Islamska država Medine bila je teokratska država na arapskom poluostrvu od 622. godine kada je islamski poslanik Muhammed došao u grad Medinu nakon seobe svojih sljedbenika u događaju poznat kao kao hidžra, do svoje smrti u 632. godini. Medinska država smatra se prvom islamskom državom i prethodnikom Pravednog halifata.
Gradske vođe su pozvale Muhammeda u Medinu da sudi u nesuglasicama između plemena od kojih je grad patio.The Cambridge History of Islam (1977), str. 39 Napustio je Medinu kako bi se vratio i osvojio Mekku u decembru 629. godine.
Historija
Pozadina Delegacija iz Medine, sastavljena od predstavnika dvanaest važnih plemena Medine, pozvala je Muhammeda kao neutralnog člana da služi kao glavni arbitar za cijelu zajednicu.Esposito (1998), str. 17. Borbe su se vodile u Jesribu (Medini) u kojima su uglavnom učestvovali arapski i jevrejski stanovnici oko stotinu godina prije 620. Ponavljajući pokolji i nesuglasice, posebno nakon bitke kod Bu'ata u kojoj su bili uključeni sva plemena, učinili su očiglednim da plemenske koncepcije krvne osvete i "oko za oko" više nisu izvodljive osim ako nije postojao jedan čovjek s ovlaštenjem da presuđuje u spornim slučajevima. Delegacija iz Medine obavezala se sebe i svoje sugrađane da će prihvatiti Muhammeda u svoju zajednicu i fizički ga zaštititi kao jednog od sebe.Alford Welch, Muhammad, Encyclopedia of Islam
Muhammed je dao instrukcije svojim sljedbenicima da se presele u Medinu sve dok gotovo svi njegovi sljedbenici ne napuste Mekku. Uznemireni odlaskom muslimana, prema tradiciji, Mekkanci su skovali zavjeru da ga ubiju. Uputio je svog rođaka i budućeg zeta Aliju da spava u njegovom krevetu kako bi prevario atentatore i tajno pobjegao iz grada.Moojan Momen, An Introduction to Shi'i Islam: The History and Doctrines of Twelver Shiʻism, Yale University Press, str. 5 Do 622. godine, Muhammed je emigrirao u Medinu, tada poznatu kao Jesrib, veliku poljoprivrednu oazu. Nakon emigracije, Mekkanci su zaplijenili imovinu muslimanskih emigranata u Mekki.Fazlur Rahman (1979), str. 21
Među stvarima koje je Muhammed uradio kako bi riješio dugogodišnje nemire među plemenima Medine je izrada dokumenta poznatog kao Medinski ustav (datum o kojem se raspravlja), uspostavljanje svojevrsnog bratstva između osam medinskih plemena i muslimanskih emigranata iz Mekke (muhadžira), koji je precizirao prava i dužnosti svih građana i odnos različitih zajednica u Medini (uključujući zajednicu muslimana prema drugim zajednicama, konkretno Jevrejima i drugim "narodima knjige"). Zajednica definisana Medinskim ustavom, ummet, imala je vjerski pogled, ali je također oblikovana praktičnim razmatranjima i značajno je sačuvala pravne forme starih arapskih plemena. Međutim, Muhammedovo usvajanje oktretanja prema sjeveru prema Jerusalemu prilikom obavljanja dnevnih namaza (kibla) ne mora nužno biti posuđenica od Jevreja jer su izvještaji o smjeru molitve prije migracije u Medinu kontradiktorni i da se ovaj smjer molitve praktikovao i među drugim grupama u Arabiji.
Prva grupa paganskih preobraćenika na islam u Medini bili su klanovi koji nisu sami sebi proizveli velike vođe, već su patili od ratobornih vođa drugih klanova. Nakon toga uslijedilo je opšte prihvatanje islama od strane paganskog stanovništva Medine, osim nekoliko izuzetaka. Na to je utjecao prelazak Sa'da ibn Muaza, jednog od istaknutih vođa u Medini, na islam.
Odnos sa sljedbenicima abrahamskih religija Tokom prozelitizma Muhammeda u Mekki, gledao je na kršćane i Jevreje (nazivajući obe "ljudima knjige") kao na prirodne saveznike, dio abrahamskih religija, koji dijele osnovne principe njegovog učenja, i predviđao je njihovo prihvatanje i podršku. Muslimani su, kao i Jevreji, u to vrijeme molili prema Jerusalimu. U ustavu Medine, Muhammed je zahtijevao političku lojalnost Jevreja u zamjenu za vjersku i kulturošku autonomiju u mnogim ugovorima.
Jevrejski klanovi, međutim, nisu poštovali ove ugovore zbog svađe sa muslimanima, iako je tokom vremena bilo nekoliko preobraćenika iz njih. Nakon njegove migracije u Medinu, Muhammedov stav prema kršćanima i Jevrejima se promijenio "zbog iskustva izdaje".
Interni sporovi mini|Mapa kampanje na Bedru. Ekonomski iskorijenjeni od strane svojih Mekkanskih progonitelja, muslimanski migranti su počeli napadati Mekkanske karavane kako bi odgovorili na njihov progon i obezbijedili opskrbu svojim muslimanskim porodicama, čime su započeli oružani sukob između muslimana i paganskih Kurejšija iz Mekke. Muhammed je isporučio Kur'anske ajete dozvoljavajući muslimanima, "onima koji su protjerani iz svojih domova", da se bore protiv Mekkanaca u suprotnosti progonu (Kur'an Sura 22 (El-Hadždž) ajet 39-40). Ovi napadi su izazvali i izvršili pritisak na Mekku ometajući trgovinu, i omogućili muslimanima da steknu bogatstvo, moć i prestiž dok su radili na svom konačnom cilju da podstaknu Mekku na pokorivanju novoj vjeri.
Marta 624, Muhammed je predvodio oko tri stotine ratnika u napadu na Mekkansku trgovačku karavanu. Muslimani su postavili zasjedu za Mekkance kod Bedra. Svjesni plana, Mekkanska karavana je izmakla muslimanima. U međuvremenu, sila iz Mekke poslana je da zaštiti karavan. Sile se nisu vratile u Mekku iako su čuli da je karavana bezbjedna. Bitka na Bedru počela je u martu 624. Iako su muslimani bili nadmašeni više od tri naprama jedan, muslimani su pobijedili u bici, ubivši najmanje četrdeset pet Mekkanaca. Uzeli su sedamdeset zarobljenika za otkupninu, dok je umrlo samo četrnaest muslimana. Također su uspjeli ubiti mnoge Mekkanske vođe, uključujući Ebu Džehla (Amra ibn Hišama). Sam Muhammed se nije borio, već je davao naredbe iz obližnje kolibe uz Ebu-Bekra. U sedmicama nakon bitke, Mekkanci su posjetili Medinu kako bi otkupili zarobljenike od Bedra. Mnogi od njih su pripadali bogatim porodicama i vjerovatno su otkupljeni za znatnu sumu. Oni zarobljenici koji nisu bili dovoljno uticajni ili bogati obično su puštani bez otkupnine. Muhammedova odluka je bila da se pobiju oni zatvorenici koji su odbili da prekinu progon muslimana i bili su bogati, ali se nisu otkupili. Muhammed je u jednom slučaju naredio pogubljenje dvojice Kurejšija, a da nije imao ponude za njihovo oslobađanje. Obojica ljudi, među kojima je bio i Ukba ibn Ebu Mu'ejt, lično su pokušali ubiti Muhammeda u Mekki. Muslimani su osvojili veliki ratni plijen, a bitka je pomogla da se stabilizuje Medinska zajednica. Muhammed i njegovi sljedbenici vidjeli su u pobjedi potvrdu svoje vjere i prvorazredni značaj u poslovima Medine. Preostali pagani u Medini bili su ogorčeni napretkom islama. Esma bint Mervan i Ebu 'Afak su sastavili stihove u kojima su vrijeđali neke od muslimana i time prekršili Ustav Medine kojem su pripadali. Oni su ubijeni a Muhammed nije osuđivao događaj. Niko se nije usudio da im se osveti, a neki od članova plemena Esme bint Marvan koji su prije toga u tajnosti prešli na islam, sada su otvoreno ispovijedali. Ovo je označilo kraj otvorenog protivljenja Muhammedu među paganima u Medini.
Muhammed je protjerao iz Medine Benu Kajnuka, jedno od tri glavna jevrejska plemena. Jevrejska opozicija "možda je bila iz političkih, ali i vjerskih razloga". Na vjerskoj osnovi, Jevreji su bili skeptični mogućnosti nejevrejskog poslanika, a također su bili zabrinuti zbog mogućih neusklađenosti između Kur'ana i njihovih vlastitih spisa. Odgovor Kur'ana u vezi mogućnosti da nejevrej bude poslanik bio je da Abraham nije Jevrej. Kur'an je također naveo da je "obnavljao čisti Abrahamski monoteizam koji su Jevreji i kršćani iskvarili na različite, jasno određene načine".
Nakon bitke na Bedru, Muhammed je sklopio saveze međusobne pomoći s brojnim beduinskim plemenima kako bi zaštitio svoju zajednicu od napada iz sjevernog dijela Hidžaza.
Konflikti sa Kurejšijama Napad na Bedru je odveo Muhammeda u totalni rat sa Mekkancima, koji su sada bili željni osvete za poraz na Bedru. Da bi održali svoj ekonomski prosperitet, Mekkanci su morali vratiti svoj prestiž, koji je bio izgubljen na Bedru. Mekkanci su poslali malu grupu u napad na Medinu kako bi povratili povjerenje i izvidjeli situaciju. Grupa se odmah povukla nakon iznenadnog i brzog napada, ali uz malu nanesenu štetu; nije bilo borbe. U narednim mjesecima, Muhammed je vodio ekspedicije na plemena koja su bila u savezu s Mekkom i poslao napad na Mekkanski karavan. Ebu-Sufjan ibn Harb je nakon toga okupio vojsku od tri hiljade ljudi i krenuo u napad na Medinu. Pratile su ih istaknute žene iz Mekke, kao što je Hind bint Utba, Ebu-Sufjanova žena, koja je izgubila članove porodice na Bedru. Ove žene su davale moralnu podršku u skladu s beduinskim običajima, prozivajući imena mrtvih na Bedru.
Izviđač je upozorio Muhammeda o prisustvu i broju Mekkanske vojske dan kasnije. Sljedećeg jutra, na muslimanskoj ratnoj konferenciji, došlo je do diskusije oko toga kako najbolje odbiti Mekkance. Muhammed i mnoge visoke ličnosti su sugerirali da bi bilo sigurnije boriti se unutar Medine i iskoristiti prednosti njenih snažno utvrđenih uporišta. Mlađi muslimani su tvrdili da Mekkanci uništavaju njihove usjeve i da bi zbijanje u uporišta uništilo muslimanski prestiž. Muhammed je na kraju pristao na njihove želje i pripremio muslimanske snage za bitku. Tako je Muhammed poveo svoje snage na planinu Uhud (gde su se ulogorili Mekkanci) i vodio Bitku na Uhudu 23. marta.
Iako je muslimanska vojska imala prednost isprva, nedisciplina taktički postavljenih strijelaca dovela je do taktičkog poraza muslimanske vojske, sa 75 ubijenih muslimana. Međutim, Mekkanci nisu uspjeli postići svoj cilj potpunog uništenja muslimana. Mekkanci nisu zauzeli grad i povukli su se u Mekku. Kao posljedica vojnih gubitaka, niskog morala i mogućnosti muslimanskog otpora u gradu nisu mogli ponovo napasti Muhammedove položaje. Postojala je i nada da se Abdullah ibn Ubej, vođa grupe muslimana u Medini, može pridobiti diplomatskim putem. Nakon poraza, Muhammedovi klevetnici u Medini rekli su da ako je pobjeda na Bedru dokaz istinitosti njegove misije, onda je poraz kod Uhuda dokaz da njegova misija nije bila istinska. Muhammed je kasnije dostavio Kur'anske ajete 133-135 i 160-162 iz sure Ali Imran ukazujući da je gubitak, međutim, bio dijelom kazna za neposlušnost, a dijelom test za strpljivost.
Podizanje nomada U bici kod Uhuda, Mekkanci su prikupili sve raspoložive ljude iz Kurejša i susjednih prijateljskih plemena, ali nisu uspjeli uništiti muslimansku zajednicu. Kako bi podigao moćniju vojsku, Ebu-Sufjan je privukao podršku velikih nomadskih plemena sjeverno i istočno od Medine, koristeći propagandu o Muhammedovoj slabosti, obećavanja blaga, podsjećanja na prestiž Kurejšija i direktna mita.
Muhammedova politika u naredne dvije godine nakon bitke kod Uhuda bila je da na najbolji mogući način spriječi stvaranje saveza protiv njega. Kad god bi se stvorili savezi protiv Medine, on je slao ekspediciju da je razbije. Kada je Muhammed čuo da se ljudi masovno okupljaju s neprijateljskim namjerama protiv Medine, reagovao je oštro. Jedan primjer je atentat na Ka'ba ibn el-Ašrafa, pripadnika jevrejskog plemena Benu Nadir koji je otišao u Mekku i napisao pjesme koje su pomogle probuditi tugu, bijes i želju za osvetom u Mekkancima nakon bitke kod Bedra. Oko godinu dana kasnije, Muhammed je protjerao jevrejski Benu Nadira iz Medine.
Muhammedovi pokušaji da spriječi formiranje konfederacije protiv njega nisu bili uspješni, iako je uspio povećati svoje snage i spriječiti mnoga plemena da se pridruže konfederaciji.
Opsada Medine thumb|Mapa bitke na hendeku