mini|desno|Fotografija ostarjelog cara Ferdinanda I (oko 1870)
Mađarska revolucija 1848. ili, punim nazivom, Mađarska građanska revolucija i rat za nezavisnost 1848–1849. () bila je jedna od mnogih evropskih revolucija iz 1848. i usko je povezana s drugim revolucijama iz 1848. u zemljama pod habsburškom vlašću. Iako nije uspjela, jedan je od najvažnijih događaja u modernoj historiji Mađarske i kamen temeljac modernog mađarskog nacionalnog identiteta.
U aprilu 1848. Ugarska je postala treća zemlja u kontinentalnoj Evropi (nakon Francuske 1791. i Belgije 1831) koja je donijela zakon o demokratskim parlamentarnim izborima. Novi zakon o biračkom pravu (Akt V iz 1848) transformirao je stari feudalni parlament u demokratski zastupnički. Taj zakon nudio je najšire biračko pravo u tadašnjoj Evropi.
Ključna prekretnica bila je kada je novi, mladi austrijski monarh Franjo Josip samovoljno opozvao Aprilske zakone (koje je ratificirao kralj Ferdinand I) bez ikakve zakonske nadležnosti. Taj protivustavni čin nepovratno je zaoštrio sukob između mađarskog parlamenta i Franje Josipa. Novi ograničeni Martovski ustav, opoziv Aprilskih zakona i austrijska vojna kampanja protiv Kraljevine Ugarske rezultirali su padom pacifističke Batthyányjeve vlade (koja je tražila sporazum s dvorom) i doveli do iznenadne pojave sljedbenika Lajosa Kossutha u parlamentu, koji su tražili potpunu nezavisnost Ugarske. Austrijska vojna intervencija u Kraljevini Ugarskoj rezultirala je snažnim antihabsburškim raspoloženjem među Mađarima, pa su događaji u Ugarskoj prerasli u rat za potpunu nezavisnost od Habsburške dinastije. Približno 40% vojnika u Mađarskoj revolucionarnoj armiji činili su pripadnici etničkih manjina u zemlji.
Nakon niza ozbiljnih austrijskih poraza 1849, Austrijsko Carstvo približilo se rubu propasti. Mladi car Franjo Josip morao je pozvati u pomoć Ruse u ime Svete alijanse.Eric Roman, Austria-Hungary & the Successor States: A Reference Guide from the Renaissance to the Present, "Infobase Publishing", 2003, str. 67; Car Nikola I odgovorio je i poslao vojsku od 200.000 ljudi s 80.000 pripadnika pomoćnih snaga. Konačno, ruske i austrijske snage zajedničkim djelovanjem porazile su mađarske. Nakon obnove habsburške vlasti Mađarska je stavljena pod ratno stanje.Lynn Hunt, The Making of the West: Volume C, str. 683–684.
Godišnjica izbijanja revolucije, 15. mart, jedan je od tri državna praznika u Mađarskoj.
Ugarska prije revolucije Kraljevina Ugarska uvijek je održavala zaseban pravni sistem i odvojeni parlament, Ugarski sabor, čak i nakon što je 1804. formirano Austrijsko Carstvo.Godine 1804. car Franjo preuzeo je titulu cara Austrije za sve habsburške nasljedne zemlje i druge zemlje, uključujući Ugarsku. Time je Ugarska formalno postala dio Austrijskog Carstva. Sud je, međutim, uvjeravao parlament da Franjino preuzimanje nove titule ni na koji način ne utječe na zakone i Ustav Ugarske. Za razliku od drugih područja pod vlašću Habsburgovaca, Kraljevina Ugarska imala je stari historijski ustav, koji je ograničio moć krune i znatno povećao autoritet parlamenta od 13. stoljeća.
Administracija i vlada Kraljevine Ugarske (do 1848) ostale su uglavnom netaknute u strukturi vlasti Austrijskog Carstva. Strukture centralne vlasti Ugarske ostale su dobro odvojene od carske vlade. Zemljom su upravljali Poručničko vijeće Ugarske (Gubernij) – smješteno u Požunu (današnja Bratislava), a kasnije u Pešti – i Ugarska kraljevska dvorska kancelarija u Beču.Éva H. Balázs, Ugarska i Habsburzi, 1765–1800: eksperiment u prosvijećenom apsolutizmu, str. 320.
Dok je u većini zapadnoevropskih zemalja (poput Francuske i Engleske) kraljeva vladavina počinjala odmah nakon smrti njegovog prethodnika, u Ugarskoj je krunisanje bilo apsolutno neophodno jer je, ako nije pravilno obavljeno, Kraljevina ostajala "siroče". Čak i tokom duge personalne unije između Kraljevine Ugarske i drugih područja pod vlašću Habsburgovaca, habsburški monarsi morali su biti okrunjeni za kralja Ugarske kako bi tamo proglašavali zakone ili vršili kraljevske prerogative na području Kraljevine Ugarske.Ovo je detaljnije opisao grof Miklós Bánffy, koji je bio svjedok, a može se pročitati ovdje: The Last Habsburg Coronation: Budapest, 1916. Sa sajta Royalty and Monarchy. Od Zlatne bule iz 1222. svi ugarski monarsi bili su obavezni položiti zakletvu na ceremoniji krunisanja, pri čemu je novi monarh morao pristati na poštovanje ustavnog uređenja zemlje, očuvanje sloboda svojih podanika i teritorijalne cjelovitosti carstva.
Od 1526. do 1851. Kraljevina Ugarska zadržala je vlastite carinske granice, koje su je odvajale od jedinstvenog carinskog sistema ostalih područja pod habsburškom vlašću.
Jakobinski klub u Ugarskoj Nakon smrti cara Svetog Rimskog Carstva Josipa II u februaru 1790, prestale su prosvijećene reforme u Mađarskoj, što je razbjesnilo mnoge reformatorski orijentirane frankofone intelektualce koji su bili sljedbenici novih radikalnih ideja zasnovanih na francuskoj filozofiji i prosvjetiteljstvu. Ignjat Martinović radio je kao tajni agent za novog cara Svetog Rimskog Carstva, Leopolda II, do 1792. U svom Govoru za Leopolda II izričito izjavljuje da treba priznati samo autoritet koji proizlazi iz društvenog ugovora; vidio je aristokratiju kao neprijatelja čovječanstva, jer onemogućuje ljudima da se obrazuju. U drugom svom djelu, Katekizmu ljudi i građana, tvrdio je da su građani skloni suprotstaviti se svakoj represiji i da je narod nosilac suverenosti. Postao je i slobodni zidar te se zalagao za uspostavljanje federalne republike u Mađarskoj. Kao pripadnika mađarskih jakobinaca jedni su ga smatrali idealističkim pretečom revolucionarne misli, a drugi beskrupuloznim pustolovom. Bio je zadužen za dizanje pobune protiv plemstva među mađarskim kmetovima. Zbog ovih subverzivnih djela car Franjo smijenio je Martinovića i njegovog šefa Ferenca Gotthardija, bivšeg šefa tajne policije. Pogubljen je, zajedno s još šestoricom istaknutih jakobinaca, u maju 1795. Uhapšeno je više od 40 članova republikanskog tajnog društva, uključujući pjesnika Jánosa Batsányija i lingvista Ferenca Kazinczyja.Charles W. Ingrao, "The Habsburg Monarchy, 1618–1815", New Approaches to European History, sv. 21, Štamparija Univerziteta u Cambridgeu, 2000; Jean Bérenger, C. A. Simpson, The Habsburg Empire 1700–1918, "Routledge", 2014; Tomasz Kamusella, The Politics of Language and Nationalism in Modern Central Europe, "Palgrave Macmillan", 2009; Paschalis M. Kitromilides, Enlightenment and Revolution, Štamparija Univerziteta Harvard, 2013; Peter McPhee, A Companion to the French Revolution, "John Wiley & Sons", 2014, str. 391;
Iako Mađarski jakobinski republikanski pokret nije utjecao na politiku parlamenta i parlamentarnih stranaka, imao je snažne ideološke veze s vanparlamentarnim snagama: radikalnom omladinom i studentima, poput pjesnika Sándora Petőfija, romanopisca Móra Jókaija, filozofa i historičara Pála Vasvárija i novinara Józsefa Irinyija, koji su potakli revoluciju u kafani "Pilvax" 15. marta 1848.Ödön Beöthy, Tibor Vágvölgyi, A Magyar Jakobinusok Köztársasági Mozgalma (Mađarski jakobinski republikanski pokret), Budimpešta, 1968, str. 103.
Doba reformi Ugarski sabor nije se sastajao od 1811.
Česti sabori održavani u ranom dijelu vladavine rijetko su se bavili nečim drugim osim ratnim troškovima; nakon 1811. prestali su se sazivati. U posljednjim godinama vladavine Franje I tamna sjena Metternichove politike "stabilnosti" pala je na cijelu kraljevinu, a snage reakcionarnog apsolutizma bile su posvuda nadmoćne. No, ispod površine snažna narodna struja počela je teći u suprotnom smjeru. Mađarsko društvo, zahvaćeno zapadnim liberalizmom, ali bez direktne pomoći izvana, pripremalo se za buduću emancipaciju. Pisci, učenjaci, pjesnici, umjetnici, plemići i plebejci, laici i klerici, bez ikakvog prethodnog dogovora ili očite veze, radili su prema tom idealu političke slobode koji je trebao ujediniti sve Mađare. Mihály Vörösmarty, Ferenc Kölcsey, Ferencz Kazinczy i njegovi saradnici, između ostalih, svjesno ili nesvjesno, kao predstavnici preporođene nacionalne književnosti, obavljali su političku misiju, a njihova pera pokazala su se ništa manje djelotvornima od mačeva njihovih predaka.
Godine 1825. car Franjo II sazvao je Sabor kao odgovor na sve veću zabrinutost mađarskog plemstva zbog poreza i pada privrede nakon Napoleonovih ratova. To – i reakcija na reforme Josipa II – bili su početak Doba reformi (). Ali plemići su i dalje zadržali svoje privilegije neplaćanja poreza i nedavanja prava glasa masama.
Utjecajni mađarski političar, grof István Széchenyi, prepoznao je potrebu da se zemlji približe prednosti razvijenijih zapadnoevropskih zemalja, poput Engleske.
Bio je to direktan napad na Ustav koji je, prema Széchenyijevim riječima, prvi "probudio naciju iz bolesne pospanosti". Godine 1823, kada su reakcionarne sile razmatrale zajedničku akciju za suzbijanje revolucije u Španiji, vlada je, bez savjetovanja sa Saborom, uvela ratni porez i pozvala regrute. Županijske skupštine odmah su protestovale protiv tog nezakonitog čina, a Franjo I je na saboru 1823. bio prisiljen odbaciti postupak svojih ministara. No, staleži su smatrali da održavanje njihovih sloboda zahtijeva znatnije garancije od mrtvog slova starih zakona.
Széchenyi, koji je boravio u inozemstvu i proučavao zapadne institucije, bio je priznati vođa svih onih koji su htjeli od stare stvoriti novu Mađarsku. Godinama su on i njegovi prijatelji educirali javno mišljenje izdavanjem bezbrojnih pamfleta u kojima je rječito razlagao novi liberalizam. Posebno je insistirao na tome da se ljudi ne smiju oslanjati isključivo na vladu, pa čak ni na Sabor, za potrebne reforme. Sâmō društvo mora preuzeti inicijativu rušeći barijere klasne isključivosti i oživljavajući zdrav javni duh.
Učinak tog učenja bio je vidljiv na saboru 1832, kada su liberali u Donjem domu imali veliku većinu, među kojima su bili istaknuti Ferenc Deák i Ödön Beöthy. Međutim, u Gornjem domu velikaši su se ujedinili s vladom kako bi formirali konzervativnu stranku, koja se tvrdoglavo protivila svakom reformskom projektu, što je osujetilo sve napore liberala.
Novinar Lajos Kossuth postao je nova zvijezda u usponu ugarskog parlamenta sredinom 1830-ih. Počeo je konkurirati Széchenyjevoj popularnosti zbog svog govorničkog talenta u liberalnoj frakciji parlamenta. Pozivao je na širu parlamentarnu demokratiju, brzu industrijalizaciju, opće oporezivanje, privrednu ekspanziju posredstvom izvoza i ukidanje kmetstva i aristokratskih privilegija (jednakost pred zakonom). Zabrinutost vlade zbog moći i popularnosti Liberalne stranke potakla ju je da ubrzo nakon dolaska na vlast novog kralja, cara Ferdinanda I (1835–1848), pokuša slomiti reformski pokret hapšenjem i zatvaranjem najaktivnijih agitatora – Kossutha i Miklósa Wesselényija. No, nacija se više nije bojala.
Sabor sazvan 1839. odbio je nastaviti s radom sve dok politički zatvorenici nisu bili oslobođeni i, dok je u Donjem domu reformatorska većina bila brojnija nego ikad, Liberalna stranka sada je također formirana u Gornjem domu pod vodstvom grofa Lajosa Batthyányja i barona Józsefa Eötvösa.
Od 1000. do 1844. latinski jezik bio je službeni jezik administracije, zakonodavstva i školstva u Kraljevini Ugarskoj. Dvije progresivne mjere od najveće važnosti donesene su na ovom saboru: jedna je učinila mađarski službenim jezikom Ugarske, a drugom su posjedi seljakâ oslobođeni svih feudalnih obaveza.