borbi. Glavne vojne primjene grčkih jrirema, osim transporta trupa i zaliha, bile bi prednosti taktike nabijanja. Pomorski arhitekti su u to vrijeme smatrali prikladnim da dovedu do pune efikasnosti i štetne moći ovim brodovima. Radeći to, količina ljudstva bi ostala dosljedna, tj. zadržala bi istu količinu snage veslanja, ali bi se skratila dužina broda kako bi se kondenzirala snaga nabijanja, dok bi brzina i agilnost bile dosljedne. Ova nova ideologija ratovanja i pomorske taktike pokazala bi se razumnom za sveukupnu vojnu primjenu trireme, i uskoro će postati glavna borbena strategija grčke mornarice i drugih mornarica.