thumb|300px|right| Riblja krljušt je mala kruta ploča koja raste iz kože riba. Koža većine riba s vilicama prekrivena je ovim zaštitnim ljuskama, koje također mogu pružiti efikasnu kamuflažu korištenjem refleksije i boja, kao i moguće hidrodinamičke prednosti. Termin krljušt potiče od starofrancuskog escale, što znači mahuna ili ljuska.Scale Etymonline. Retrieved 28 April 2019.

Krljušti se enormno razlikuju po veličini, obliku, strukturi i opsegu, u rasponu od jakih i čvrstih oklopnih ploča kod riba kao što su škampaste ribe i tropske morske ribe sa krljuštima od koštanih ploča koje okružuju tijelo, iz kojih strše bodlje, do mikroskopskih ili ih nema kod riba kao što su jegulja i morske ribe. Morfologija krljušti može se koristiti za identifikaciju vrste ribe od koje potiče. Krljušti su nastale unutar Ostracoderma bez vilica, predaka svih današnjih riba s čeljustima. Većina koštanih riba prekrivena je cikloidnim ljuskama lososa i šarana, ili ktenoidnim ljuskama smuđa, ili ganoidnim ljuskama jesetra i garovi. Hrskavicees (ajkules izrake) su prekrivene plakoidnim ljuskama. Neke vrste su umjesto toga prekrivene scutes, a druge nemaju vanjski omotač na dijelu ili cijeloj koži.

Riblje krljušti su dio ribljeg pokrovnog sistema, a proizvode se od mezodermskog sloja dermisa, što ih razlikuje od gmizavačkih ljuski. Isti geni uključeni u razvoj zuba i dlake kod sisara su također uključeni u razvoj krljušti. Plakoidne krljušti hrskavičavih riba nazivaju se i dermski zubići i strukturno su homologne sa zubima kičmenjaci|kičmenjaka]]. Većina riba je također prekrivena slojem sluzi ili materijom sličnom sluzi koja može zaštititi od patogena kao što su bakterije, gljive i virusi, i smanjiti površinski otpor kada riba pliva.

Telodontne krljušti thumb|left|S lijeva na desno: zubci kodParalogania (?), Shielia taiti, Lanarkia horrida

Koštane krljušti thelodonta, najzastupljenijeg oblika fosilnih riba, dobro su poznate. Formirale su se i raspadale tokom života organizama, i brzo su se razdvajale nakon njihove smrti.

Kost, tkivo koje je i otporno na mehanička oštećenja i relativno sklono fosilizaciji, često čuva unutrašnje detalje, što omogućava detaljno proučavanje histologije i rasta krljušti. Sastoje sed od nerastuće "krune" sastavljene od dentina, sa ponekad ukrašenom gornjom površinom cakline i aspidinskom bazom. Njihova rastuća osnova je napravljena od kosti bez ćelija, koja je ponekad razvila strukture sidrišta kako bi je učvrstila u boku ribe. Osim toga, čini se da postoji pet tipova rasta kosti, koji mogu predstavljati pet prirodnih grupa unutar telodonta – ili spektar koji se kreće između krajnjih članova meta- (ili orto-) dentinskog i mezodentinskog tkiva. Čini se da svaki od pet oblika liči na krljušti izvedenijih grupa riba, što sugerira da su telodontske grupe možda bile grupe stabala narednih skupina riba.

Međutim, korištenje samo morfologije krljušti za razlikovanje vrsta ima neke zamke. Unutar svakog organizma, oblik krljušti uveliko varira ovisno o površini tijela, sa intermedijarnim oblicima koji se pojavljuju između različitih područja - i da stvar bude gora, morfologija krljušti možda čak nije ni konstantna unutar jednog područja. Da stvari dodatno zbune, morfologije im nisu jedinstvene za taksone i mogu se ne razlikovati na istom području dvije različite vrste.

Morfologija i histologija telodonta predstavljaju glavni alat za kvantificiranje njihove raznolikosti i razlikovanje vrsta, iako je korištenje takvih konvergentnih osobina sklono greškama. Ipak, predložen je okvir koji se sastoji od tri grupe, na osnovu morfologije i histologije krljušti. Poređenja s modernim vrstama morskih pasa pokazala su da su krljušti telodonta bile funkcionalno slične onima modernih hrskavičnih riba, a također su omogućile opsežnu usporedbu između ekoloških niša.

Kosmoide krljušti thumb| Kosmoidne krljušti nalaze se samo na drevnim riba s perajima, uključujući neke od najranijih plučašica (podrazred Dipnoi), i u Crossopterygii, uključujući današnje Coelacantha u modificiranom obliku (vidi elazmoidne ljuske, dolje). Vjerovatno su izvedeni iz fuzije plakoidno-ganoidnih ljuskica. Unutrašnji dio krljušti napravljen je od guste lamelirane kosti zvane izopedin. Povrh toga leži sloj spužvaste ili vaskularne kosti opskrbljene krvnim sudovima, nakon čega slijedi složeni sloj nalik dentinu koji se zove kosmin, s površinskom vanjskom prevlakom od vitrodentina. Gornja površina je keratin. Kosmoidne ljuske povećavaju se u veličini rastom sloja lamelirane kosti.MICHAEL ALLABY "cosmoid scale ." A Dictionary of Zoology . . Encyclopedia.com. 29 Oct. 2019 <https://www.encyclopedia.com>

Elazmoidne krljušti thumb|right| Elazmoidne krljušti su tanke, imbricirane ljuske sastavljene od sloja guste, lamelirane kolagenske kosti zvane izopedin, iznad koje se nalazi sloj tuberkula obično sastavljen od kosti, kao u rodu Eusthenopteron. Sloj dentina koji je bio prisutan u ribama s prvim režnjevitimm perajima obično je smanjen, kao kod postojećeg Coelacantha, ili potpuno odsutan, kao kod postojećih dvodihalica i u devonskom rodu Eusthenopteron.Zylberberg, L., Meunier, F.J., Laurin, M. (2010). A microanatomical and histological study of the postcranial dermal skeleton in the Devonian sarcopterygian Eusthenopteron foordi, Acta Palaeontologica Polonica 55: 459–470. Elazmoidne krljušti su se pojavile nekoliko puta tokom evolucije riba. Prisutni su u nekim ribama s režnjevim perajima, kao što su sve postojeće i neke izumrle plućašice, kao i Coelacanthi koje imaju modificiranu kosmoidnu ljusku kojoj nedostaje kosmin i tanje su nego prave kosmoidne krljušti. Prisutni su i kod nekih tetrapodomorfa poput Eusthenopteron, amiida i teleostea, čije cikloidne i ktenoidne krljušti predstavljaju najmanje mineralizirane elazmoidne krljušti.

Elazmoidne krljušti zebrica koriste se u laboratoriji za proučavanje procesa mineralizacije kostiju i mogu se uzgajati (čuvati) izvan organizma.

Ganoidne krljušti thumb|Krljušti ovog pjegavog gara iz Sjeverne Amerike izgledaju staklaste zbog ganoina. thumb|Mineralna tekstura slojeva ganoina u krljušti aligatorolikog gara

Ganoidne krljušti nalaze se u jesetri, vesola, garova, pramčanih perajarki, i sl. Izvedene su iz kosmoidnih krljušti i često imaju nazubljene ivice. Prekriveni su slojem tvrde cakline dentina na mjestu kosmina i slojem neorganske koštane soli zvane ganoin, umjesto vitrodentina.

Ganoin je karakteristična komponenta ganoidnih krljušti. To je staklasto, često višeslojno mineralizirano tkivo koje prekriva krljušti, kao i kranijalne kosti i zrakastih ribljih peraja u nekim neteleostnim ribama s perajima, kao što su neke sjevernoameričke ribice Coelacanthi. Sastoje se od štapićastih apatitnih kristalita. Ganoin je drevno obilježje zrakastih peraja, a nalazi se naprimjer na krljuštims predaka aktinopterigijske Cheirolepis. Iako se često smatra sinapomorfnimom karakter zrakoperskih riba, ganoin ili tkiva slična ganoinu također se nalaze na izumrlim Acanthodii. Pretpostavlja se da je ganoin homologan sa zubnom caklinom kod kičmenjaka ili se čak smatra tipom cakline. 180px Ganoidne krljušti izumrle karbonske ribe, Amblypterus striatus. (a) prikazuje vanjsku površinu četiri krljušti, a (b) unutrašnju površinu dvije krljušti. Svaka od ganoidnih krljušti romboidnog oblika roda Amblypterus ima na unutrašnjoj površini greben koji se na jednom kraju stvara u izbočeni klin koji se uklapa u zarez u sljedećoj skali, slično načinu na koji su pločice pričvršćene zajedno na krovu kuće. 180px

Većina ganoidnih krljušti su romboidne (u obliku dijamanta) i povezane su spojevima klinova i utičnica. Obično su debele i spajaju se više kao ubodna pila, a ne preklapaju se kao druge krljušti. Na ovaj način, ganoidne krljušti su gotovo neprobojne i odlična su zaštita od grabežljivaca.

thumb| Geometrijski položene ganoidne krljušti na bičiru

Kod jesetri, krljušti su uveliko uvećane u oklopne ploče duž bočnih i stražnjih strana, dok je kod pramčanog peraja krljušt jako smanjena u debljini kako bi podsjećala na cikloidne krljušti.

Starosjedioci Sjedinjenih Država i Karibljani koristili su čvrste ganoidne krljušti aligatorolikog gara za vrhove strela, prsne oklope i kao zaštitu za pokrivanje plugova. U današnje vrijeme od ovih vaga se pravi nakit.

Leptoidne krljušti Leptoidne (koštane krljušti) nalaze se na košljoribama višeg reda, teleosteama (što je izvedeniji kladus riba s perajima). Spoljašnji dio ovih krljušti je raširen sa koštanim grebenima, dok je unutrašnji dio isprepleten vlaknastim vezivnim tkivom. Leptoidne krljušti su tanje i prozirnije od drugih tipova i nemaju očvrsnute slojeve nalik na gleđ ili dentin. Za razliku od ganoidnih krljušti, dodatne ljuske se dodaju u koncentričnim slojevima, kako riba raste.Lagler, K. F., J. E. Bardach, and R. R. Miller (1962) Ichthyology. New York: John Wiley & Sons.

Leptoidne krljušti se preklapaju u konfiguraciji od glave do repa, poput crijepa, što ih čini fleksibilnijim od kosmoidnih i ganoidnih. Ovaj raspored omogućava glatkiji protok vode preko tijela i smanjuje povlačenje. Krljušti nekih vrsta pokazuju trake neujednačenog sezonskog rasta koje se nazivaju anuli (singular anulus). Ove trake se mogu koristiti za određivanje starosti ribe.

Leptoidne krljušti dolaze u dva oblika: cikloidne (glatke) i ktenoidne (češljaste).

Cikloidne krljušti Cikloidne (kružne) krljušti imaju glatku teksturu i ujednačene su, sa glatkim vanjskim rubom ili obrubom. Najčešći su kod riba s mehkim perajama, kao što su losos i šaran. 200px

Ktenoidne krljušti Ktenoidne (nazubljene) krlušti su poput cikloidnih, osim što imaju male zupce ili spinule zvane kteni duž svojih vanjskih ili stražnjih rubova. Zbog ovih zuba krljušti imaju grubu teksturu. Obično se nalaze na ribama s bodljikavom perajama, kao što su ribe smuđevi. Ove krljušti gotovo da ne sadrže kost, jer se sastoje od površinskog sloja koji sadrži hidroksiapatit i kalcij-karbonat i dubljeg sloja koji se sastoji uglavnom od kolagena. Caklina ostalih tipova ljuski je reducirana na površinske izbočine i ktenije.

100px 300px

thumb|250px|right| Ktenoidne krljušti od smuđa variraju od medijalne (sredina ribe), do dorzalne (vrh), do kaudalne (repni kraj) krljušti. thumb|250px| Luda riba (Butis butis) ima cikloidne krljušti na trbuhu, ali ktenoidne na drugim mjestima.

Ktenoidne krljušti, slične drugim epidermnim strukturama, potiču od plakoidnih i karakteristična ćelijska diferencijacija ih čini isključivim iz drugih struktura koje nastaju iz integumenta.Kawasaki, Kenta C., "A Genetic Analysis of Cichlid Scale Morphology" (2016). Masters Theses May 2014 - current. 425. http://scholarworks.umass.edu/masters_theses_2/425 Razvoj počinje blizu repnog perajq, duž bočne linije ribe. Proces razvoja počinje akumulacijom fibroblasta između epidermisa i dermisa. Kolagenske fibrile počinju da se organizuju u dermni sloj, što dovodi do inicijacije mineralizacije. Prvo raste obim krljušti, a zatim debljina kada se slojevi koji se preklapaju zajedno mineraliziraju.

Ktenoidne ljuske se dalje mogu podijeliti u tri tipa: Krenatne krljušti, gdje margina ima udubljenja i projekcije. Spinoidne krljušti, gdje krljušt nosi bodlje koje su kontinuirane sa samom krljušti. Prave ktenoidne krljušti, gdje su bodlje različite strukture.

Većina riba sa zračnim perajama ima ktenoidne krljušti. Neke vrste raža imaju ktenoidne krljušti na strani očiju i cikloidne na slijepoj strani, dok druge vrste imaju ktenoidne krljušti kod mužjaka i cikloidne kod ženki.

Refleksija thumb|upright=0.5|left| Reflektori haringe su skoro okomiti za kamuflažu sa strane. thumb|right| Dubokomorska sjekirasta riba ima krljušti koje reflektuju plavo svjetlo. thumb|right|Krljušti tipske ribe koštica, poput ove atlantske haringe, su posrebrene.