Simone Martini bio je italijanski slikar aktivan u Sieni, regija Toskana, krajem 13. i početkom 14. stoljeća neposredno prije rane renesanse. Tokom cijelog života bio je angažiran da dovrši mnoge važne umjetničke radove u državnim i vjerskim objektima širom Italije. Također, bio je dvorski slikar kod pape u Avignonu, Francuska. Martini se smatra jednim od najvažnijih italijanskih slikara srednjeg vijeka, koji je znatno utjecao na razvoj ranog italijanskog slikarstva u 14. stoljeću, kao i na razvoj francuskog gotičkog slikarstva. Specijalizirao se za slikanje pejzaža, religioznih prikaza svetaca kao i sekularnih portreta u gotičkom stilu, znatno doprinoseći sijenskom slikarskom stilu. Zajedno s nešto starijim kolegama Guidom da Sienom, Ducciom di Buoninsegnom i Coppom di Marcovaldom spada među najvažnije predstavnike sijenske škole slikarstva.
Historijski okvir thumb|250px|lijevo|Trg Piazza del Campo u središnjem dijelu Siene, rodnog grada Simonea Martinija U 13. i 14. stoljeću Siena i Firenca bile su bogati trgovački gradovi države. Upravo je to vrijeme nastajanja sijenske slikarske škole. Kao nezavisne države Siena i Firenca često su bili u međusobnim oružanim sukobima. Siena je u to vrijeme bila jedno od važnih gradova na komercijalnom i hodočasničkom putu koji je vodio iz Pariza u Rim. Zahvaljujući svom veoma dobrom geostrateškom položaju grad je početkom 13. stoljeća postao privredni i vojni takmac Firenci. U Sieni je izrađivana najkvalitetnija vuna za izradu odjeće u Italiji, a bilo je razvijeno i bankarstvo. Ovo privredno i vojno nadmetanje između dva već navedena grada veoma je uočljivo i na polju umjetničkog stvaralaštva. Prvi primjer je firentinski slikar Coppo di Marcovaldo, koji je kao firentinski vojnik u bici kod Montapertija 4. septembra 1260. bio zarobljen i odveden u Sienu. Kao zalog za njegovo oslobađanje morao je nacrtati jednu sliku. Slika koju je uradio bila je Madona del Bordone, koja se smatra njegovim najvažnijim slikarskim djelom. Vrijeme tokom kojeg je slikao Martini bio je period mira između dva rivalska grada, što mu je omogućilo da uradi nekoliko svojih najvažnijih djela za grad Firencu.Art History, Marylin Stokstad, prvo izdanje od strane Harry N. Abrams, Inc., New York City, 1995; , str. 594-596 Rano italijansko slikarstvo izraslo je iz mozaičkih ukrasa na zidovima i svodovima kršćanskih crkava. Ipak, u jednom pogledu, bizantijski mozaičari, koji su radili u Italiji između 5. i 15. stoljeća, bili su u mogućnosti utjecati na budućnost italijanskog slikarstva razvijajući ikonografsku shemu evanđeljskih priča, koja je utjecala na kompozicije Duccia, pa čak i Giotta (iako je Giotto transformirao stari ikonografski obrazac ekspresivnim realizmom svoje pripovijesti i svojim otkrićem prostorne dubine i čvrste forme). Od sredine 13. stoljeća Siena je proširila svoje umjetničke horizonte kako bi dočekala inovativni duh cara Fridrika II i istančane ukuse s onu stranu Alpa, označivši kulturni prijelaz ka novim stilskim tendencijama. Mnogi faktori doprinijeli su transformaciji Siene u jedan od najvažnijih središta umjetničkog eksperimentiranja: prisustvo vajara Nicole Pisana, zatim njegovog sina Giovannia Pisana, arhitekte i kipara Arnolfa di Cambija, zlatara Guccia di Mannaije, kao i preduzimljivih lokalnih umjetnika koji su posjećivali Francusku da proučavaju gotičke trendove tog vremena. Upravo je Martini bio jedan od sijenskih slikara (u to vrijeme veoma poznat) koji je živio i radio u Francuskoj, gdje je i umro.History of Italian Painting 1250 - 1800, Frederick M. Godfrey, Taplinger Publishing Co., INC. New York, 1965, Library of Congress Catalogue Card Number: 65-16699, str. 1-5, 24-28
Biografija i umjetničko stvaralaštvo Rani radovi thumb|150px|lijevo|"Madona s Djetetom br. 583", prvo slikarsko djelo Simonea Martinija, tempera na drvu, dimenzije 88 x 57 cm, Pinacoteca Nazionale, Siena, 1308-1310 Kao i u slučaju drugih italijanskih slikara tog vremena, mnogi biografski podaci o Martiniju nisu u potpunosti potvrđeni. Prema pisanju prvog historičara umjetnosti Giorgia Vararija u knjizi Biografije najvažnijih slikara, kipara i arhitekata, Martini je rođen 1284. i odrastao je u Sant' Egidiju, središnjoj četvrti Siene. Njegov otac Martino imao je još jednog sina, Donata, koji je kasnije također postao slikar. Ne postoji siguran izvor o Martinijevom slikarskom usavršavanju, ali Vasarijevu tvrdnju da se ono odvijalo u ateljeu Giotta di Bondonea opovrgnuli su savremeni historičari umjetnosti. Čini se mnogo vjerovatnijim da je obrazovanje povjerio Memmu di Filippucciju te da je postojalo blisko prijateljstvo između učenika i učitelja, čijom se kćerkom Martini kasnije i oženio. Prvi dokumentovani znaci njegove umjetničke aktivnosti potječu iz 1305-1310, kada je mladi Simone naslikao "Madonu s Djetetom br. 538", čije je mjesto porijekla nepoznato i koja je sada izložena u Pinacoteca Nazionale (Nacionalnoj galeriji slika u Sieni), a katalogizirana je kao djelo br. 583. Nakon niza pripisivanja drugim slikarima, sada je prihvaćena kao najranija poznata Martinijeva slika. Bila je dio centralnog panela poliptiha (s obje strane slike postoje rupe za pričvršćivanje bočnih panela na nju) i pripisivanje se zasniva samo na stilskim razmatranjima: s jedne strane uočljive su bliske veze sa slikarstvom Duccia di Buoninsegne (uz upotrebu zlatne pozadine kao dijelu bizantijske slikarske tradicije), a s druge, tipične osobine slikarske umjetnosti Martinija. thumb|150px|desno|"Milosrdna Madona", tempera na drvu, dimenzije 154 x 84 cm, Pinacoteca Nazionale, Siena, oktobar 1308. U ovom djelu Madona gleda u posmatrača: njen uspravan položaj, ogrtač koji obavija njeno tijelo, njene lijepe, ali tužne oči, sve su to elementi tipični za Ducciovu umjetnost. Tu su i neke potpuno nove karakteristike: skulpturalni kvalitet vela oko Bogorodičinog lica i igru svjetla i sjene; nemirni pokreti Djeteta, koje okreće glavu prema njoj s njegove lijeve strane (figura originalno prikazana na bočnoj ploči) i drži se za ruku svoje majke; njegovo okruglo tijelo, usta, kovrdžava kosa i savršen oblik njegovog uha daju tačne volumene i konkretne forme.
Drugo djelo iz ovog ranog perioda je i "Milosrdna Madonna" (slika desno), koja je na osnovu stilskih osobina i tehnike izrade tek nedavno pripisana Simoneu Martiniju. Prvobitno se nalazila u crkvi San Bartolomeo, selo Vertine u toskanskom planinskom masivu Chianti), a danas se čuva u Pinacoteci Nazionale, Siena. Slika je urađena u temperi, gdje se još jasno vidi Ducciov utjecaj, posebno u pozicioniranju i tipologiji likova zaklonjenih Madoninim ogrtačem. Međutim, prevladava novi slikarski duh koji daje osjećaj stvarnog prostora između glava i osjećaj života i kretanja u impozantnoj figuri Madone dokaz su evolucije umjetnikovih arhaičnih ideja prema novim oblicima izražavanja. Nabori draperije ne prikrivaju položaj njenih nogu i ona se prilično primjetno okreće kako bi zagrlila sve njene štićenike. Učinak bogate i dragocjene ornamentike (koja je upečatljiva u njegovom remek-djelu "Maestà") se reproducira u korištenju zlata i srebra, šarenih dragulja postavljenih na površini i prozirnih glazura. Uočljiva je stilska sličnost s već navedenim djelom "Madona s Djetetom br. 538". thumb|150px|desno|"Madona u slavi", naslikao Simone Martini 1310., a naknadnu restauraciju uradio je Cenni di Francesco 1413. U njegova rana slikarska djela spada i freska "Madona u slavi" naslikana 1310. i nalazi se u crkvi San Lorenzo al Ponte u gradu San Gimignano, pokrajina Siena. U narodu se smatrala čudotvornom. Tokom proširivanja crkve 1413. rektor Niccolò Salvucci naručio je izradu bočnog trijema. U tu svrhu pozvan je i slikar Cenni di Francesco da preradi freske unutar crkve i oratorija. Jedno od djela koje je Cenni di Francesco tom prilikom restaurirao bila je "Madona u slavi" iz 1310., koju je naslikao Simone Martini. Današnji izgled ove freske je uglavnom djelo Cennija di Francesca, osim lica Madone, koju je izvorno naslikao Simone Martini. Ovo slikarsko djelo predstavlja najvažniji primjer crkvene baštine u San Gimignanu iz 14. i 15. stoljeća.Laurence Schmeckebier, Italian Renaissance Painting, izdavačka kuća G. P. Putnam's Sons New York, 1938. str. 43-46 Tokom ovog početnog slikarskog perioda Simone Martini je nakratko slijedio slikarsku tradiciju svojih učitelja Duccia i Memme di Filipuccija. Međutim, već tada su pod utjecajem gotičkog slikarstva koji je u Sienu dolazio iz Francuske, bile uočljive promjene u njegovom slikarskom razvoju uz upotrebu mnogobrojnih ukrasnih detalja i preciznog prikaza anatomskih detalja. Sve ovo ukazuje na talenat Simonea Martinija već u ovim ranim godinama i početak njegovog prepoznatljivog slikarskog stila.Smart, Alastair (1978), The Dawn of Italian Painting 1250 – 1400., izdavačka kuća Oxford: Phaidon. ISBN 0714817694
Maestà thumb|450px|desno|"Maestà", Palazzo Publico, Siena, freska na zidu, dimenzije 763 x 970 cm, 1312–1315. Godine 1312. Martini je dobio narudžbu od vlasti grada Siene (poznatu kao Vlada devetorice) da naslika veliku fresku Maestà. Činjenica da mu je povjeren tako važan posao za glavnu dvoranu (Sala del Consiglio), gdje su se održavali sastanci Vlade devetorice u Palazzo Pubblico, govori da je on već tada stekao veliki ugled kao umjetnik. Ova velika freska kao i istoimeno djelo Duccia di Buoninsegne koristi veoma sličnu ikonografiju. Zauzima cijeli zid glavne dvorane i na plavoj pozadini prikazuje ustoličenu Madonu kako u krilu drži malog Isusa, okruženu apostolima, svecima i anđelima prikazanim na obje strane u klečećem položaju i posudama sa cvijećem u rukama kao poklonima Madoni. Oko čitave scene, postavljene ispod impozantnog i elegantnog baldahina od crvene svile, oslikan je okvir ukrašen medaljonima koji prikazuju Krista kako blagoslovi, proroke i evanđeliste (prepoznatljivi u uglovima po ikonografskim simbolima), te amblemima komune Siene, s kružnim crno-bijelim trakama, koji sačinjavaju grb naroda Siene i divljim lavom na crvenoj pozadini. U donjem dijelu freske, na unutrašnjem okviru, ostaci su natpisa koji između ostalog sadrže umjetnikovo ime. "Maestà" daje utisak veličanstvenosti sa zlatom koje je utisnuto sa prekrasnim šarama, a umjetnik je umetnuo obojeno i zlatno staklo kako bi slika zablistala. Madona sjedi na jastuku tamnoplave boje, kao i njena odjeća, a za njihovo crtanje Simone Martini je koristio skupe pigmente. Postoji stepen elegancije u ovom djelu koji je u skladu sa sijenskim slikarstvom iz 14. stoljeća. Figure su izdužene, kao i njihove ruke i nosovi.
Radove na fresci počeo je 1312, a do završetka cjelokupnog djela radio je u nekoliko faza. Nakon što je naslikao dvije trećine površine morao je otići u Asizi, gdje je započeo slikanje freski u kapeli San Martino. Ali i radovi u kapeli San Martino su prekinuti i Martini se ubrzo vratio u Sienu kako bi dovršio donji dio freske Maestà. Današnji izgled površine ove freske daje utisak dotrajalosti zbog usvojene slikarske tehnike prilikom izrade, gdje je umjetnik koristio uglavnom suho slikanje (tzv. "suhi secco"). Radovi su završeni u junu 1315, što pokazuje i potpis Martinija. Međutim, pet godina nakon što je završio ovu fresku Simone Martini je morao restaurirati jedan njen dio zbog oštećenja od vlage u zidu.Francis Williams, Painting in Mantua, Padua, Siena and Urbino, Pergamon Press New York City, 1970, str. 31. Kada je Simone 1315. naslikao ovo djelo, njegov lični umjetnički stil bio je u potpunosti razvijen. Najočiglednije inovacije prisutne u Simoneovom stilu su njegove ideje o trodimenzionalnom prostoru. Noseći stubovi baldahina postavljeni su u perspektivi, dajući tako osjećaj dubine kompoziciji. Pod baldahinom je gomila od tridesetak ljudi: nema više povorke ljudi u paralelnim redovima, već konkretni prostorni ritmovi i animirani gestovi.