Nusreta Sivac (rođena 18. februara 1951.) jest bosanskohercegovačka aktivistica za žrtve silovanja i drugih ratnih zločina i bivša sutkinja. Tokom rata u Bosni bila je zatočenica u logoru Omarska koji su vodili bosanski Srbi u Prijedoru, u Bosni i Hercegovini, gdje su ona i druge žene u logoru silovane, premlaćivane i mučene. Nakon zatvaranja logora u augustu 1992. zbog medijskog izvještavanja, postala je aktivistica za žrtve silovanja i zaslužna je za pomoć u priznavanju ratnog silovanja kao ratnog zločina prema međunarodnom pravu. Članica je Udruženja žena Bosne i Hercegovine.

Rani život Rođena je 18. februara 1951. u Prijedoru, SR Bosna i Hercegovina, SFR Jugoslavija gdje je završila srednju školu, a potom i studirala pravo. Radila je kao sudija od 1978. do 1992. kada je počeo rat u Bosni.

Rat u Bosni i Hercegovini U aprilu 1992. vojnici bosanskih Srba su joj rekli da više nije zaposlena u Opštinskom sudu u Prijedoru. Bošnjaci i Hrvati u Prijedoru bili su prisiljeni da nose bijele trake na rukama i morali su da vješaju bijele zastave na prozorima svojih kuća. Njihove kuće su opljačkane i spaljene dok su transportovani u koncentracione logore Keraterm, Omarska i Trnopolje. Dva mjeseca nakon što je Vojska Republike Srpske formirana od bosanskih Srba i preuzela kontrolu nad Prijedorom, od nje je zatraženo da se pojavi u lokalnoj policijskoj stanici pod izgovorom da je to radi ispitivanja; međutim po dolasku ona i još 25 žena su odvedene u logor Omarska. Bila je među 36 drugih žena i 3.500 muškaraca koji su zatvoreni.

Tri mjeseca su ona i druge žene u logoru silovane, tučene i mučene. Prisjetila se da su " najgore su bile noći za žene, jer su stražari dolazili u sobe i odvodili nas negdje u logor i silovali. To se redovno dešavalo." Tokom boravka tamo morala je čistiti krv iz sobe za ispitivanje. Rekla je da ćemo ih "vidjeti na travi ispred 'bijele kuće' [...] gdje su počinjena najgora mučenja. Ubijene muškarce bi smjestili u kamione i odvozili negdje. U Omarskoj, ljudi su umirali uglavnom od mučenja."

Početkom augusta 1992. logor su posjetili Crveni krst i članovi evropske štampe, te je odmah nakon toga zatvoren. Pet žena nije preživjelo logor. Sivac je navela da su "njih četiri kasnije pronađena u masovnoj grobnici, a jedna se još vodi kao nestala." Ne postoji spomen obilježje žrtvama logora, dok su škole u Prijedoru obilježavale dan otvaranja obližnjeg logora Trnopolje. Od tada je otkriveno 56 masovnih grobnica i leševi na 357 različitih lokacija na području Prijedora

Aktivizam

Te godine je porebjegla u susjednu Hrvatsku gdje je sa zatvorenicom Jadrankom Cigelj počela da prikuplja iskaze stotina žrtava silovanja. Također se pridružila Udruženju žena Bosne i Hercegovine sa sjedištem u Zagrebu. U junu 1995. pomogli su u pripremi prve optužnice Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Akumulirani dokazi su otkrili ozbiljnost ratnog silovanja i Ujedinjene nacije (UN) ih smatraju velikom "prekretnicom" u pomaganju da se to djelo prizna kao ratni zločin. Nastavila je lično svjedočiti pred MKSJ i pomogla u zatvaranju čovjeka koji ju je više puta silovao u Omarskoj. Ona je također svjedočila u mnogim drugim slučajevima, uključujući slučaj Radovana Karadžića, predsjednika Republike Srpske, bosanskih Srba. 30 osoba je osuđeno od strane MKSJ-a za silovanje, dok je još 30 slučajeva u toku od marta 2013.

Godine 1997. ona i Cigelj su predstavljene u dokumentarnom filmu Mandy Jacobson i Karmen Jelinčić "Dozivanje duhova: Priča o silovanju, ratu i ženama", koji je nagrađen Emmyjem koji detaljno opisuje njihovo iskustvo u logoru Omarska. Premijeru filma sponzorisali su Amnesty International, Koalicija za međunarodnu pravdu, Centar za ljudska prava i humanitarno pravo i bosanski ogranak Women for Women International.

Godine 1999. vraća se u Prijedor. Godine 2000. Okružni sud Sjedinjenih Država za južni okrug New Yorka naložio je Karadžiću odštetu od 745 miliona dolara Sivcu, Cigelju i još devet žena. U ljeto 2002. Sivac je povratila i otkupila stan iz kojeg je protjerana tokom rata. Zauzeo ju je i njenu imovinu opljačkao bivši kolega. Nakon njenog povratka, pored njenog stana je više puta ispisana riječ "Omarska". Nije se mogla vratiti na posao koji je imala prije rata. Godine 2003. ona i još preko 100 preživjelih i rođaka žrtava logora Omarska prvi put su održali komemoraciju. Godine 2005. bila je među 1.000 žena koje su bile nominovane za Nobelovu nagradu za mir. Ona je 2008. podržala mogućnost regionalnog suda za ratne zločine, rekavši da "postoje neke prepreke koje zaista treba eliminisati jer ustavi država u regionu ne dozvoljavaju ekstradiciju itd. Lokalno pravosuđe treba više obučavati, treba biti brojniji, i trebao bi imati više rukovodilaca i sudija."

Ona je 2012. komentarisala negiranje zločina u Prijedoru: "Sadašnja srpska vlast u Prijedoru konstantno pokušava da izbriše dio historije od 1992. do 1995. i osigura da se o njoj ne piše i ne govori. To nas najviše boli. Taj dio historije pripada nama Prijedorčanima i nikada ne možemo zaboraviti niti smijemo zbog civila koji su ovdje ubijeni." Izjavila je da nosi "emocije, emocije i tugu za sve one moje prijatelje koji više nisu ovdje i ubijeni su samo zato što su se zvali. Neshvatljivo je da u Prijedoru, gradu u kojem smo zajedno živjeli, da takva vrsta može doći do zločina."

Također pogledajte Bakira Hasečić

Reference

Izvori

Vanjski linkovi

Kategorija:Biografije, Prijedor Kategorija:Jugoslavenske sudije Kategorija:Bosanskohercegovački aktivisti Kategorija:Rođeni 1951. Kategorija:Živi ljudi