Vremenski stroj jest distopijska postapokaliptička naučnofantastična novela H. G. Wellsa iz 1895. o viktorijanskom naučniku poznatom kao Vremenskom putniku koji putuje otprilike 800.806 godina u budućnost. Djelo je općenito zaslužno za popularizaciju koncepta putovanja kroz vrijeme korištenjem vozila ili uređaja za namjerno i selektivno putovanje naprijed ili nazad kroz vrijeme. Termin "vremenski stroj", koji je skovao Wells, sada se skoro univerzalno koristi za označavanje takvog vozila ili uređaja.
Koristeći okvirnu priču smještenu u tadašnju viktorijansku Englesku, Wellsov tekst se fokusira na prepričavanje inače anonimnog Vremenskog putnika u daleku budućnost. Djelo buduće historije i spekulativne evolucije, Vremenski stroj se u modernim vremenima tumači kao komentar sve veće nejednakosti i klasnih podjela Wellsove ere, koje on projektuje kao povod za dvije odvojene ljudske vrste: dječji "Eloi" i divljaci, majmunski "Morloci", daleki potomci savremenih viših i nižih klasa, respektivno. Vjeruje se da je Wellsov prikaz Eloija kao rase koja živi u izobilju i napuštenosti inspirisan utopijskim ljubavnim romanom Vijesti iz Nigdine (1890), iako je Wellsov univerzum u romanu znatno divlji i brutalniji.
U svom predgovoru knjizi iz 1931, Wells je napisao da je Vremenski stroj izgledao kao "veoma preddiplomska predstava svom sada već zrelom piscu, dok je još jednom gleda", iako navodi da "pisac ne osjeća grižnju savjesti za ovaj mladalački trud". Međutim, kritičari su pohvalili kako se novela bavi svojim tematskim pitanjima, a Marina Warner je napisala da je knjiga najznačajniji doprinos razumijevanju fragmenata želje prije Tumačenja snova Sigmunda Freuda, pri čemu je roman "[prenosio] koliko se osjetio bliskim melanholičnom tragaču za vratima koja je jednom otvorio blistavoj viziji i koju više nikada nije mogao pronaći."
Vremenski stroj je adaptiran u dva istoimena dugometražna filma, kao i dvije televizijske verzije i mnoge adaptacije stripova. Također je indirektno inspirisao mnoga druga djela beletristike u mnogim medijskim produkcijama.
Historija Wells je ranije razmatrao pojam putovanja kroz vrijeme, u kratkoj priči pod naslovom The Chronic Argonauts (1888). Ovaj rad, objavljen u njegovim fakultetskim novinama, bio je temelj za Vremenski stroj.
Često je izjavljivao da je razmišljao da neke od ovih materijala koristi u seriji članaka u Pall Mall Gazette, ali je kao odgovor na zahtjev W. E. Henleya, urednika National Observera, prepisao The Chronic Argonauts u seriju od sedam labavo povezanih i fikcionaliziranih eseja koji su anonimno objavljeni u novinama od 17. marta do 23. juna 1894.H. G. Wells: Early Writings in Science and Science FictionH. G. Wells: Early Writings in Science and Science Fiction Serija nikada nije završena jer je Henley napustio svoju ulogu urednika u National Observeru. Uz njegovo ohrabrenje, Wells je nastavio da radi na priči, a na kraju godine kada je Henley dobio mjesto urednika Heinemannovog časopisa The New Review, organizirao je da se priča objavi u serijalnom obliku od januara do maja 1895, za koja je Wells plaćen 100 funti (što je oko 15.000 funti danas).SF: The Other Side of Realism; Essays on Modern Fantasy and Science FictionThe National Observer Essays by H. G. Wells - ITTDB Henry Holt and Company objavili su prvo izdanje knjige (vjerovatno pripremljeno iz drugog rukopisa) 7. maja 1895; Heinemann je objavio englesko izdanje 29. maja. Ova dva izdanja se razlikuju tekstualno i obično se nazivaju "Holtov tekst" i "Heinemannov tekst". Gotovo sva moderna reprintanja reproduciraju Heinemannov tekst.
Priča odražava Wellsove vlastite socijalističke političke stavove, njegov pogled na život i izobilje, te savremenu zabrinutost zbog industrijskih odnosa. Također je pod utjecajem teorija Raya Lankestera o društvenoj degeneraciji i dijeli mnoge elemente s romanom Edwarda Bulwer-Lyttona Vril, the Power of the Coming Race (1871). Također se smatra da Wellsova "Eloi" rasa dijeli mnoge karakteristike s radovima drugih engleskih socijalista, prije svega Williama Morrisa i njegovog djela Vijesti iz Nigdine (1890), u kojem je novac prikazan kao nebitan, a rad se samo poduzima kao oblik zadovoljstva. Drugi naučnofantastični radovi iz tog perioda, uključujući roman Edwarda Bellamyja Gledajući unatrag: 2000–1887 (1888) i kasniji film Metropolis (1927), bavili su se sličnim temama. U predgovoru Vremenskom stroju iz 1931, Wells je napisao da je tekst "trajao koliko i sigurnosni bicikl sa dijamantskim okvirom, koji je stigao otprilike na datum njegovog prvog objavljivanja", i da je "uvjeren da će ga nadživjeti", potvrđujući moć knjige.
Na osnovu Wellsovog ličnog iskustva i djetinjstva, radnička klasa je bukvalno provodila mnogo vremena pod zemljom. Njegova porodica bi većinu vremena provodila u mračnoj podrumskoj kuhinji kada nije bila zauzeta u očevoj radnji. Kasnije je njegova majka radila kao domaćica u kući sa tunelima ispod, u kojoj su osoblje i posluga živjeli u podzemnim prostorijama. Medicinski časopis objavljen 1905. fokusirao bi se na ove stambene prostore za poslugu u slabo provjetrenim mračnim podrumima. U svojim ranim tinejdžerskim godinama, Wells je postao šegrt drapera i morao je satima raditi u podrumu.
Ovo djelo je rani primjer podžanra Umiruće Zemlje. Dio novele koji Vremenskog putnika vidi u dalekoj budućnosti u kojoj je sunce ogromno i crveno također stavlja novelu u područje eshatologije; odnosno proučavanje poslednjih vremena, kraja svijeta i konačne sudbine čovečanstva.
Holt, Rinehart & Winston ponovo su objavili knjigu 2000, u kombinaciji s Ratom svjetova, i naručili od Michaela Koelsch-a da ilustruje novu naslovnicu.
Sadržaj Viktorijanski engleski naučnik i džentlmen pronalazač, kojeg je narator identifikovao jednostavno kao Vremenski putnik, živi u Richmond u Surreyu.
Svojim gostima na sedmičnoj večeri objašnjava da je vrijeme četvrta dimenzija i demonstrira model stolne mašine za putovanje kroz njega. On otkriva da je napravio mašinu sposobnu da nosi osobu kroz vrijeme. Na večeri naredne sedmice, umorni, otrcani Putnik tetura u sobu i prepričava svojim gostima šta je iskusio na svom putovanju u budućnost.
U novom narativu, Vremenski putnik testira svoj uređaj. U početku misli da se ništa nije dogodilo, ali ubrzo saznaje da je otišao pet sati u budućnost. Nastavlja naprijed i vidi kako njegova kuća nestaje i pretvara se u bujnu baštu. Shvaća da je putovanje kroz vrijeme moguće, a njegova mašina radi. Putnik se zaustavlja u 802.701. godini, što je otprilike 800.806 godina u budućnosti, gdje upoznaje "Eloie", društvo malih, elegantnih humanoida nalik djeci. Žive u malim zajednicama u velikim i futurističkim zgradama koje polako propadaju i pridržavaju se prehrane zasnovane na voću. Njegovi napori da komunicira s njima ometa njihov nedostatak radoznalosti ili discipline. Izgledaju sretni i bezbrižni, ali se boje mraka, posebno noći bez mjeseca. Ne reaguju na misteriozne noćne nestanke, vjerovatno zato što ih sama pomisao na to plaši. Nakon istraživanja područja oko rezidencija Eloija, Putnik stiže na vrh brda s pogledom na ono što je nekada bio London i nalazi samo ruševine onoga što je nekada bila impresivna metropola. On primjećuje da je budući svijet miran i lijep, ali mu nedostaje živost ljudskog društva. On zaključuje da je cijela planeta postala bašta, sa malo tragova ljudskog društva ili inžinjeringa od stotina hiljada godina prije, i da je komunizam konačno postignut. On također teoretizira da inteligencija izvire iz nužnosti; bez stvarnih izazova s kojima se Eloi suočavaju, izgubili su duh, inteligenciju i fizičku spremnost čovječanstva na svom vrhuncu.
Vraćajući se na mjesto gdje je stigao, Putnik je šokiran otkrivši da njegova mašina nije tu; odvukla ga je neka nepoznata strana u obližnju građevinu, nalik na sfingu, sa teškim vratima zaključanim iznutra. Srećom, mašina ne može putovati kroz vrijeme bez svojih poluga, koje je uklonio prije nego što je napustio. Kasnije se susreće s "Morlocima", majmunolikim trogloditima koji žive u mraku ispod zemlje i izranjaju samo noću. Zaključujući da je ova druga rasa zacijelo odnijela njegovu vremensku mašinu, on istražuje jedan od mnogih "bunara" koji vode do nastambi "Morloka", gdje otkriva da upravljaju mašinama i industrijom koji omogućavaju nadzemni raj "Eloija". Prije nego što je za dlaku pobjegao iz tunela, Putnik također promatra "Morloke" kako jedu čudno meso, koje u početku ne može identificirati. Putnik kroz vreme shvata da Morloci kontrolišu i hrane se "Elojima", što dovodi do užasnog otkrića. Shvaća da budućnost nije tako mirna kao što se na prvi pogled činilo. On mijenja svoju teoriju, nagađajući da se ljudska rasa razišla u dvije vrste: omiljena aristokratija postala je intelektualno degradirani "Eloi", a njihove mehaničke sluge su postali brutalni "Morloci" koji se boje svjetlosti.
U međuvremenu, on spašava Eloija po imenu Weena od utapanja, jer niko od drugih Eloija ne obraća pažnju na njenu nevolju, a s vremenom razvijaju privrženi odnos. On vodi Weenu sa sobom na ekspediciju u "Palatu zelenog porculana", udaljenu građevinu za koju se ispostavilo da je napušteni muzej. Ovdje Putnik pronalazi svježe zalihe šibica i pravi sirovo oružje protiv Morloka, protiv kojih se mora boriti da povrati svoju mašinu. Planira da Weenu vrati u svoje vrijeme. On osjeća duboku povezanost s Weenom i odlučan je da je spasi od užasa budućeg svijeta. Budući da im je dugo i naporno putovanje do Weenine kuće previše, zaustavljaju se u šumi na noć. Na kraju ih napadaju Morloci, a Weena se onesvijesti. Putnik pobjegne kada se mala vatra koju je ostavio iza njih da odbije Morloke pretvori u šumski požar; Weena i Morlockovi su izgubljeni u požaru, a Putnik je shrvan zbog gubitka.
Morloci otvaraju Sfingu i koriste mašinu kao mamac da zarobe Putnika, ne shvatajući da on može da je iskoristi da pobjegne. Ponovo pričvršćuje poluge prije nego što putuje dalje naprijed na otprilike 30 miliona godina od svog vremena. Tamo vidi neka od posljednjih živih bića na umirućoj Zemlji: crvenkasta stvorenja nalik na rakove kako polako lutaju krvavocrvenim plažama jureći ogromne leptire, u svijetu prekrivenom jednostavnom lihenoidnom vegetacijom. On nastavlja da skače naprijed kroz vrijeme, gledajući kako Zemljina rotacija postepeno prestaje i sunce postaje sve veće, crvenije i slabije, a svijet utihne i smrzava se dok posljednja degenerirana živa bića odumiru.
Preneražen, vraća se u svoje vrijeme, stižući u laboratoriju samo tri sata nakon što je prvobitno otišao. Kasno dolazi na vlastitu večeru, gdje, nakon jela, pripovijeda svoje avanture posjetiteljima koji mu ne vjeruju, navodeći kao dokaz dva čudna bijela cvijeta koje mu je Weena stavila u džep.
Izvorni pripovjedač priča da se sutradan vratio u Putnikovu kuću, zatekao ga kako se priprema za još jedno putovanje i obećao da će se vratiti za kratko vrijeme. Međutim, nakon tri godine čekanja, Narator navodi da se Putnik nije vratio sa svog putovanja. Sudbina Putnika kroz vrijeme ostaje nepoznata, ostavljajući njegovu krajnju destinaciju misterijom.
Izbrisani tekst Odjeljak iz trinaestog poglavlja serijala objavljenog u New Review (maj 1895, djelomično dolje, str. 577 do str. 580, red 29) ne pojavljuje se ni u jednom od izdanja knjige iz 1895.] Napravljen je na prijedlog Wellsovog urednika Williama Ernesta Henleya, koji je želio da Wells "obavezuje vašeg urednika" produživši tekst, između ostalog, ilustracijom "krajnje degeneracije" čovječanstva. "Postojala je mala borba", prisjeća se kasnije Wells, "između pisca i W. E. Henleya koji je htio, kako je rekao, da unese malo 'pisanja' u priču. Ali pisac je reagirao na takve stvari, Henley interpolacije su ponovo izrezane, i tekst je završen u skladu s piščevim željama." Ovaj dio priče objavljen je na drugim mjestima kao "Posljednji ljudi" (1940) i "Sivi čovjek". Izbrisani tekst je također objavio Forrest J Ackerman u izdanju američkog izdanja Perryja Rhodana.