thumb|right|300px| Američki B-24 Liberator bombarderi u izradi tokom Drugoga svjetskog rata.
Industrijsko ratovanjep.410, Christon I. Archer, World History of Warfare je razdoblje u povijesti ratovanja koje se kreće otprilike od ranog 19. stoljeća i početka Industrijske revolucije do početka Atomskog doba, koje je vidjelo uspon nacija-država, sposobnih stvoriti i opremiti velike vojske, mornarice i zračne snages, tokom procesa industrijalizacije.
To je doba predstavljalo masovno regrutirane vojske, brzi transport (prvo željeznicama, zatim morem i zrakom), telegrafije i bežičnih komunikacija, te koncepta totalnog rata. Što se tiče tehnologije, ovo je doba doživjelo uspon vatrenog oružja sa zatvaračem pješačkog oružja sposobnog za visoke stope paljbe, brzo punjenje zatvarača artiljerije, hemijskog oružja, oklopnog ratovanja, metalnih ratnih brodova, podmornicai avijacija.
Totalni rat
Jedna od glavnih značajki industrijskog ratovanja je koncept "totalnog rata". Izraz je skovao Erich Ludendorff tokom Prvog svjetskog rata (i ponovno u svojoj knjizi iz 1935. "Totalni rat"), koji je pozivao na potpunu mobilizaciju i podređivanje svih resursa, uključujući politiku i društvene sisteme, njemačkom ratnom naporu. Također je postalo značiti vođenje rata s apsolutnom nemilosrdnošću, a njegovo najprepoznatljivije naslijeđe danas je ponovno uvođenje civila i civilne infrastrukture kao meta u uništavanju sposobnosti neprijatelja da se uključi u rat.
Nekoliko je razloga za uspon totalnog ratovanja u 19. stoljeću. Glavni je industrijalizacija. Kako su kapital i prirodni resursi zemalja rasli, postalo je jasno da neki oblici ratovanja zahtijevaju više resursa od drugih. Posljedično, veća cijena ratovanja postala je očita. Industrijalizirana nacija mogla je razlikovati i zatim odabrati intenzitet ratovanja u koji se želi uključiti.
Osim toga, ratovanje je postajalo sve više mehanizirano i zahtijevalo je veću infrastrukturu. Borci više nisu mogli živjeti od zemlje, ali im je bila potrebna široka mreža podrške ljudi iza linija, kako bi bili siti i naoružani. To je zahtijevalo mobilizaciju domovina. Moderni koncepti poput propagande prvo su korišteni za povećanje proizvodnje i održavanje morala, dok se racioniranje dogodilo da se osigura više ratnog materijala.
Najraniji moderni primjer totalnog rata bio je Američki građanski rat. Unijini generali Ulyssesa S. Granta i William Tecumseh Sherman bili su uvjereni da, ako Sjever želi pobijediti, Konfederacijska strateška, ekonomska i psihološka sposobnost da vodi rat morala je biti definitivno slomljena. Vjerovali su da, kako bi slomio kičmu Juga, Sjever mora primijeniti taktiku spaljene zemlje ili, kako ju je Sherman nazvao, "Teški rat". Shermanovo napredovanje kroz Georgiju i Karolinu bilo je obilježeno raširenim uništavanjem civilnih zaliha i infrastrukture.Bailey, Thomas and David Kennedy: The American Pageant, page 434. 1987 Za razliku od kasnijih sukoba, šteta koju je počinio Sherman bila je gotovo u potpunosti ograničena na uništavanje imovine. Sherman je tvrdio da su on i njegovi ljudi samo u Georgiji, prouzročili štetu od 100.000.000 dolara.
Regrutacija right|thumb| Vojnici koji su se borili u rovovima tokom Američkog građanskog rata.
Regrutacija je obvezan prijem civilnih osoba u vojnu službu. Vojna obveza omogućila je Francuskoj Republici da formira Veliku armiju (La Grande Armée), ono što je Napoleon Bonaparte nazvao "nacijom pod oružjem", koja se uspješno borila protiv manjih, profesionalnih evropskih vojski.
Regrutacija, osobito kada se vojni obveznici šalju u strane ratove koji ne utiču izravno na sigurnost nacije, povijesno je bila vrlo politički sporna u demokracijama. Naprimjer, tokom Prvog svjetskog rata, žestoki politički sporovi izbili su u Kanadi (vidi Regrutna kriza 1917.), Newfoundlandu, Australiji i Novom Zelandu (Vidi Obvezna vojna obuka) putem regrutacije. Kanada je također imala politički spor oko regrutacije tokom Drugoga svjetskog rata (vidi Kriza regrutacije 1944.). I Južna Afrika i Australija ograničile su gdje se vojni obveznici mogu boriti u Drugom svjetskom ratu. Slično tome, masovni prosvjedi protiv regrutacije za Vijetnamski rat dogodili su se u nekoliko zemalja u kasnim 1960-ima.
U razvijenim zemljama, sve veći naglasak na tehnološku vatrenu moć i bolje uvježbane borbene snage, čista mala vjerojatnost konvencionalnog vojnog napada na većinu razvijenih zemalja, kao i sjećanja na sporna iskustva iz Vijetnamskog rata, čine masovno regrutovanje malo vjerojatnim u dogledno vrijeme budućnosti.
Rusija, kao i mnoge manje nacije kao što je Švicarska, uglavnom zadržavaju regrutiranu vojsku.
Transportovanje Kopno
Prije izuma motoriziranog prijevoza, borci su se prevozili zaprežnim kolima, konjima i marširanjem. S pojavom lokomotiva, velike skupine boraca, zaliha i opreme mogle su se transportirati brže i u većem broju. Kako bi se suprotstavila tome, protivnička sila bi uništila željezničke linije kako bi spriječila kretanja svojih neprijatelja. ljudi generala Shermana tokom Američkog građanskog rata uništavali bi tračnice, grijali tračnice i omatavale ih oko drveća.
Masovni prijevoz boraca dodatno je revolucioniran s pojavom motora s unutrašnjim izgaranjem i automobila. U kombinaciji sa širokom upotrebom automata, konj je, nakon milenija upotrebe, konačno istisnut u svojoj ratnoj ulozi. Tokom Prvog i Drugog svjetskog rata kamioni su korišteni za prijevoz boraca i opreme, dok su se automobili i džipovi koristili za izviđanje neprijateljskih položaja.
Mehanizacija pješaštva dogodila se tokom Drugog svjetskog rata. Tenk, proizvod Prvog svjetskog rata neovisno o tome izumili su Britanci i Francuzi za probijanje kroz rovove uz otpornost na vatru mitraljeza, iako su ga mnogi odbacivali, došao je na svoje. Tenkovi su se razvili iz tankih, glomaznih vozila u brze, snažne ratne mašinee različitih tipova koji su dominirali bojnim poljem i omogućili Njemačkoj da osvoje većinu Evrope. Kao rezultat evolucije tenka pojavila su se brojna oklopna transportna vozila, kao što su oklopni transporteri i amfibijska vozila.
Nakon završetka rata, oklopni transporteri su se nastavili razvijati. Oklopni automobil i voz su se smanjili u upotrebi, uglavnom su prebačeni u vojnu i civilnu upotrebu kao prijevoz za VIP. Pješadijska borbena vozila su postala istaknuta stvaranjem sovjetskog BMP-1. IFV su borbeno sposobnija inačica oklopnog transportera, s težim naoružanjem (kao što su autotopovi), dok još uvijek zadržavaju sposobnost prijevoza boraca u bitke i iz njih.
More
Pomorski prijevoz je vojnologistički pojam koji se odnosi na upotrebu teretnih brodova za raspoređivanje vojnih sredstava, kao što su oružje, vojno osoblje , i materijal zalihe. Nadopunjuje druga transportna sredstva, kao što su strateški zračni mostovi, kako bi se poboljšala sposobnost države da projicira moć. Kapaciteti državnog pomorskog prijevoza mogu uključivati civilne brodove koji inače rade po ugovoru, ali koji se mogu unajmiti ili uzeti u zapovjedništvo u vrijeme vojne nužde kao dopuna pomorske floteu državnom vlasništvu. Tokom Prvog svjetskog rata, Sjedinjene Države su kupovale, posuđivale ili preuzimale plovila raznih vrsta, od čamaca za razonodu do prekookeanskih brodova za prijevoz Američkih ekspedicijskih snaga u Evropu. Mnogi od tih brodova su rashodovani, prodani ili vraćeni vlasnicima nakon rata.
Zrak
Postoje dva različita tipa zračnog mosta u ratovanju, strateški zračni most i taktički zračni most. Strateški zračni most je prijevoz oružja, zaliha i osoblja na velike udaljenosti (iz baze u jednoj zemlji u bazu u drugoj zemlji, naprimjer) pomoću velikih teretnih aviona. Ovo je u suprotnosti s taktičkim zračnim mostovima, koji uključuju prijevoz istih gore navedenih predmeta unutar teatra operacija. To obično uključuje teretne avione s manjim doletima i manjim brzinama, ali većom upravljivošću.
Komunikacije
Kriptografija Golub pismonoša/Ratni golub Fonetska abeceda zajedničke vojske/mornarice Prednost poruke Semafor (komunikacija) Služba veze Dimni signal Telegrafija
Oprema Aldis lampa Međunarodne pomorske signalne zastavice
Kopneni rat
thumb|right|Američki M4 Sherman u akciji tpkom Korejskog rata.
Kopneni rat, kao što naziv implicira, odvija se na kopnu. Najčešći tip ratovanja, može obuhvatiti nekoliko načina i mjesta, uključujući urbano, arktičko i planinsko ratovanje.
Početkom 19. stoljeća od 1815. do 1848. u Evropi je nastupilo dugo razdoblje mira, popraćeno izvanrednom industrijskom ekspanzijom. Industrijsko doba donijelo je razne tehnološke napretke, svaki sa svojim implikacijama. Kopneno ratovanje prešlo je s vizuelnog dometa i poluborbe osoba-osoba iz prethodne ere na neselektivno i bezlično ratovanje "izvan vizuelnog dometa". U Krimskom ratu (1853. – 1856.) uvedeno je rovovsko ratovanje, dalekometna artiljerija, željeznice, telegraf i puška. Mehanizirano masovno uništavanje neprijateljskih boraca postajalo je sve smrtonosnije. U Prvom svjetskom ratu (1914. – 1918.) na bojno polje ušle su mašinke, bodljikava žica, hemijsko oružje i nagazne mine. Smrtonosna pat faza rovovskog rata konačno je prošla pojavom modernog oklopnog tenka krajem Prvog svjetskog rata.
Jedan glavni trend uključivao je prelazak s masovne pješačke vatre i ljudskih talasa na profinjenije taktike. To je postalo moguće zamjenom ranijih oružja poput vrlo nepreciznih mušketa.
Tehnološki napredak
right|thumb| Britansko artiljerijsko oružje u akciji tokom Bitke za Galipolje, 1915. "Žljebljenje" se odnosi na čin dodavanja spiralnih utora na unutarnju stranu cijevi vatrenog oružja. Utori bi uzrokovali okretanje projektila dok bi putovao niz cijev, poboljšavajući domet i tačnost. Nakon što je urezivanje postalo lakše i praktično, uveden je novi tip vatrenog oružja, puška. Dao je borcima mogućnost da specifično gađaju neprijateljskog borca, umjesto da veliki broj boraca puca u općem smjeru. Učinkovito je razbio skupine boraca u manje manevarske jedinice.
"Artiljerija" je veliko oruđe dizajnirano za ispaljivanje velikih projektila na veliku udaljenost. Rana artiljerijska oruđa bila su velika i glomazna sa sporim brzinama paljbe. To je smanjilo njihovu upotrebu za opsade, kako od strane branitelja tako i od napadača. S dolaskom industrijskog doba i raznim tehnološkim naprecima, proizvedena su lakša, ali moćna i precizna artiljerijska oruđa. To je dovelo do terenske artiljerije koja se koristila na taktičkoj razini za potporu trupama.
Mitraljezi su potpuno automatski topovi. U ovoj eri ratovanja postojalo je samo kao montirano oružje za podršku, jer automatsko vatreno oružje još nije bilo razvijeno. Rani automati koje je izumio Richard Gatling pokretali su se ručno, ali su se razvile u istinske automatske mašinke Maxim na kraju ere. Mašinke su bile cijenjene zbog svoje sposobnosti da razbiju pješačke formacije, posebno napadajući neprijateljske formacije kada su bile guste. To je, zajedno s učinkovitom terenskom artiljerijom, drastično promijenilo taktiku.
Statična odbrana Statična odbrana razvila se iz upotrebe trajnih utvrda koje su bile izravni potomci srednjovjekovnih dvoraca. Kako je artiljerija napredovala u razornoj moći i probojnoj sposobnosti, razvijene su modernije utvrde, koje su prvo koristile deblje slojeve kamena, zatim betona i čelika. Nakon što je mornarička artiljerija razvila kupolu – pokretnu topovsku platformu – i kopnene utvrde počele su koristiti ovaj metod. Između svjetskih ratova, Francuska je izgradila "neosvojivu" podzemnu čelično-betonsku utvrdu koja se protezala duž cijele njemačko-francuske granice. Ova Maginot linija nije uspjela zaustaviti njemačke tenkove 1940.: zaobišli su utvrde invazijom preko susjedne Belgije.
Privremene utvrde